#440 na kioscima

28.5.2014.

Aleksandar Hut Kono  

Pravo stanje stvari

Pseudoputopisom po svijetu


Postoje gradovi koje smo posjetili i koji su nas razočarali. No svejedno ih nastavljamo zamišljati, možda samo zato što se zovu Buenos Aires. A postoje i oni gradovi u kojima nikad nismo bili i koji su nas, isto tako, razočarali. I njih, svejedno, nastavljamo zamišljati (možda samo zato što im je u imenu apostrof). Sve u svemu, već kad čovjek nešto zamišlja, onda nema baš nikakvog razloga da svoje misli ne počne i zapisivati. Zato ovaj izmišljeni putopis započinje u Jakutsku.

JAKUTSK, Republika Saha, Ruska Federacija

Jednom kada čovjek stigne u Jakutsk odmah će shvatiti da je u gradu superlativa. Na primjer, Jakutsk je najhladniji grad na Zemlji. Zimi (odnosno 8 mjeseci u godini) temperature se kreću u rasponu od -1 do -41ºC, s tim da potonja brojka ne predstavlja ekstrem, već donji prosjek. Unatoč tome, srpanjska popodneva kad se temperature penju do +35ºC uobičajena su pojava (sedmi mjesec je ovdje, statistički gledano, nešto topliji nego u Los Angelesu). Sve to Jakutsk čini savršeno nepodnošljivim gradom i, razumije se, neodoljivom imaginarnom destinacijom.

Jakutsk je, prije svega, izuzetan po tome što je vjerojatno jedini pravi grad podignut na permafrostu. Taj kuriozitet stanovnicima, na primjer, onemogućava imanje podruma, a njihove kuće, umjesto pomoću temelja, u zemlju su usidrene putem duboko ukopanih betonskih stupova koji osiguravaju stabilnost tijekom ljeta kad se gornji sloj permafrosta pretvori u pijesak.

Osim što je najhladniji grad na Zemlji, Jakutsk je i dijamantna prijestolnica planete! Zahvaljujući upravo tim rudnim bogatstvima, Jakutsk si može priuštiti kazališni, baletni i operni život na permafrostu.

No dosta s općenitostima jer ovo je ozbiljan pseudoputopis i potrebno je što prije prijeći na takozvane štiklece iz gradskog života bez kojih putopisanja takoreći nema. Pa krenimo.

Negdje drugdje vode se diskusije o nečem drugom. No u Jakutsku se, kad netko stigne s juga, prvo povede razgovor o rukavicama. Mještani će, primjerice, na licu mjesta prepoznati turista po tome što ispod rukavica s dva prsta oblači i dodatni par s pet prstiju pa gornji sloj obavezno skida dok kupuje sa štandova ili u čudu fotografira nakupine ledenica koje poput jezivih špilja od kristala zatvaraju prozore jakutskih kuća. Jakučani, naime, oblače jedino gornje dvoprste rukavice od životinjske kože, a u njih, pri oblačenju, obavezno uguraju rukave. Na taj način omogućavaju tjelesnoj toplini da se s torza spusti sve do prstiju i održi ih toplima. Jakućani općenito izbjegavaju rukavice s pet prstiju jer taj kroj u osnovi osamljuje prste koji umjesto da jedan drugoga griju pojedinačno stoje izloženi hladnoći.

A već kad smo kod oblačenja treba spomenuti da se zimi ovdje nose isključivo kaputi izrađeni od životinjskog krzna pa se razmaženim Moskovljanima koji dolaze iz, takoreći, tropskih uvjeta, uopće ne savjetuje da se s mještanima upuštaju u diskusiju o pravima životinja. I još nešto, u Jakutsku se rijetko viđa čovjeka obučenog u hlače od trapera. Taj materijal, u ovako hladnoj klimi, gubi praktičnu primjenu. Osim džinsa, Jakučani izbjegavaju i pisanje SMS poruka na otvorenom, a i telefonski razgovori u javnosti osjetno su kraći ovdje nego bilo gdje drugdje u Rusiji.

Iz očitih razloga, u Jakutsku nema ni jedne jedine klupe koja bi veći dio godine nečemu služila. Isto tako, u ovom gradu nema parkova, a okućnice su lišene klasičnih vrtova i visokog drveća koje ne uspijeva na permafrostu.

