Suzana Marjanić  

Preokreti iz “kuta kazne”

Za odabir naslovnice odlučili ste se za fotografiju performansa Kazna iz 1998. godine. Riječ je o novinskoj fotografiji koju je snimio Zvone Pandža. Naime, performans ste izveli u dubrovačkoj Galeriji Otok 1998. godine, a njime ste vizualizirali kaznu tako što ste četiri sata stajali okrenuti publici leđima u četiri kuta – u svakome po sat vremena­. Pritom se zasigurno rastvorio emocionalni prostor poistovjećenja publike s izvedbom i osjetom kazne­. Zbog čega ste odabrali upravo taj performans kao vrlo jaku vizualnu metonimiju svoje umjetničke knjige – monografije?

Upravo mi je taj rad bio važan trenutak za prvo pojavljivanje u nekom galerijskom prostoru, prije bilo kakve konvencionalne izložbe: to je u stvari moj prvi performans, i iz njega se može iščitati sve ono što će biti viđeno nešto kasnije u drugim izvedenim radovima, kroz vidljive i nevidljive akcije. Naravno da čitav taj put sada mogu vrlo jasno vidjeti, tako da mi je taj odmak dobro došao u odabiru za naslovnicu knjige.

IZVEDBENOST NEKRETANJA

Da li bi se navedeni performans mogao podvrsno imenovati kao živa slika ili možda kao živa skulptura te koje ste još radove/performanse radili/osmislili/izveli u vizualnoj gesti nepokretnosti, nekretanja?

Nisam o tome razmišljao, bilo mi je dovoljno da se on dogodi u tom prostoru na taj određeni datum. Prilikom prvog stajanja u kutu galerije pojavio se osjećaj pripadanja i sagledavanja prostora – što je prostor iza mene a što je ispred i što mi se to događa. Promatranje “sebe”, ali ne kao fizičko tijelo – to je više bio “zatvor-kavez”, u iščekivanju “izlaza” pozitivne slobode. Primarno, kao tijelo koje ulazi u fizički prostor i ispunjava ga “sada” i “ovdje”. U kutu se dogodio preokret iz nesreće u sreću, iz privatnog u javno, kroz činjenice koje su odredile smjer mog daljnjeg životnog kretanja. Zato mi je i Kožarić rekao (kada sam mu pokazao tu novinsku fotografiju iz Slobodne Dalmacije) da je to njemu skulptura. Ali opet slika se mijenja sa značenjem ili dobiva nešto drugo. Upravo kroz imenovanje rad je dobio mogućnost i različitog tumačenja, kao i poistovjećivanja s njim, jer lice nije vidljivo.

Nevidljiva akcija Čuvar na izložbi D.M. iz 1998. izvedena je tijekom izložbe Brainstorm Dalibora Martinisa u Muzeju suvremene umjetnosti gdje sam radio kao čuvar. Fotografija dokumentira moje stajanje u kutu jedne od izloženih soba; licem sam okrenut prema objektivu/promatraču. U odnosu na Kaznu ovdje je lice vidljivo, ali institucionalno “zaštićeno”.

Zatim Nevidljivi performans iz 2000. godine i Dugačko tijelo iz 2010. godine, izvedeno na Savskom nasipu. Performans Home/Spirit u Galeriji Miroslav Kraljević izvela su četiri mladića u crnoj odjeći. Uz zvuke skladbe Swastika Eyes, stajali su nepomično, držeći rubove razapetog žutog kvadratnog slikarskog platna. Platno je korišteno u Posljednjoj izložbi.

Stanje „nekretanja“ najjasnije je izraženo u drugom dijelu Posljednje izložbe (Galerija Miroslav Kraljević, 1999.); ležanje na žutom platnu u radno vrijeme galerije četiri dana. Ovdje mogu pridodati jednomjesečnu akciju u Muzeju suvremene umjetnosti kada sam radio kao honorarni tehnički postavljač, sudjelovao u radovima na stalnom postavu, i tijekom postavljanja zbirke, u radnim pauzama, snimao sam sebe krišom (fotoaparatom koji je postavljen na automatsko okidanje), u sljedećim situacijama – u bijeloj radnoj kuti, u pozi u kojoj se ne vidi moja glava kratkotrajno stojim pokraj odabranih radova, prije njihova konačnog postavljanja.

