Igor Gajin  

Priče o bivšim galebovima

Zoran Ferić: Na osami blizu mora (VBZ, Zagreb, 2015.)

Prije par godina u Osijeku se zbivala jedna smiješna afera, kakve već mahom afere u Osijeku i jesu, zapletene kao da su preuzete iz neke od epizoda o Štrumpfovima; bile bi sve osječke afere takve da nije i onih koje su se odvijae u režiji zloglasnog osječkog lorda Voldemorta. Afera o kojoj nadalje govorimo zbivala se oko ravnatelja jedne osnovne škole koji se u svojoj biografiji mogao pohvaliti i da je književnik s nekoliko ukoričenih proznih naslova. Formiran na poetici borgesovske fantastike, on je sve ove godine uporno ispisivao pomalo već demodiranu eskapističku književnost o maštovitim svjetovima i civilizacijama u nekakvim apokrifnim verzijama službene historiografije. Roditeljima je imponiralo što djecu predaju u ruke tako dragocjene i uzvišene vrste kao što je živ književnik, ali avaj, odgojeni na estetici Dragutina Tadijanovića i Dobriše Cesarića, nemalo su se iznenadili kada su na stranicama onoga što bi se trebalo zvati lijepa književnost pročitali i odlomke u kojima dotad cijenjeni ravnatelj mučnom detaljnošću opisuje kako se neka kanibalska skupina počastila djecom nataknutom na ražanj. Ljuti moralistički bojovnici među roditeljskim redovima odmah su krenuli alarmirati lokalnu javnost i nadležne organe da autor takvih perverzija nipošto ne smije raditi s djecom, te su inzistirali na smjenjivanju i otkazu.

Tragedija koja se ne prima tragično

Zagrebački gimnazijski profesor Zoran Ferić, koliko nam je poznato, nije doživio takav tip osuđujućih reakcija ćudorednijih roditelja, ma koliko periodični valovi eskalirajućeg konzervativizma u hrvatskom društvu od sezone do sezone stvaraju klimu u kojoj bi se i na Ferića mogla kolateralno baciti fetva. Upravo suprotno, Ferić je izrastao u nacionalno poznatijeg i popularnijeg književnika baš zahvaljujući pisanju o seksualnim perverzijama, poigravajući se dobrim ukusom i s crnim se humorom odnoseći prema onim temama koje se u javnome diskurzu prešutno tretiraju kao tabu, ili barem kao nelagoda koju je preporučljivo potiskivati raznim strategijama malograđanskog licemjerja.

Spolne bolesti, prostitucija, seksualni život invalida, latentni incesti, pedofilija, nekrofilija, skopofilija, koprofilija i brojne druge bizarne seksualne filije i fetišizmi, poznati samo stručnjacima i Feriću, nižu se iz pera ovoga autora gustoćom kojom su natiskane i u medicinskom leksikonu. Pored pomaknute seksualnosti u područje koje građanski moral diskriminira etiketom izopačenosti, drugi dominantan Ferićev interes jesu, dakako, naturalistično prikazana fiziologija tijela i degeneracija čovjekove biologije, odnosno paradoks cvjetanja smrti u živome organizmu.

Za Ferića je to tragedija koju ne prima tragično. Spoznaja o propadanju ga ne navodi da se upušta u lament o paraliziranosti očajnoga ljudskoga duha apsurdom, zbog čega bi bio samo još jedan u nizu boljih ili lošijih pisaca koji su zavedeni privlačnim općim mjestima egzistencijalističke filozofije, pa samo variraju retoriku oko tog temeljnog traumatskog mjesta čovjekove egzistencije. Naprotiv, užasavajuća činjeničnost čovjekove smrtnosti za Ferića nije toliko apsurdna koliko je ironična. A tehnika prevladavanja velike čovjekove kobi koju Ferić u cijelom svom opusu sugerira, prakticira i kontinuirano razvija jest – humor. Sve je to samo dobar vic, poručuje Ferić, i cjelokupna filozofija Ferićeve književnosti uistinu je svediva na onaj popularni aforizam da je "život bolest koja se prenosi putem seksa". Naspram toga, smijeh je za Ferića panaceja. Smijeh je u Ferićevim dijelima prikazana kao jedina moguća moć duha i intelekta, kako na društveno-etičkom planu, protiv represije političkih i ideoloških manipulacija nad čovjekovim zdravim razumom, tako i na psihološko-filozofskom planu, protiv tjeskobe koju proizvodi spoznaja smrtnosti i iskustvo starenja. Premda je, treba dodati, taj potentni Ferićev humor u posljednjim ostvarenjima sve podložniji snažnom osjećaju melankolije.