Nadalje, ovdje je besmisleno podizati spomenike. Osam mjeseci u godini pogled na njih skrivaju gusta, ledena magla i sloj snijega koji se ne topi. Rijetki turisti tvrdili su da se u Jakutsku nemoguće snaći jer snijegom pokrivene ulice i maglom obavijene fasade sve odreda izgledaju isto.

Isto tako, Jakutsk je jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje medvjed koji se odlučio prošetati ulicom ne bi izazvao paniku. Zimi, naime, Jakučane u krznenim kaputima nije moguće razlikovati od te životinje.

Drugi važan običaj u glavnom gradu Autonomne Republike Saha (koja je površinom nešto manja od Indije) jest nenošenje naočala u javnosti. Naime, na minus 45 metalni okvir se stapa s kožom i naočale je poslije nemoguće skinuti, a da se pritom s lica ne odlijepi i komad mesa.

Usprkos divljačkoj hladnoći, u Jakutsku uspješno posluje talijanski restoran koji vrši dostavu jela na kućnu adresu, a metode kojima pizze u transportu održavaju toplima zaslužuju mnogo više mjesta nego što ovaj tekst dopušta.

Nadalje, glasoviti jakutski noćni klub Minsk (poznat po plesu na štangi) slovi kao klub s najvećom garderobom u Rusiji. Stvar je u tome da je za prihvat po život važnih krznenih kaputa u kojima dolaze gosti potrebno odvojiti nevjerojatan prostor. Osim toga, garderoba je poznata po tome što su ondje zaposlena i četiri zaštitara. Treba, naime, razumjeti da je život bez bunde u Jakutsku nemoguć, a da prosječna košta barem dvije mjesečne plaće! Zbog toga se kaputi odlažu tako da im se u džep spremi osobna iskaznica vlasnika koji kod sebe mora imati drugu važeću legitimaciju (npr. vozačku dozvolu). Tek nakon što se na garderobi ustanovi podudarnost dokumenata, vaš komad krzna bit će vam ponovo uručen. Zbog kompleksne procedure oko identifikacije kaputa, gostima iz ostatka Rusije se savjetuje da ne pretjeruju u piću jer je zbog bundi znalo doći i do pucnjave.  

Ostane li turist malo duže, tvrde stanovnici, brzo će se priviknuti na hladnoću. Mještani tako bez problema sredinom zime osam sati dnevno stoje za tezgama na tržnici. Radnici u siječnju neometano rade na gradilištima, no prisiljeni su stati kad temperatura padne ispod -50ºC jer većina građevnih materijala u obradi postaje lomljiva. Najgora su ipak jakutska djeca kojoj u potpunosti nedostaje osjetljivost na hladnoću!

Ima dana kad će čovjek, prolazeći ulicama Jakutska i razmičući vječne zastore ledene magle shvatiti da je upao u klopku. Za avionsku kartu do Moskve potrebne su mu dvije mjesečne plaće, a do obližnjih sibirskih gradova (udaljenosti od 1500 do 3000 km) stići se može jedino sredinom zime ili ljeti kad ceste od blata postaju prohodne (asfalt ne prijanja naročito dobro za permafrost pa se ne koristi u cestogradnji).

Postoje autori koji tvrde da je podizanje gradova na permafrostu kao što je Jakutsk posve besmisleno. Kanada i Sjedinjene Države, na primjer, nikada nisu kolonizirale svoj daleki sjever jer je navodno mnogo isplativije poslati radnike da crpe prirodna bogatstva i zatim ih vratiti na jug, nego u tim regijama osnivati gradove. Ali ideologijom, umjesto ekonomijom pokretan Sovjetski Savez namislio se pošto-poto stanovnike razmjestiti po čitavom svom teritoriju, a sovjetska ostavština danas rusku vladu košta desetine milijardi rublji dodatnih ulaganja u infrastrukturu.

SISAU, La Guajira, Kolumbija

Za razliku od nepraktičnih Sovjeta, ingeniozni i nikad pokoreni narod Wayuu1 iz karipskog primorja Kolumbije spretno je naselio arhipelag tik uz obalu najsjevernije točke Južne Amerike, nedaleko od onog mjesta gdje se staložena rijeka Taguayo ulijeva u more.

Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, klan Itawaca (“Oko vjetra”) koji se kao i ostatak Wayuua bavio stočarstvom, bio je uslijed najezde komaraca prisiljen napustiti svoju zemlju. No kako je sav teritorij već bio raspoređen između ostalih klanova i neindijanskog stanovništva, jedina alternativa za Itawace bilo je podizanje kolonije na grebenu Sisau.

Greben Sisau ponekad se naziva i podvodnim arhipelagom, ali se ustvari radi o nizu začudno ravnih platoa koji se vuku uz obalu na dubini od nekoliko metara i samo na jednom mjestu, u vrijeme oseke, izranjaju iz vode. Tu lokaciju su, u doba dok su živjeli na kopnu, Itawace koristili kao pecalište, a to prvotno poznavanje mjesta dalo im je hrabrosti da krenu u podizanje prvog pravog Wayuu grada jer je taj narod sve do tada živio isključivo u rodovskim zajednicama.

Grad Sisau, koji danas broji nešto više od 4 tisuće stanovnika, naslanja se u cijelosti na drvene grede zabijene u platoe podvodnog arhipelaga. Kuće u centru povezane su daščanim stazama, no najneobičnija urbanološka odlika Sisaua središnji je trg naziva Staro pecalište – prostran i savršeno ravan plato prekriven morskom mahovinom crvene boje. U vrijeme oseke, ljudi na trgu podižu štandove s proizvodima s kopna, rasklapaju drvene stolce, namještaju visaljke ili se samo muvaju u druženju, a s dolaskom plime, kad trg ponovo padne pod vodu i prošara se sitnim tropskim ribama, život se povlači u okolne kuće koje se najednom, zajedno s nebom, zrcale u vodi.

Predgrađa Sisaua karakterizira veća morska dubina. Zbog toga staze od dasaka i sveprisutno gacanje po plićaku tipično za centar zamjenjuju čamci od ibore – južnoameričkog drveta iznimno savitljive, lake i čvrste kore. Stanoviti američki antropolog koji je proučavao Itawace, lucidno je zapazio da grad na vodi svoje postojanje duguje ibori. Jer ne samo da su ovdašnje kuće građene od tog materijala, već se kora drveta koristi za proizvodnju plutajućih hidroponičkih plahti u koje se sadi sjeme patuljastog citronovca. Tako uzgajana biljka polako pruža korijenje u vodu kroz iborinu koru, dok s gornje strane, na suhom, raste u zrak. Osim toga, ibora igra ključnu ulogu u odgoju djece jer se savitljivim pojasom od tog materijala lako da obložiti struk i trbuh beba pa su dječja utapanja u Sisauu takoreći nepoznata.

Ali vratimo se načas na hidroponički patuljasti citronovac. Upućenima je jasno da kopnena biljka poput ove ne uspijeva u slanoj morskoj vodi. No to uopće nije važno jer se plutajući hidroponici nalaze isključivo u istočnom dijelu grada kroz koji teku vode ušća rijeke Taguayo, a zbog specifičnog sastava riječne vode ova se još stotinama metara od obale uopće ne miješa s morskom. Iz toga razloga, tehnički gledano, istočni Sisau leži na riječnoj, a zapadni na morskoj vodi. S tim da dvije vrste voda dijeli uski pojas boćatosti koji desetak metara istočno od Starog pecališta presijeca grad. Zbog toga se zapadne vode grada, bogate ribom i mekušcima, koriste za ribolov i uzgoj algi, dok je istočna, riječna strana, predodređena za vrtlarstvo. Uska boćata međuzona lišena je obje poljoprivredne svrhe, a u njoj su, s vremenom, niknuli ljubičasti lopoči sjeme kojeg su Itawace nehotice donijeli s kopna. Zbog kričave vegetacije, svaki kvart u Sisau ima svoju boju što se lijepo vidi iz zraka: žuti patuljasti citronovac ovdje označava istok, ljubičasti lotos centar, a karipski akvamarin zapad s tim da se boja središnjeg trga mijenja ovisno o morskim mijenama.