POLITIČKI GOVOR JE SUPREMATIZAM

Akciju Marijana Molnara Za demokratizaciju umjetnosti citatno ste preuzeli za performans Dugačko tijelo što ste ga izveli 2001. godine na otvorenju zagrebačke galerije Minima. Pritom pored Molnarove akcije Za demokratizaciju umjetnosti kao citat preuzeli ste i gorgonski hepening Adoracija iz 1966. godine, izveden na izložbi Julija Knifera u Galeriji suvremene umjetnosti na Katarininom trgu. Dakle, kostimografiju ste u tom performansu preuzeli iz te Molnarove akcije: maskirani ste s crnom kapom i šalom preko lica, a performans započinjete adoracijom, odnosno kako ste zabilježili u opisu performansa u svojoj najnovijoj monografiji: „Točno u podne spustio sam se na koljena, nekoliko minuta u položaju glavom prema gore i minutu prema dolje“ (Zoran Pavelić, prema Šimunović 2012:32-33). Zadržali smo se ovom prigodom samo na prvom segmentu performansa. Molim Vas, kontekstualizirajte navedeni kostimografski simbol.

Prije ulaska u Galeriju morate proći kroz hodnik; namjeravao sam zatvoriti taj ulaz tijelom, a bio je mjesec studeni i vrlo hladno, nisam želio pokazati lice, stavio sam crnu kapu na glavu i šalom prekrio usta. Naravno računajući da sve to pobuđuje i sasvim druge konotacije (vidljiv je terorist koji je u poluprijetećem stavu i ne dozvoljava nikom da uđe) – srušeni su Twinsi. To je druga slika koja se pojavljuje – ali ne i prepoznavanje Molnarove “slike” Za demokratizaciju umjetnosti. Mene je upravo zanimalo to miješanje slika – ove umjetničke na licu mjesta i stvarnosti koja tu “sliku” krivo proizvodi. Pristup je ozbiljan, ali u izvedbi se nije mogao izbjeći humor.

Za razliku od te vizualne dimenzije monografije koje se zadržava na vašoj intimnoj povijesti, biogramu nesreće, monografiju ste zajedno s povjesničarkom umjetnosti Ružicom Šimunović naslovili prema Vašemu radu Politički govor je suprematizam koji apostrofira izrazitu političku dimenziju navedenoga Vašega rada/site specific instalacije. Zbog čega ste upravo navedenim vlastitim aforizmom naslovili monografiju?

Na početku rada na knjizi, a to je bilo negdje početkom 2009., Ružica Šimunović je predložila radni naslov knjige, koji je ostao sve do kraja rada na knjizi. Dogovorili smo se da ćemo o naslovnici razmišljati kada za to dođe vrijeme. Poslije kad se pronašlo rješenje za cover, nije mi se činilo da naziv remeti sliku nego da ta slika dobiva nešto drugo, a to je da izmiče prvoj slici, onoj slici iz rečenice Politički govor je suprematizam.

Koje ste sve akcije i performanse izveli nakon objavljivanja navedene monografije – umjetničke knjige?

U Bruxellesu sam sudjelovao na slikarskoj izložbi Der Mensch – Der Fluss. To je putujuća izložba koja je počela 2011. u Njemačkoj (Landratsamt Schwarzwald-Baar-Kreis, Villingen-Schwenningen), a upravo sad traje posljednja – završna izložba koja se otvorila u Beču. To sve navodim jer sam bio u mogućnosti na nekoliko tih otvorenja i fizički prisustvovati, a to znači da sam se mogao i pripremiti i promišljati što još učiniti prilikom dolaska u ta mjesta. Nekoliko sam dana bio u Antwerpenu i posjetio sam njihov Muzej suvremene umjetnosti (M HKA); vidio izložbu i uspio se poskliznuti niz stepenice Muzeja, pasti i ostaviti trag. Vladimir Frelih sve je to dokumentirao, a ja sam to prihvatio kao Zokijev pad, ali bez tijela – samo sivi trag nenamjernoga djelovanja. Na različita mjesta ili tamo gdje se pojavljuje protupožarni aparat postavljao sam naljepnicu preimenovanu iz riječi Pastor u Artist. U Muzeju naljepnicu sam postavljao na vrata u toaletu na kojem već i postoji natpis Artists. Konstantno od 2009. izvodio sam niz akcija lijepljenja naljepnica, počevši od toaleta u našem novom MSU-u, i “starom” ex MSU na izložbi Umjetnost mora imati posljedice, pa performativne akcije markiranja u Antwerpenu, markiranje u Bruxellesu i performans Extended u stanu umjetnika Stefana Bohnenbergera, zatim performans Koncentracija u Kasselu, L’arte e una parola italiana – akcija i videoperformans u Veneciji, akcija u Berlinu, u MSU-u performans Koncentracija na predstavljanju ovdje tematizirane knjige-monografije, i Nevidljiva akcija iz koje je nastala jednodnevna izložba u Greti pod nazivom NAGRADA koja dokumentira čin dodjele nagrade konceptualnom umjetniku Goranu Trbuljaku.