Iz filozofije u fekalije i natrag

Osim što prikazuje kako se u ljudskim egzistencijama prepliće vječna životna igra erosa i tanathosa, Ferić na svim instancama svojih tekstova komponira pripovijedanje po jednostavnoj shemi binarne oprečnosti, proizvodeći tako efekte snažnoga kontrasta ili konstruirajući relacije koje očuđuju našu percepciju srazom radikalno disparatnih fenomena. U dosljednoj autorskoj opredijeljenosti za takvu tehniku Ferić je bio ishodišno nadahnut književnim majstorstvom Slobodana Novaka, premda je u eksploataciji spomenute formule Ferić radikalniji i u konačnici komercijalniji. Kod Slobodana Novaka ovo sparivanje ipak nije toliko grubo, nego je šav suptilan, skoro nevidljiv, pa čitatelj i ne osjeti kako je skliznuo iz filozofije u fekalije i kako mu se, zapravo, najuzvišenije poruke objavljuju upravo na najsmrdljivijim mjestima.

Ferić je ipak samo Novakov najvjerniji učenik, pa gotovo iz rečenice u rečenicu jedno uz drugo zašiva visoko i nisko, morbidno i duhovito, odvratno i uzvišeno. Također, kao pripovjedač ponajviše je angažiran u uspostavljanju što tjesnije veze između dijametralno suprotstavljenih pojava, a naročiti mu spisateljski izazov predstavlja estetizacija najružnijih realiteta čovjekove biologije, u rasponu od fekalija do malignih tumora. Tako već na drugoj stranici najnovije proze pod naslovom Na osami blizu mora Ferić u priču uvodi turisticu koja se pod izlikom sve opuštenijeg sunčanja na plaži postupno razgolićuje pred našim junakom. Atmosfera je erotizirana, uz to je i ambijentalno stimulirana mediteranskom pastoralnošću, dakle slika je karakteristična; međutim, tako postavljen prizor Ferić ciljano kvari i narušava duhovito izabranim detaljem, pa se ispostavlja da se ta koketna striptizeta – i tu je riječ o tipičnom Ferićevom zahvatu – sunča pored kanalizacije.

U skladu s autorskim inzistiranjem na estetici šoka i skandalizacije, Ferić nikad ne propušta priliku reagirati na mogućnost postizanja ovakvih efekatapa će i u naslovu Na osami blizu mora između dviju svijeća, zapaljenih na serviranom švedskom stolu radi romantičnoga ugođaja, povući paralelu da te svijeće gore kao na grobovima blizanaca. To je Ferićev neumorni mehanizam proizvođenja serije crnohumornih interpretacija baš svega što mu se nađe pred očima, jedan od tipičnih izraza njegove temeljite prakse u okviru sustavne politike detroniziranja svega što se kani instalirati u nadređenu, a napose uljepšanu sliku svijeta. Ponekad takve operacije izvede bravurozno, suptilno i rafinirano, inventivno i ingeniozno, a u nekim slučajevima, robujući neprekidnom inzistiranju na takvim efektima, promašeno i isforsirano. Želeći fascinirati čitatelja, a ujedno i gajeći ambiciju minucioznog stiliste, Feriću će se i u prozi Na osami blizu mora omaknuti mjesta na kojima su djevojkine bradavice bile velike kao "dječje kobasičice", a zgrčeni udovi muškarca "podsjećali su na nervozu s kojom rastu hrastovi". Konstatacija da hrastovi rastu nervozno, mora se priznati, potiče na zamišljeno češanje po glavi.