I još nešto, patuljasti citronovac Itawace koriste kao dezodorans i antiseptik zbog čega čitav grad prožima karakterističan citursni miris pojačan sveprisutnim morskim aerosolima. Iz tog razloga, zadnjih desetljeća Itawace se sve više odnarođuju od kopnenih Wayuua jer tim svojim sunarodnjacima predbacuju da zaudaraju na znoj i na stoku koja im je na brizi.

S druge strane, kopneni Wayui zaziru od Itawaca iz razloga što je ovaj morski klan otišao tako daleko da zadre u mitologiju i nazove hobotnicu velikim podvodnim vrtlarom i Majkom svijeta, odnosno centralnim božanstvom za koje Wayui od davnina znaju da u bestjelesnom obliku prebiva na nebu.

SAN’A, Jemen

Uz sve opisane oprečnosti i Jakutsk i Sisau su mjesta obilja. No što je s onim gradovima koja obiluju jedino oskudicom?

Prvo što će posjetitelj Sani primijetiti jest naprasita drevnost ovog mjesta! I, zaista, nije slučajno među prašnim zidinama i kulama Starog grada, koje kao da tvore prirodne izrasline na licu pustinje, pronađen najstariji primjerak Kurana na svijetu.

Drugo što će putniku upasti u oči je opljačkanosmeđa boja suhih brda u daljini i isto takvo opelješenoplavo nebo.

Pa ipak, na 2300 metara nadmorske visine Sana je rijedak klimom ugodan grad Arabije. Ondje zato nisu potrebni klimatizirani trgovački centri da bi se ljude namamilo u šetnju – Sana sama od sebe živi na ulicama! Osim toga, zbog brdskog terena i atmosferskih specifičnosti, svaka gradska četvrt ima svoju mikroklimu pa se zato s bilo koje visoke točke dâ s jedne strane vidjeti užurbane prolaznike u jaknama, a s druge – lijene prodavače u laganim pamučnim bluzama. Zbog svega toga, čovjek ovdje s užitkom luta ulicama, satima sjedi na trgovima ili nalakćen na prozorsku dasku provodi poslijepodne u čitanju. Logično je zato, da se baš ovdje, unatoč katastrofalnom siromaštvu, nalazi najčarobnija tržnica Arabije – Souk-al-Milhi. Arapski pjesnik Adonis opjevao ju je nabrojavši sektore gdje se prodaju:

“svila,

žito,

zlato (pametan čovjek odriče se života kao da je smrt blizu i radi za vječnost),

kat,

začini,

srebro (ja sam pastir ove četvrti; kad pijem cijeli kvart se izgubi),

grožđice

i kana (Koje boje je bog?).”

A već kad smo kod tržnice, jednu neobičnu stvar u Sani nitko nije uspio objasniti. Audiokasete nasnimljene božanstvenom muzikom Jemena prodaju se posvuda, no snimke su uređene tako da je prvih dvadeset minuta na vrpcu nasnimljena tišina. Nakon toga, ali uvijek polako, kreću tihi instrumenti. S uspostavom Izraela, Sana je izgubila sve svoje Židove koji su se Jemenu odužili tako da su po cijelom svijetu pronijeli glazbu tog kraja.

Ulicama Sane harače čopori pasa koji u grupama spavaju sijeste na haubama i krovovima parkiranih automobila. Tim gradskim divljacima nije uputno prilaziti jer su navikli na neobičan tretman. Stanovnici ih, naime, kad god stignu, gađaju kamenjem. Čak će se i starica što je sišla po rublje, a unatoč velikim bolovima u leđima, sagnuti po kamen i baciti ga reda radi ako ne već na psa, onda barem u smjeru životinje. Tim činom pročišćena, vratit će se svojem staračkom poslijepodnevu.

Stara Sana divovska je utvrda unutar koje se ugnijezdio fantastični labirint. Povijesna jezgra jedan čas je nalik na Fez, drugi čas na Dubrovnik. Putnik zato ovdje stalno osjeća neku ugodnu jezu.