Nagradu koja se sastojala od drvene kutije u kojoj se nalazilo 40 printeva na papiru s natpisom NAGRADA dodijelio sam umjetniku za 40 godina njegova stvaralaštva. Ideja o dodjeli nagrade proistekla je iz njegova konceptualnog rada iz 1973. u kojem je – “Predao komisiji za dodjelu nagrada prijedlog da mi se dodijeli nagrada za djelo koje ću učiniti u budućnosti, 1972.” (Goran Trbuljak, citat iz kataloga Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb, 1973.). Ovoj nagradi prethodila je dodjela tzv. Produžene nagrade koja je realizirana pod nazivom Nevidljiva akcija, Centar 2003. Ispod vrata galerije Josip Račić, u kojoj se tada održavala skupna izložba By the way…, na kojoj je izložen i rad G. T. 30 godina nesretnosti u umjetnosti, ubacio sam kuvertu (naslovljenu na Trbuljaka) s 30 papira A4 formata i ispisom riječi NAGRADA.

ŽIVE SKULPTURE

Monografiju je grafički oblikovao, dizajnirao Boris Greiner. Od kada proizlazi Vaša suradnja i kako ste se dogovorili za grafički dizajn same monografije, odnosno koliko ste dizajnom jednako tako željeli iskazati po/etiku vlastite umjetnosti?

Sve kataloge Baranjske umjetničke kolonije (BUK), od početka 2004., dizajnirao nam je Boris Greiner – bio je jedan od prvih sudionika kolonije u čijem smo organizacionom odboru bili Kata Mijatović i ja, i od tada se nastavlja naša uspješna i plodna suradnja s njim, kao umjetnikom i kao dizajnerom. Kako knjiga ne prati linearan slijed tako i na samom početku rada na knjizi nije bilo moguće da ostavim Borisa da radi sam, jer sam prije knjige pripremio svu dokumentaciju – manji samizdat prema kojem smo onda zajedno slagali fotografije uz tekst a on nudio različita rješenja. Cover smo zajednički riješili a na zadnju smo stranu ipak stavili malu fotku zgrade Meštrovićeva paviljona s rečenicom iz naziva knjige, tako da je to ipak bilo nekako zaokruženo.

Kada smo prvi puta razgovarali za Zarez, a bilo je to davne 2005. godine (usp. Zarez, broj 146), među ostalim, naglasili smo i činjenicu kako u razdoblju od 1990. do 1998. godine niste izvodili performanse i akcije. Kako tumačite da ste upravo od 1998. intenzivirali svoj umjetnički rad prema akcijama i performansima i kakvo je Vaše razumijevanje performansa, npr. Carolee Schneemann ishodište performansa pronalazi u ritualima. Koliko se Vaše iskustvo bavljenja umjetnošću performansa približava, ako navedeno osjećate/smatrate, ritualnim iskustvima?

Govorim o izvođenju rada kroz medij performansa – to se može zvati i živa slika ili živa skulptura, kako ste spomenuli na početku našeg razgovora. Ritual kao neka vrsta obreda nije prisutan u mojim performansima. Postoje možda neke radnje koje uvjetno rečeno mogu nazvati ritualnima, ali one su uvijek primarno određene idejom, kao npr. ispijanje vode u performansu 11-19 (manifestacija Knjiga i društvo – 22% iz 1998. godine) u Galeriji Gradska, gdje je sâm čin ispijanja vode, vezan uz knjigu koju sam čitao za trajanja performansa. Performans doživljavam kao koncentriranu energiju usmjerenu na jedan čin kojem publika nije uvijek potrebna.

Ove ste godine u sklopu manifestacije Spajalica, koja je bila strukturirana kao niz umjetničkih intervencija u javnom prostoru, izveli svoj performans Prozivka 2013. (od 14. do 16. svibnja, u 12 sati, na Korzu ispred Malog salona u Rijeci). Naime, kako ste naveli u opisu performansa, s lovačke osmatračnice nasred Korza prozivate imena osoba koje Muzej uobičajeno poziva na otvorenja izložbi. Odnosno kako ste nadalje istaknuli da lovačka čeka, osim što svojim postavljanjem na Korzu, „spaja nespojivo – prirodni i urbani ambijent, priziva u lovačkom žargonu, ‘vrebanje lovine’ a u ovom slučaju to su posjetitelji muzeja“. Kako je Ružica Šimunović pokazala u Vašoj monografiji do sada ste izveli nekoliko „Prozivki“. Recite nam nešto o njihovu hodogramu i kako su se tematski modificirale.

