Najromantičniji Jarmuschev uradak ujedno je i punokrvni politički film
Samo ljubavnici preživljavaju, r. Jim Jarmusch, 2013.
Plakat i naslov najnovijeg filma Jima Jarmuscha Samo ljubavnici preživljavaju najavljuju vjerojatno njegov najromantičniji film. Već prvih nekoliko kadrova potvrdilo je ono o čemu se govorilo nakon kanske premijere filma, ono što je američke producente ostavilo ravnodušnima, a zbog čega su Jarmuschevim fanovima već mjesecima rasle zazubice – Samo ljubavnici preživljavaju film je o rock’n’roll vampirima ili kako kaže lokalna radio reklama “oni se hrane krvlju i slušaju rock!”. Jarmusch i u ovom filmu demonstrira maštovite redateljske postupke poput inovativnog otvaranja filma u kojem pokretom kamere analognom okretanju gramofonske ploče polagano prilazimo likovima spuštajući se iz ptičje perspektive do bliskog plana. Taj postupak uspjelo sugerira dojam protoka vremena i vampirske dugovječnosti dok istovremeno izvrsno opisuje karaktere protagonista.
Detroitska pustoš Maštoviti redateljski postupci ipak neće pomoći filmu kada je gledanost u pitanju jer riječ je djelu koje se dramskom radnjom suprotstavlja komercijalnim konvencijama. Umjesto da se pojavljuju nad krevetom i djevicama sišu krv, ova dva visoko sofisticirana vampira krv nabavljaju u bolnici na odjelu za transfuziju, a onda ostaju u krevetu, čitaju književne klasike i slušaju gramofonske ploče. Većina radnje odvija se u Detroitu, preciznije u interijeru vampirskog brloga glavnog lika Adama (Tom Hiddleston). On je filmsko vampirsko utjelovljenje “sjebane” rock ‘n’ roll zvijezde koja po cijele dane tambura po gitari, povlači se po stanu u svom sto osamdeset godina starom kućnom ogrtaču i smišlja lukave načine za samoubojstvo. Film počinje kada Adamu potonu sve lađe pa iz marokanskog grada Tangera u Detroit doleti Eva (Tilda Swinton), njegova višestoljetna vjerna vampirska družica da ga utješi.
Adam i Eva dane provode u ljubavnom vampirskom brlogu i tako je sve dok im u posjetu ne stigne neobuzdana Evina mlađa sestra Ava (Mia Wasikovska). Iz njihovih dijaloga saznajemo da ovi vampiri žive u postapokaliptičnom svijetu u kojem je ljudska vrsta zaražena. Katastrofa kojom je zaražena ljudska krv pretvorila je ljude u zombije pa se dobiva dojam da posljednju oazu ljudske kulture čuvaju upravo ova dva “humana” vampira. Takvom “špiljskom” ambijentu filma savršeno odgovara distorzirana i disharmonična glazba koja puštena u par scena eksterijera atmosferično odjekuje po praznim detroitskim ulicama sugerirajući opustošen distopijski svijet.
Poigravanje žanrovskim odrednicama U Samo ljubavnici preživljavaju ni jedan filmski postupak neće proširiti zjenice, ubrzati otkucaje srca ili oznojiti dlanove. Melankolični vampiri sa sunčanim naočalama neće vas proganjati u noćnim morama ili s naramkom književnih klasika vrebati na vas iz mraka kino dvorane. Iako pun vizualno dojmljivih “gotičkih” obilježja slike i ikonografije žanra strave, film režijskim postupcima, očekivano sporim ritmom i nezainteresiranošću za narativnu progresiju, ipak napušta žanrovske konvencije. U zadnjih nekoliko Jarmuschevih filmova možemo primijetiti da poigravanje žanrovskim odrednicama postaje autorsko pravilo. Ta praksa počinje od Mrtvog čovjeka (Dead Man, 1995.) u kojem koristi žanr vesterna kao univerzalnu formu u koju je smjestio kanibale, lovce na glave i transvestite da bi komentirao postojeće stanje dekadentne bjelačke Amerike. Osim po političkom komentaru Samo ljubavnici preživljavaju s tim filmom dijeli mnoge dodirne točke u svojevrsnom zrcalnom odnosu s dominantnim i neodvojivim motivima života i smrti. U Mrtvom čovjeku pratimo umirućeg Williama Blakea koji putuje prostranstvima degenerativnog svijeta dok smo u ovom filmu od tog svijeta skriveni u ljubavnoj jazbini vječno živih vampira. Nažalost, bez obzira na sličnosti u izgradnji filmskog svijeta, motivima, atmosferi, ritmu i odabiru glazbe, veliku razliku u konačnom dojmu donose njihovi završeci. Kao i uvijek Jarmusch teži otvorenom, od zaključka oslobođenim kraju. Dok u Mrtvom čovjeku kraj filma sve ono konkretno uspijeva uzdići na metafizičku razinu, u Samo ljubavnici preživljavaju stječe se dojam da je sve ono izgrađeno tijekom filma na samom kraju spušteno na razinu banalnosti.