Karizmatični povijesni neboderi Starog grada, ukrašeni čipkanim bijelim prozorima, više od svega liče na torte kakve se viđa u slikovnicama. Ali te šašave fasade zatvaraju stanovnike poput klopki: tu, na primjer, stanuju desetgodišnje djevojčice-nevjeste sa svojim sredovječnim muževima i njihovim ljutitim obiteljima.

Postoje svjedočanstva putnika koji su proveli nekoliko noći duboko u Starom gradu. Sve do jednog posjetile su ih noćne more, no pred jutro, kažu, činilo im se da obitavaju u nekoj toploj i ugodnoj kutiji. Aveti i nedovršene priče koje čovjek viđa noću ne začuđuju jer je mjesto neprekidno naseljeno već tri tisuće godina. Zbog toga se ovdje sanjalo, nadalo i spletkarilo duže i više nego bilo gdje drugdje na Zemlji.

Vjerojatno najljepši primjer jemenske arhitekture ostaje rezidencija mračnog imama Jahje. Imamov dvorac nalazi se nadomak grada i izdaleka podsjeća na namotanu zmiju koja se udobno smjestila na istobojnom kamenu.

Na svoj način, Jemen iz vremena imama je avangardan. Jer početkom prošlog stoljeća (dok Iran još ni ne sanja revoluciju) iz Sane zemljom vladaju strogi feudalni gospodari – progonitelji svakog napretka, na primjer škola za djevojčice koje su sa sobom donijeli nimalo nedužni Osmanlije. Ipak, tu u Jemenu, čak i tmurno nasljeđe nosi bajkovitu masku: imamov dvorac neobjašnjiva je građevina – ondje se devedesetogodišnji vođa svakodnevno penjao i spuštao niz 1001 stepenicu, a dizala nema ni danas. Istom su naporu bili podvrgavani i svi visoki gosti poglavara.

Društveno-politička posebnost Jemena osjeća se i danas. Na primjer, kako bi prijestolnici osigurala struju, vlada je primorana klanovima oko Sane plaćati prolazak dalekovoda njihovim teritorijem. To se ovdje, treba napomenuti, smatra posve normalnim. Što i jest. Odnosno, nije ništa nenormalnije od običaja plaćanja kamata na bankovne zajmove što svi odavno uzimamo zdravo za gotovo. Samo što klanovi nisu banke i teško im se između sebe dogovoriti pa strujoopskrbu neprestano presijecaju.

Zbog toga bez obzira na količinu novca i entuzijazma s kojom čovjek stigne u ovaj grad, prije ili kasnije shvatit će da zapravo ne može računati na neometanu opskrbu strujom i vodom. Internetski signal je, isto tako, hirovito na raspolaganju. Hrana je uglavnom loša (grah i meso, preskupa riba, božanstveno povrće). No baš te odlike čine Sanu mjestom u kojem se razmišlja kao nigdje drugdje na planeti, a sve one misli koje vas obuzmu u labirintu Starog grada, ostat će ondje za vama jednom kada odete. 

Općenito govoreći, u Sani će čovjek svijet napokon vidjeti drugačije. Na primjer, spoznat će svu ružnoću javnih prostora lišenih žena. I bez obzira na spol pa i na seksualnu orijentaciju, slučajni bljesak ženskog zapešća u prolazu ili sami hod rijetke i posve pokrivene žene ostavit će na turista onaj utisak kakav ostavlja pronalazak iznenadnog, brbljavog izvora vode negdje duboko u pustinji.

Zatim, nakon dana bez struje i vode, turist će sjesti s mještanima na neki od ravnih krovova Staroga grada i uz žvakanje katovog lišća promatrat će panoramu u suton. Tad će, ohrabren ushitom koji budi supstanca, tu i tamo pokušati reći nešto na arapskom polako shvaćajući da je veće uživanje od toga zapravo teško zamisliti.

Za kraj još samo riječ, dvije o katu – duhu pokretaču ovog grada. Za kultivaciju drveta, čije je lišće bogato amfetaminolikim stimulansima, potrebne su čudovišne količine vode. To si pustinjski grad s nerazvijenom infrastrukturom i dva milijuna stanovnika (brojka stalno raste), razumije se, ne može priuštiti. Sana je zato prvi veliki grad na Zemlji koji će zaista, doslovno, bez imalo pretjerivanja u skoroj budućnosti ostati bez vode!

