Preminuo je jedan od najpoznatijih europskih vizualnih umjetnika druge polovice 20. stoljeća, čije je djelo duboko proželo suvremenu pop-kulturu
Hans Rudolf Giger umro je 12. svibnja, u svojoj 74. godini, zbog ozljeda koje je zadobio padom koji se pokazao fatalnim. Ovaj je slikar, kipar, grafičar, dizajner, scenograf i filmski redatelj s vremenom postao jedan od rijetkih suvremenih umjetnika koji stvaraju u polju vizualnog, a da su istodobno među najboljima i najpopularnijima u onome što rade. Mada je cijeli život kontinuirano crtao i slikao, još otkad je upisao (i završio) Školu za primijenjene umjetnosti u Zürichu, gdje je studirao industrijski dizajn i arhitekturu, u percepciji najšire javnosti Gigerov će opus ponajprije ostati upamćen po njegovom iznimnom doprinosu filmskoj i, posredno, popularnoj kulturi.
Naravno, prvenstveno je riječ o njegovom radu na specijalnim efektima za prvo izdanje znanstveno-fantastičnog serijala Alien iz 1979. godine, u režiji Ridleya Scotta, za što je iste godine primio Oscara zajedno s Carlom Rambaldijem (1925. - 2012.), prekaljenim talijanskim stručnjakom koji je pomoću mehaničkih alata oživio Gigerov dizajn bestijalnog vanzemaljca. Prema skromnom mišljenju ovog člankopisca, riječ je o najznačajnijem filmskom SF serijalu uopće, briljantnoj sagi koju je osmislio i ostvario čitav niz izvrsnih umjetnika (gore spomenuti, kao i James Cameron, David Fincher i ostali filmaši samo su među najpoznatijima), uznemirujućem amalgamu klasičnog literarnog SF-a, modernističkog horora i najmračnijih distopijskih vizija, ali i herojskog feminizma, utjelovljenog u liku protagonistice Ellen Ripley (Sigourney Weaver), istodobno bolno ranjive i beskompromisno neustrašive osobe. Legenda kaže kako se H.R. Giger s Danom O’ Bannonom (1946. – 2009.), kultnim scenaristom Aliena i Carpenterovog debitantskog filma Dark Star (kao i mnogih drugih), povezao tijekom mitske pretprodukcije nerealiziranog, megalomanskog projekta Dune Alejandra Jodorowskog. Tada je O’Bannon za Gigerove radove rekao sljedeće: “Njegove su slike na mene ostavile trajan utisak. Nikada prije nisam vidio nešto što je istovremeno bilo tako stravično i tako prelijepo. Tada sam počeo pisati filmski scenarij o jednom Gigerovom čudovištu.” Konkretno, O’Bannona je inspirirala Gigerova grafika Necronom IV, koja je prikazivala neimenovano, androgeno biće zlokobnog izgleda s ogromnom falusoidnom glavom, dok se u naslovu grafike nalazila aluzija na književni svijet H.P. Lovecrafta, rodonačelnika suvremenog horora, i njegovu izmišljenu magijsku knjigu Necronomicon. Općenito, Lovecraft je svojom specifičnom poetikom na Gigera izvršio presudan utjecaj u svjetonazorskom smislu, budući da su njegove ledene i nemilosrdne kozmogonijske vizije postale temelj umjetnikovog vlastitog biomehaničkog svijeta – sustava motiva u kojem se živa bića miješaju sa strojevima u nepredvidivom, prijetećem okolišu, i tome slično. Kada je za film postalo potrebno zaista kreirati monstruma iz dubina svemira, Giger je u dizajn unio još mnogo novotarija i preinaka, poput njegovih unutrašnjih usta koja su gledatelje asocirala i na penis i na zubatu vaginu, učinivši tako seksualni aspekt Aliena još demonskijim, još provokativnijim s obzirom na tadašnju (ali i današnju) društveno normiranu seksualnost. Naravno, sam koncept scenarija u kojem do infiltracije vanzemaljca među ljude de facto dolazi zahvaljujući intergalaktičkom oralnom silovanju, bio je duboko uznemirujuć sam po sebi.
Mada je Alien nesumnjivo kolektivno autorsko djelo, i kao takav trijumf timskog rada, zbog suštinske vizualne prirode filma on je uvelike prožet Gigerovim duhom. U tekućem post-modernom, post-industrijskom, i kojekakvom još post-dobu, čovjek želi vjerovati da drži sve uzde u rukama, da je zauzdao silovitu prirodu koja mu predstavlja prijetnju usprkos svim njegovim smicalicama. Gigerove su sulude slike, oživotvorene, između ostalog, i u Alienu kao egzemplarnom primjeru kolektivnih strahova čovječanstva, jasno pokazale da je sve to samo iluzija. Teška, neumoljiva i nenaplativa. Iako H.R. Giger više nije s nama, slično kao i kod njegovog učitelja Lovecrafta, umjetnikova su se ostvarenja nezadrživo upisala u naše sjećanje. I to s namjerom da tamo ostanu zauvijek, izniknuvši katkad kao upozorenje, a ponekad kao noćne more.