Božuri
Imam u sobi
Buket božura,
Bokal bombona
Bjeljih od brašna.
Sobu mi puni
Miris božura,
Bolji od bazge,
Jači od bika.
Buson je botan
Volio mnogo.
Meni je božur
Vezan s barokom:
Mliječne im lopte –
Rozasto mlijeko,
Koža Madonne,
Zora nad morem.
Inefabilnost
Tvoja je svijetla i bijela suština
nemjerljiva. Kao i smislu
nekog haiku, njoj škodi blizina
svakog verbalizma. Stislu
tek broćiku pipam čim segnem
da latice divnoga lopoča primim;
kad pišem, staklom potegnem,
ne srebrom, i zrcalo samo zadimim.
I griješim. Uzalud želim bit veći
od Svega; govorit što može se jedino ćutjeti.
O čemu se ništa ne može reći,
o tome se mora šutjeti.
Pa ipak to ne znači da ću ja ikad
svladati želju da sežem i kažem.
Posezati k jezgri neću stat nikad,
čak ni pod cijenu da zauvijek lažem.
Iz “S.d.aSA.BdC”
2.
Tebe bi mogao opjevat sonet, da ima
Četrnaest reda, al samo u onome smislu
U kojem ga shvaća Borgesov bik. U stislu
Poemu, plod renesanse, ne može stati Tvoja milina.
Kao u krhku staklenu ljusku, na silu,
U sonet bi točiti bilo Tvoju ljepotu.
U stare boce novo vino - tu grehotu
Ne činim, i za Tebe svježu ću istkati svilu:
Redcima vrlog Petrarce domećem pet
I pet prstiju obje mi drhtave ruke;
Njima obilazim torzo Ti vrući i svet
(I nama još svakakve slatke pričinjavam muke),
A deset na nogama stišćem uz Tvoje; taj splet
Nije nov: al nama je nov, i odaje više od prisnosti puke.
11.
U cijelom životu provedoh ne više
Od mjesec il dva pri moćnome moru,
A ti mnoga ljeta u svojemu dvoru
Kraj vode, u blještave dane i večeri kiše.
Preplanulo tijelo ti poznaje čamac,
Motore i užad i sve morske mijene;
A ja, koji jedva da ikada skakah sa stijene
I najčešći ulov bje račić mi samac,
Drznuh o moru se pisati ep!
Za ruku me uzmi, pa mi pokaži
Zakone mora, da ne hodam slijep,
Da, nesmotren, ne pišem glupave laži;
Ne navlači majicu – otkriven i lijep
Kakav i jesi, ti me polako provedi po plaži.
15.
À la Blake.
Jesu l’ mu stope u pradavno vrijeme
Kročile zelenim gorama Grčke?
Jesu l’ Apòlona zlaćane frčke
Iole ljepše no njegovo tjeme?
I je li mu sretno-i-sumračno lice
Doista ovdje u oblačnom gradu?
I može l’ Arkadija listat u smradu
Prometnih gužvi i vrevi Ilice?
Milujem Lûk ti ko pjesničku liru,
Čekam ti Strijele s putenom strašću,
Prepuštam Koplje tvojemu dodiru.
Neću se prestat zanosit slašću,
A nit će mi pero biti na miru;
Odsad pa nadalje potiho cvast ću.
Povijest mirisā
Za mene je povijest ljudi i osjećaja
pitanje mjestā i mirisā:
a to nisu (u više od jednoga slučaja)
vrtovi svibnja ni latice irisa.
Stidljivi zapusi omekšivača
meni prizivaju prošlost i diranja;
i kosa ne više od mirisa hlača
obavlja funkciju spone do sjećanja.
Dah koji je širila njihova odjeća
ocrtava tijela ljudi sa značenjem
– takvi me bljesci posjećuju s proljeća
i pružaju dokaz o važnosti mirisa
(neću je sprati tumačenjem).
Svako toliko (izvanredno rijetko,
no snaga trenutka stvara dojam stalnosti)
osjećam, toplo i ugodno jetko,
u prstima sjećanje tjelesnih bliskosti.