A spomenimo još i ovo. Jemenska kinematografija je vrlo mlada. Dosad su, počevši od 2005. godine, snimljena samo četiri filma u toj zemlji. Sva četiri u Sani.

PRIŠTINA, Kosovo

 Priština je na više načina najmlađa prijestolnica Evrope, a njeno ime potječe od augmentativa za riječi “prišt”. Ovdje se zato živi isključivo u sadašnjosti! Skoro 60 posto stanovništva mlađe je od 25. Priština je, isto tako, tek šest godina glavni grad otkako je Kosovo u znaku Vodenjaka, 2008. godine, proglasilo nezavisnost. A tu je i mlada prištinska arhitektura! Odnosno, glavni grad Kosova je, uz Reykjavik, vjerojatno jedina evropska metropola bez povijesne jezrgre.

Osim toga Priština je i jedna od najsiromašnijih prijestolnica Evrope. Samo što to siromaštvo ovdje slijedi neku drugu logiku razlog čemu je jednostavan – prije dvadeset i pete čovjek se ne zamara pitanjem je li siromašan ili nije.

Zbog mladih je Priština, unatoč niskom BDP-u, jedan od gradova s najviše smart phoneova po glavi stanovnika. Isto tako, postotak Prištinjana koji koriste Facebook, viši je nego u Barceloni. Zatim, korisnika Twittera, ovdje je proporcionalno više nego u Zürichu, a ljubitelja Instagrama je otprilike jednako koliko i u mnogo puta većem Torinu. Osim toga, istraživanja pokazuju, mladi Prištinjani su u samom svjetskom vrhu kada je riječ o čitanju književnih djela na ekranu. Osim toga, a zahvaljujući činjenici da izdavaštvo na albanskom jeziku ne pokriva potrebe čitatelja, znatno veći broj mladih ljudi u Prištini čita na engleskom nego što je to slučaj, na primjer, u Berlinu.

Ipak, ono što čini okosnicu kulturnog života prištinske mladeži jest internetska stranica Youtube. Taj čarobni izum pomaže bankrotiranom i entuzijastičnom gradu da zamijeni skupe nosače zvuka, koncerte i odlaske u kino. Sve u svemu, mlada Priština vodi buran virtualni život jer statistike ne samo da pokazuju veći broj korisnika društvenih mreža, već i povišenu aktivnost svakog pojedinog korisnika u odnosu na druge evropske gradove.

Lukavi će komentator ovdje primijetiti da je, barem kad je Youtube u pitanju, situacija svugdje ista. Međutim, to je tek djelomično točno jer dok je Youtube samo nadopuna kulturnog života mladih u bogatim evropskim gradovima, ovdje ga on, u potpunosti zamjenjuje. Drugim riječima, Priština je po mnogo čemu grad budućnosti. Na kraju krajeva, u budućnosti će srednji sloj nestati i u ostatku Evrope. A potomci tog danas dobrostojećeg staleža živjet će kao što danas žive mladi Prištinjani: bit će pismeni, vrlo obrazovani, uživat će mnoge stečevine demokracije (pogotovo slobodan protok inofrmacija), ali u svemu tome bit će lišeni financijskih sredstava kao i svake mogućnosti smislenog zaposlenja.

Ako nekome to ne zvuči zastrašujuće, taj onda nije normalan. No ako se nekome takva sudbina čini nezamislivo jezivom, onda neka razmisli o sljedećem:

U protekle četiri godine, na prištinskoj underground sceni pojavio se pokret pod nazivom Unbelong. O pojavi se, zasad, puno priča, ali malo što se zna pouzdano.

Unbelong je, koliko znamo, osnovao kalifornijski Iranac kojeg sljedbenici iz šale zovu Mesijom. Mesija je, tvrde, na ideju došao za vrijeme studija na glasovitom Teksaškom sveučilištu u Austenu gdje ga je šokirala preuranjena starmalost studenata ogrezlih u škrtost, ljubomoru i idiotizam.

