Posveta Zoranu Kravaru
Iako nije bila neočekivana, vijest koju smo primili prošle nedjelje, vijest o smrti Zorana Kravara, imala je izuzetno snažno djelovanje. Ne samo njegovi prijatelji i kolege, već zaista svi koji su ga poznavali bili su izuzetno potreseni. Jer otišao je zaista posve jedinstven čovjek, koji je snažno utjecao na sve nas koji smo imali sreću poznavati ga.
Skromnost Zorana Kravara, koji je, međutim, bio veoma samosvjestan, zasigurno ne bi odobravala ovakve tekstove u kojima se samo u superlativima piše o preminuloj osobi. I zato svi koji su se odlučili na takav čin moraju naći kakvo unutarnje opravdanje. Uz to, potreban je i oprez jer kada je u pitanju eulogija Zoranu Kravaru, autor veoma lako može postati puki laudator. I to bez imalo himbe.
Za početak ove malene posvete Zoranu Kravaru, nakon ove ograde, koja ima i ulogu isprike zbog pretjeranih hvalospjeva, vratio bih se unazad kojih šest ili sedam godina, na jedno ni po čemu posebno Kravarovo predavanje. Ovo “ni po čemu posebno“, sasvim je jasno onome tko se ikada imao prilike susresti s Kravarom, može se gledati isključivo u kontekstu samoga Kravara, odnosno njegovih predavanja koja su u svakom slučaju bila “posebna“. Doduše, mnogi studenti komparatistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu nisu uviđali genijalnost koja je bila skrivena u srži svakog njegovog predavanja. Za otkrivanje snage unutarnje logike predavanja Zorana Kravara svakako je bila nužna doza intelektualnog strpljenja, što bi se kasnije višestruko isplatilo.
No, postojala je manjina studenata, desetak mladih komparatista koji su svake godine koristili tada posve unikatni sistem predbolonjskog programa gdje su se mogli birati predmeti koje će student slušati taj semestar. Tu mogućnost neki studenti koristili su kako bi svake godine slušali predavanja Zorana Kravara, zbog čega im je indeks kasnije bio nakrcan njegovim potpisima.
Štoviše, ti studenti, među koje se ubraja i autor ovog teksta, od svojih su kolega bili nazivani “kravarovcima“, što nije imalo pejorativne konotacije, iako se definitvno smatralo pomalo otkačenim, gotovo bizarnim. “Kravarovci“ su taj biljeg ponosno isticali, kao kakvu legitimaciju, pa je i sam Kravar svake godine na svojim predavanjima viđao istih desetak lica, studente koji su predano slijedili njega i njegove znanstvene interese, bilo da je riječ o teoriji stiha, baroknom pjesništvu, antimodernizmu ili pak libretu. Na Kravarovim bi se legendarnim predavanjima, međutim, uz spomenute “kravarovce“ gotovo uvijek našao i poneki student koji je začuđen i privučen sektaškom odanošću profesoru Kravaru svojih kolega došao provjeriti o čemu se tu zapravo radi.