Što da rad kad ne mog drugačije
Živcira me prvo lice jednine
Ponekad gledam završne slogove
Glagola, hiperzamjećujem, i nalazim se
Iritiran brojem fonema /m/
Zašto uvijek isti kut?
Uvečer legnem gledajući gore
Ujutro se budim gledajući gore
Vidno je polje istog oblika
Sjedeći za stolom studentske menze
Gledam u krumpir odozgo
Uvijek sam ja i taj ja je onaj koji gleda
A ne onaj ti koji bih volio da gleda
U raspravi nemam druge no reći da –im,
Da –am, da mi se čini, i moram bez iznimke
Pričati uvijek vlastita iskustva
Kao da do njih toliko držim
Bilo bi se, kažem, produktivno obezličiti
U čudnim trenucima osjećam da možda
Gubim tko zna što bivajući stalno
Ovaj koji jesam i u kog me drugi, koristeći
Moje ime, neprestano reponiraju
Svjesnost je valjda sebe-u-rakurs-postavljanje
Zatvorenog entiteta
Flashback: Nakon bijega
Lijepo je rano popodne čekati ovdje na brdima;
Ljepše je sići na ceste, tražiti prepune tramvaje;
Sjetno je njuškati cvijeće, spavat kraj tebe još sjetnije –
Sada se ostavljam sjećanja: vrijeme već postaje ljetnije.
Pakiram ruksak, u ruksaku češalj,
Četkica, ručnik, jučèrašnje gaće;
Zavrijedivši tuš za jutarnje tuče,
Popravljam kosu i oblačim hlače.
A onda ravno k vratima, šimšire okačim prstima,
(Skrenem tu desno pa dolje, slušajuć lupkanje cipela)
Oprezno razmičem ruže i pazim da koja ne strada –
Tako ti silazim, dječače, stubama tvojega grada.
Iz “Jesenskih elegija”
IV.
Ubrzo nestat će iskrenje sunca i biserje modro će
Postati sivo. Tad znaj, jesen će dozrjeti tu.
Natrulo voće jedini kruh.
Morat ćeš ostavit rujan i proljeće provesti burno.
Trči kroz procvali gaj, gutaj mirišljavi zrak!
Neka ti jedina hrana
Bude nezgasiva strast.
Mjesto Atene Apòlona štuj. Erosa. Venerin vrat.
Rumeno vino i vodu od ruža
Zajedno lij. Neka ti Ljubav
Opija um.
Izdizanje
Nema u tijelu dubine. Cijelo
gore treperi, na sunčanoj opnici brijega,
a tekući klanci, koliko ih ima,
na pčelinje livade lijevaju sokove
plitke i vedre.
Otkako prozresmo kožu i meso
silnički smiješećim zrakama noževa, radosnim
bljescima Znanosti: opasne, sretne
i svečano osorne,
prepune želje –
i ako spoznasmo, svatko za sebe
sebe, odbacivši kao suvišak prezrene odjeće
ništavne bojazni labilnih slika
i sebeobljubivih crta,
sve radi zdravlja –
možemo radosnim rukama hvatati
snopove žila, svežnjeve uskih šupljina i sive
vitice živaca; možemo ljubiti
krvavim usnama krvavu kožu,
drhteći pritom
od Susreta, nikad od jeze. Nema
u tijelima podzemnih sustava, tamnica,
prostora koji bi morali ostati uvijek pod pločom
ranjive svijesti; mi nismo
prijeteći vulkan,
potmuli apsces, kloaka zgrade. Lako
i olako vadimo sada na proljeće Svijesti –
na svjetlo – limfu i sluz, izmet i krv,
mokraću, znoj; niječemo
nečistost tijela
i svega što stiže od tijela, prezrevši
skanjivanje slabih budala da diraju krv,
da gutaju sluz, da prilaze bolesti
kao i zdravlju; sve je
pozvano Gore.
Nema u tijelu mrkline. Pulsira
cijelo u svjetlu, u sunčanim šumama Ega,
a gorkije brazde, koliko ih ima,
ravnamo prašinom stečene zrelosti,
poklonom Smrti.