 Nakon godina rada u Austenu, Detroitu i na Balearima, Mesija je, bizarnim spletom oklonosti, dospio u Prištinu. Ne očekujući da će ikoga zainteresirati za svoje ideje, zabezeknuo se kad je u redove Unbelonga već prvih tjedana stupilo gotovo 800 mladih ljudi. Usporedbe radi – u svim drugim gradovima do tada našlo se tek oko 1000 praktikanata.

Evo konačno i ono čime se sljedba bavi.

Unbelong ne pokazuje naročiti interes za proglašavanje manifesta pa čak ni za donošenje nekih određenih pravila. Jedino čega se članovi čim više nastoje pridržavati jest sustavno rastrojavanje vlastitog identiteta, odnosno svakodnevno kršenje sopstvenih instinkata koje se nadomješta kontrainstinktima. Mesija, naime, tvrdi da ljudski instinkti nemaju veze s našom pravom prirodom i da u biti predstavljaju štetan kulturološko/ideološki download.

Ogromnu većinu aktivnih članova u Prištini čine studenti. A vlastiti identitet rastrojavaju tako da kroz nekoliko mjeseci odustaju, na primjer, od posjedovanja vlastitog kreveta i svaku noć spavaju negdje drugdje. Određeni broj članova, više puta mjesečno prakticira i spavanje na otvorenom. Osim toga, sljedbenici provode i praksu prosljeđivanja. Na primjer, jedan član će drugome proslijediti svoju omiljenu knjigu, a taj će je zatim dati nekom trećem i tako dalje. Isti princip se odnosi na odjeću (premda ne i na obuću), zatim na partnere, na prijatelje, na bilo što do čega je pojedinom članu stalo (osim, jasno, mobilnih telefona i novca).

Osim toga, članovi za vrijeme prakse odustaju i od pripadanja sebi. Tako oni koji, na primjer, zaziru od špinata odjednom jedu samo to, strastveni pušači smjesta odustaju od cigareta, a oni koji su zazirali od alkohola sad iz dana u dan pijano bauljaju ulicama. Nadalje, članovi će si, obavezno, za vrijeme prakse promijeniti ime i horoskopski znak, a s ciljem postizanja što višeg stupnja emancipacije od vlastitog identiteta.

U pokretu se ostaje maksimalno tri mjeseca (svatko tko ostane duže biva smatran dogmatikom), a bivši članovi Unbelonga, tvrdi Mesija, kunu se da im je praksa pomogla na bezbroj načina. Nisu rijetki slučajevi u kojima su se po završetku prakse, ili godinama kasnije, u sljedbenika povukle alergije, ublažila anemija, ispravila ravna stopala, nestala depresija, ojačao vid i slično.

Bilo da se radi o pokretima kao što je Unbelong ili o nečem drugom, činjenica je da mladi u Prištini (dakle više od pola stanovništva) žive misaono (premda ne i financijski) bitno drugačije od svojih roditelja. A virtualno-mentalni avanturizam mladog grada došao je do izražaja nedavno, prilikom promocije elektronske knjige naslova Društvo bez novca mladog lokalnog autora. Navodno je 3000 ljudi došlo na promociju u glasovitu Nacionalnu biblioteku, a knjiga koja je, razumije se, besplatna, downloadana je već u deset tisuća primjeraka. U pripremi su i prijevodi.

I ZA KRAJ

Čovjeku je, moglo bi se reći, važno da sustavno razmišlja o nepoznatim mjestima i da ih svojim zamišljanjem stvori baš onakvima kakva u stvarnosti jesu. A u tom će se plemenitom procesu otkriti i ona dublja istina koja bi stvarnome turistuopterećenom tiranijom snalaženja u nepoznatom prostoru, čudovišnim troškovima putovanja pa i ekshibicionizmom spoznaje da se je negdje stranac – zasigurno promaknula. Zamišljanje će, osim toga, rehabilitirati i ona mjesta koja smo iskušali, ali su nas ostavila ravnodušnima. Riječju, jedino brižnim potkopavanjem činjenica čovjek će se najprije emancipirati, a zatim i izliječiti od stvarnosti.

U sljedećem nastavku zato čitajte o Bogoti, Timbuktuu, Veneciji i Kinšasi koje ponovo promatramo očima insajdera.

preuzmi
pdf