Kao i kod drugih filmova koji zrelo koriste žanr strave ili podžanr vampirskih filmova da propituju ono čudovišno u ljudskoj zajednici, odnosno da preispitaju pojmove normalnog i abnormalnog, i ovdje se izvodi inverzija funkcije monstruma i žrtve. U svijetu ispražnjenom od ljudskosti i vitalnosti žrtva postaje gladni vampir, a ono strašno vreba iz praznih tvornica i napuštenih kazališnih dvorana. Kada zalazimo u nevampirske prostore to su redom devastirani objekti odumrlog postindustrijskog Detroita, nekad prvaka u američkoj automobilskoj industriji. Noćni izleti u propali industrijski grad opisuju bezbojne i beživotne ambijente koji stvaraju dojam da je u svijetu izvan izoliranog vampirskog brloga ostala samo tužna ruševina nekadašnje civilizacije.
Humani vampiri i ljudski zombiji Sve što je ostalo od čovjeka autor je sveo pod nazivnik zombi, biće koje se iz čovjeka nakon određene katastrofe ili epidemije preobraća u beskrvnu, po nedostatku emocija, razuma i drugih funkcija, još uvijek pokretnu, ali esencijalno mrtvu spodobu. Jarmuschovi su “zombiji” u svemu prikazani kao moderni ljudi osim što u interakciji s odmjerenim sofisticiranim vampirima djeluju pomalo budalasto. Susreti Adama i doktora Watsona komični su upravo zbog lakrdijaški portretiranog nemoralnog doktora koji ljudsku krv (čitaj: životnu potenciju) prodaje za novac. Zombi je bezdušni aparat koji je vođen isključivo instinktom za hranjenje, a na njegovom monotonom meniju nalazi se vrsta od koje je i nastao, zato je on degenerativno biće kojim se ukida kultura i porijeklo.
Nasuprot sirovom primitivnom svijetu nalazi se rafiniran i trajan, dugovječan ljubavni odnos Adama i Eve. Evinim riječima njih dvoje čuvaju tajnu života, svega onoga što stoji nasuprot ispraznom konzumerizmu, ono što preživljava kroz stoljeća povijesti, a što pojednostavljenim rječnikom možemo nazvati kultiviranje ljubavi, voljenje nečeg drugog ili drugačijeg od sebe samog. Kada Adam padne u defetizam, Eva poentira: “Opsesija sobom je rasipanje života”.
Iako autorov politički stav djeluje kao program neambiciozne anonimne političke stranke koja nezainteresirano odustaje od svake rasprave s primitivizmom, Samo ljubavnici preživljavaju ipak je punokrvni politički film. Na suptilan način autor je prikazom gladnih vampira izrazio apokaliptičan stav o kraju humanosti. Na svoj osebujan cool način Jim Jarmusch postavlja ozbiljno pitanje: što da radi jedan otmjeni humanofilni gospodin vampir u suvremenom američkom nehumanom svijetu “zombija” kojima kola impotentna “nutricionistički bezvrijedna tekućina”.
Na konačni dojam nažalost puno utječe to što se prema kraju filma čini kao da autor nema rješenje za završetak. Kada u posljednjim scenama izgladnjeli vampiri ostaju bez posljednje kapi krvi, Adamov lik postaje gotovo iritantno melankoličan, a otprilike takav postaje i režijski stil. Tragikomičan ton tako poprima kadar u kojem Adam i Eva istovremeno izgovore rečenicu: “Što ćemo učiniti?” jer osjećamo da treba pomoći ne samo beživotnim vampirima, nego i iscrpljenom redatelju.
Onaj neiscrpni dio filma pregršt je neobičnih kulturnih referenci zbog kojih se teško oteti dojmu da je Jarmusch tip redatelja koji pored svog WC-a ima kolekciju križaljki, rebusa, osmosmjerki i izlizani svezak 1000 zašto 1000 zato, leksikon popularne kulture i tome sličnu literaturu u kojoj prikuplja inspiraciju za svoje filmove u trenucima potpune opuštenosti. Ono zabavno kod Jarmuscha je iščašena gomila neobičnih i za filmsku radnju nebitnih inserata (poput s posebnom pažnjom prikazanog pištolja koji unatoč obećanju na kraju filma ne opali ili za radnju “nebitne” scene sa gljivama muharama, itd.) koji uvijek naglašeno referiraju na značenje izvan samog filma i time stimuliraju gledatelja da aktivno sudjeluje u proizvodnji smisla cjeline. I kao što u nekim filmovima prepričavanje fabule vulgarno uništava filmsko zadovoljstvo, gledatelju ovog ostvarenja oduzeli bismo svu intelektualno-estetsku zadovoljštinu detektiranjem zagonetki koje je autor postavio. Jer, pravi užitak gledanja ovog filma leži upravo u opuštenom odmotavanju slojeva šarene ambalaže, a ne u slatkišu koji je u nju zamotan.