Prozivka 2013., izvedena u Rijeci, nadovezuje se na dva performansa – na Prozivku 2002. i na Prozivku 2010. Prozivka 2002. performans je izveden u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku 2002. godine. Performans se odvijao u dvorištu Galerije, na postolju (s kojeg je preseljen Spomenik umirućem vojniku Roberta Frangeša-Mihanovića). S postolja, u vrijeme otvaranja Biennala, megafonom sam prozivao imena svih osoba koje Galerija uobičajeno poziva na otvorenja izložbi. S neažuriranog zastarjelog popisa prozivao sam i imena davno umrlih osoba.

Prozivka 2010. realizirana je bez prisustva publike u prosincu 2010. u Baranji, na polju u blizini mog rodnog sela. Stojeći na lovačkoj čeki, usred pustog zimskog pejzaža uz pomoć megafona, prozivao sam imena svih životinjskih vrsta koje žive na tom području. Kulturno okruženje iz Prozivke 2002. zamijenjeno je u Prozivci 2010. prirodnim okolišem životinjskih vrsta.

Riječka Prozivka odvijala se na – za tu priliku – konstruiranoj čeki koja je bila postavljena na Korzu ispred Malog salona. Točno u podne svakog dana prozivao sam imena svih osoba i institucija koje Muzej inače poziva na otvorenja svojih izložbi. Treći i zadnji dan Prozivke meni je bio najzanimljiviji jer je toga dana padala kiša, papiri s kojih sam prozivao bili su potpuno mokri, na kraju sam sve pokisle stranice zgužvao u jednu loptu.

BODEŽI DESNE I LIJEVE STRANE

Da se još ipak malo vratimo na Vašu monografiju. Naime, povodom promocije knjige Ružice Šimunović “Zoran Pavelić – Politički govor je suprematizam” u predvorju Muzeja suvremene umjetnosti (Zagreb) izveli ste performans Koncentracija. Molim Vas, kontekstualizirajte navedeni performans za čitatelje/ice Zareza.

Performans ima sljedeći sadržaj: stojim ispred mikrofona, ispod košulje imam skrivena četiri bedža u bojama hrvatske zastave, koja kad se aktiviraju (pritiskom), proizvode zvukove hrvatske himne. Prvo aktiviram bedž na lijevoj strani, a zatim jedan po jedan, i ostale; uslijed miješanja zvukova himna postaje neprepoznatljiva. Performans je prvi put izveden u Kasselu za vrijeme trajanja rezidencijalnog boravka i moje izložbe Der Zug nach Kassel / Kurator Privatkollektion, a zatim u Osijeku i Ulmu.

I završno recite nam nešto o umjetničkoj organizaciji PLEH čiji su članovi/umjetnici uz Vas i Marijan Molnar, Vlatko Vincek i Kata Mijatović, s obzirom da je navedena umjetnička organizacija i nakladnik Vaše monografije.

Grupa PLEH osnovana je u Zagrebu 2007. – naziv je izvedenica jednog mog rada iz 1997., gdje sam na globusu Yoko Ono ispisao riječ HELP (izložba Kartografi, Umjetnički paviljon, 1997), koju sam kasnije preokrenuo u riječ PLEH. PLEH smo osnovali jer smo zajedno željeli realizirati dva “produžena” projekta, jedan od njih je PLEH na periferiji – osnovna ideja je izlaganje u manjim mjestima, naseljima, selima. Projekt PLEH reference istraživanje je i preispitivanje umjetničkih koncepcija, umjetničkih osobnosti i umjetničkih pojava koje su obilježile povijest suvremene umjetnosti u regiji. Svaki član posjeduje samostalnu umjetničku biografiju, zasebne putove djelovanja i individualne umjetničke interese. Naše zajedničko djelovanje u okviru grupe PLEH moglo bi se okarakterizirati kao “predstave” nekadašnjih putujućih umjetničkih grupa u kojima je izravno lociran predmet interesa: određeno mjesto, prostor jednog grada, unutar kojeg se zatim implementiraju široko postavljene odrednice ova dva projekta.