To konkretno predavanje profesora Zorana Kravara, o kojemu sam često kasnije razmišljao, što je prema zacrtanoj satnici trebalo biti posvećeno opernom djelu Claudea Debussyja Pelléas et Mélisande, nakon uvodne dvije, tri minute preobrazilo se u strastveni govor o leptirima i njihovoj klasifikaciji. Nakon tridesetak minuta ovog enciklopedijskog ekskursa jedna od studentica koja je došla čuti kako zapravo zvuče ta famozna Kravarova predavanja nije više uspijevala zadržati smijeh, provalu kojeg nitko od uživljenih slušatelja nije mogao prognozirati. Profesor Kravar upitao je mladu kolegicu čemu se toliko slatko smije. “Ispričavam se, ali vama se smijem“, odgovorila je studentica, “došla sam slušati predavanje o operi i glazbenoj drami, a vi već više od pola sata govorite o noćnim leptirima.“ Lice Zorana Kravara tada je poprimilo izraz kojeg nikada ranije niti kasnije, u brojnim susretima s njim, nisam vidio; prvotnu je iznenađenost odmah zamijenio izraz koji je sugerirao blagu natruhu razočaranja, gotovo rezignacije, koja je ipak, paradoks ili ne, zadržavala u sebi formu čuđenja, nikako prijekora. “Ali, kolegice“, rekao je Kravar, “ovo jest veoma važno! “ Uskličnik na kraju ovog citata svakako ne bi trebao sugerirati bilo kakvo povišenje tona u njegovu glasu, jer se to od profesora Kravara nikada nije moglo čuti, već ovdje ima isključivo ulogu isticanja efekta što ga je taj iskaz ostavio na autora ovog teksta. Kravar se nikada nije služio emfazom ili bilo kakvim drugim alatima retoričkog aparata kojeg je temeljito poznavao, već bi smireno i uvijek podosta tiho govorio o stvarima koje su kod njega pobuđivale strast i zanos znanstvenika i pjesnika. Odgovor na pitanje zašto je “važno“ poznavanje leptira za diskusiju o novim tendencijama u operi u periodu u kojem je francuska intelektualna i umjetnička elita bila opčinjena Wagnerom većini bi ostao posve nedokučivim; dakako, u takvoj konstelaciji u kojoj bi moglo uopće doći do postavljanja tog pitanja. Kod Kravara su digresije zaista bile, da citiramo Lautréamonta, “lijepe poput slučajnog susreta kišobrana i šivaće mašine na operacijskom stolu.“ Ta ljepota i intelektualna snaga “važnosti svega“ kod Kravara je imala legitimitet i vlastitu unutarnju opravdanost; to je ono što je gradilo svijet i svijest. Donedavno pomodno banaliziranje determinističkog kaosa s poredbom o krilima leptira što utječu na stvaranje uragana na drugom kraju svijeta, u ovom slučaju duhovnog sistema individue na određen način dobiva smisao, jer leptir je ovdje zaista poticao snažnu intelektualnu energiju koja bi često svoj puni smisao i formu poprimala tek na kraju, u ovom slučaju predavanja, a u nekom drugom slučaju razgovora. Digresija je tako kod Zorana Kravara zapravo bila snažan i ključan princip igre, kontinuirane intelektualne znatiželje što žudi za spoznajom.
Erudicija ovog briljantnog čovjeka i znanstvenika neminovno izbija u prvi plan, čak i onda kada ne želimo govoriti o njoj. Znanje je, naime, bilo utkano u Zorana Kravara i njegovu svijest o čovjeku i prirodi stvari. Jer, sve je važno. Baš poput protagonista romana Na mramornim liticama, djela koje je izuzetno cijenio, kao i Ernsta Jüngera kao autora općenito (kojim se intenzivnije počeo baviti početkom novog milenija, kada je antimodernizam kao fenomen ušao u polje njegovog znanstvenog interesa), Zoran Kravar gledao je na prirodu i prirodne fenomene kao nerazdvojive od čovjeka odnosno prirode čovjeka. Leptiri su bili važni Jüngeru, skupljali su ih i André Gide i Vladimir Nabokov, a Kravaru su bili “veoma važni“ jer je sve u prirodi važno, sve je jedno, njemu ništa nije bilo svejedno. To je fenomenologija koja je Zoranu Kravaru bila bliska; odatle možda i njegov poseban interes za proučavanje vitalističkih impulsa u okviru modernizma.
Iako bi u ovakvoj prigodi vjerojatno bilo mnogo prikladnije pisati o vrijednim postignućima ove zaista važne ličnosti, koja je toliko utjecala na nas, odlučili smo se samo za ovu malenu zgodu, jednu Kravarovu intelektualnu ekskurziju, jednu među bezbroj. Samo jedna od golemog broja priča koje bismo mogli ispričati o Zoranu Kravaru, malena digresija o jednoj većoj, čovjeka kod kojeg su digresije ili naizgled nevažne epizode ipak uvijek dobivale smisao i koja nas je naučila koliko je zapravo važno – sve.