#440 na kioscima

3.7.2013.

Ivan Ilakovac  

Posljednja večera


Neku sam večer izgubio život. Gubio sam ga u zanosu, uporno, uz nekoliko kratkih stanki za odmor. Ali mrtav ipak nisam. Dapače.

Tog dana u zoru nebo je bilo boje pepela, puhalo je jugo (to ću tek poslije naslutiti) i donosilo u stan miris ribe i plavog dizela. Prvo što sam učinio, zatvorio sam prozor. Zatim sam dva puta špricnuo u zrak nekakvu otrovnu mirišljavu kemikaliju (takozvani osvježivač zraka) koja mi je iritirala nosnice, pozivajući me da kihnem, i stvarala neugodan osjećaj u glavi - kao da sam snifao ljepilo ili dobar vodootporni flomaster.

Još sam dugo ležao u krevetu, a onda odjednom osjetih snažnu potrebu za kretanjem. Spustio sam stopala oprezno na hladne pločice, ustao, protegnuo tijelo i široko zijevnuo te napravio desetak sklekova, na jedvite jade (kičma me boli, zglobovi također, općenito sam u lošoj formi). Potom sam se bolan i razočaran vratio u krevet, malo tugovao nad očajnim stanjem svog artističkog tijela i naposljetku zaspao.

Probudio sam se u sumrak; nebo je bilo tamnomodro, zrak u stanu ustajao i gust, lijepio se za znojnu i masnu kožu, gušio mozak ne dajući mu dovoljno kisika na raspolaganje. Otvorio sam prozor i pohlepno udahnuo svježeg zraka ispunjenog slatkastim mirisom palačinki, kokica i kozmetike. Kroz prozor se u stan uvuklo i babilonsko višeglasje stotina turista opaljenih suncem, mirisnih i opijenih Mediteranom (kakav je nekad bio). Ta graja koja se tako nasilno uselila, kao nepozvana pratnja svježeg zraka i ugodnog mirisa, davala je mojem inače tihom stanu, mojoj samici poluotvorenog tipa, istovremeno romantičnu notu mjesta gdje nastaje umjetnost, pristaništa muza i jezivu notu mjesta gdje nestaje život, sakriva se u gusto tipkane word dokumente i postaje svačije vlasništvo, javno dobro, kao trg ili rijeka ili cesta, svakome dostupan, dok miljenik muza ostaje prazan, ujedno i sretan, jer je život istovremeno izgubio i obogatio, umnožio ga: po tom su pitanju muze nalik na sve ostale žene: uzmu ti život da bi ga obogatile i umnožile.

Prazan frižider nagnao me da se spustim do obližnjeg dućana i uzmem mlijeko (iz navike), kruh, sir za mazanje i mortadelu; kupio sam i vino da bi ova Posljednja večera (euharistija) bila dostojna svoga otrcanog (i otmjenog) imena mračne (i blistave) slikovitosti. Po dolasku kući napunio sam želudac jednim zidarskim sendvičem i zalio čašom crnog vina; potom sam pisao dva ili tri sata pa legao drijemati (tu mi je sinulo da bi vjetar što vani neumorno puše mogao biti porijeklom s juga, iz Afrike; iako, mislim da možda ipak ne bijah u pravu: u Slavoniji vrijeme nije imalo utjecaja na moje raspoloženje, glavobolje su mi izazivali ljudi a ne vjetrovi).

Nakon sna, ponovio sam večeru, prelio sve crnim vinom i pisao do jutra. Dovršeno je prvo poglavlje: razmetni je sin otišao na otok, tamo će razmesti ostatke ostataka očeve imovine i naposljetku doživjeti taoističko prosvjetljenje, odmak od janga k jinu, uz zvuke kozmičkog sevdaha kiše i vjetra. Ne mogavši više gledati u ekran, legao sam u krevet i pokrio se preko glave kad su u stan počeli pristizati nezvani gosti: miris ribe i plavog dizela, dovikivanje ribara i oštre sunčeve zrake. Prespavao sam gotovo cijeli taj dan, epilog jedne sparne i svečano tugaljive večeri.

Danas, pada teška kiša, nebo je boje leda, na rivi nikoga nema i ne čuje se ništa; samo vjetar i kiša sviraju tugaljivu melodiju za deseterce u čast ljubavi i smrti. Otvaram dokument jednostavnog naziva “ROMAN”, lomim kruh, točim vino i mrmljam: “Uzmite i jedite od ovoga svi...”

preuzmi
pdf