Poglavlje epskih proporcija

Na svu sreću, Ferić se već romanom Kalendar Maja izvukao iz zatvorenog kruga u koji je upao u prethodnim knjigama. Neumjereno potencirajući one komponente svoga pisma koje su ga proslavile u debitantskoj, danas kultnoj zbirci Mišolovka Walta Disneya, postupke šokiranja i skandaliziranja bizarnostima i nastranostima Ferić je iz naslova u naslov radikalizirao do sve daljih ekstrema, do ruba uvjerljivosti i prihvatljivosti, pokušavajući tako udovoljiti auditoriju prozom koja je postajala prezasićena sada već shematičnim pripovjednim postupcima i rutinirano reproduciranim stilskim figurama, naposljetku si dopuštajući i zadovoljenje prvoloptaškim dosjetkama. Nastojeći izbjegavati klišeje, Ferić se, paradoksalno, utjelovio u klišej, u predvidljivog autora koji po zacrtanoj matrici cijedi već uveliko iscrpljeni koncept isforsiranih crnohumornih bizarnosti. To je kulminiralo daleko najlošijom reprizom od svih repriza Ferićeva stila, romančićem Djeca Patrasa, sve dok Kalendarom Maja nije osvježio svoj rukopis iskorakom u ispisivanje generacijske kronike s naglaskom na krizu srednjih godina i problematiku starenja općenito, uposlivši tako svoje prepoznatljive pripovjedne alate na novom, problematski kompleksnom terenu.

I u romanu Na osami blizu mora Ferić mjestimično podlegne poroku jeftine dosjetljivosti ili pak svoju spisateljsku ambiciju upregne do kontraproduktivnosti, kao kada u svega jednoj zbijenoj rečenici želi oboriti čitatelja intenzivnom koncentracijom svih temeljnih odlika svoga autorstva, pa napiše: "Poslije Dana ustanka naroda i narodnosti Hrvatske neki se pas posrao upravo na mjestu gdje je Gavran prije šest mjeseci drugi put poljubio Lenu", što je za autora kao što je Ferić krajnje stereotipno.

Iako, dakle, Feriću na mikrostilskoj razini zbog svoje sitničave naravi uvijek nalazim pokoju zamjerku, na makrostilskom planu Na osami blizu mora jedno je od uspjelijih i inventivnijih Ferićevih ostvarenja. Bivajući uvijek spisateljski formatiran na mjeru pripovijetke ili novele, Ferić je i ovaj put spretnim konceptualnim uokviravanjem uspio seriju priča uzdići u kvalitetan roman koji na mnogim mjestima iznenađuje nepredvidljivim zaokretima. Na narativnome je planu Ferić prije svega zabljesnuo originalnim zapletima, ujedno uzdižući formalno erotske pričice o mitskim dalmatinskim zavodnicima, tzv. galebovima, u kompleksnu problematizaciju misterija spolnosti i ljubavi, puti i žudnje.

I upravo kada čitatelj pomisli da je roman Na osami blizu mora tek zbirka erotskih avanturica u nekakvoj sezonskoj utopiji koja podilazi našem sentimentu prema nevinijim danima hrvatskoga turizma i prostodušnijem stilu života općenito – što nam Ferić u početku sugerira pomalo fellinijevskom atmosferom, a pomalo i ugođajem kakav je vladao u onom kampu iz filma Dirty Dancing, kao i mjestimično sjetnim komentarima iz perspektive turobne današnjice – događa se poglavlje Snjegovi Kilimandžara, u kojem autor kao da križa poetike Marquesa i Nedjeljka Fabrija. Poglavlje je to koje je svojim kapacitetom moglo prerasti u zaseban roman, fascinantnih epskih proporcija, na tragu monumentalne jadranske duologije spomenutog Fabrija. U nastavku romana, Ferićeva klapa počinje odrastati, raspršuje se po svijetu i tone u prosječnost s ona dva fatalna utega oko vrata: brakom i poslom.

Ispostavlja se tako da najnovije Ferićevo djelo nije puka retrostalgična zabava literarnom verzijom svojedobnog eskapističnog filmskog hitića Vruća žvaka o šlampavom tinejdžerskom stupanju u svijet seksualnih odnosa, nego je, kao i u Kalendaru Maja, još jedna generacijska kronika epskoga zamaha, vješto ispripovijedana kroz seriju ljubavnih avantura u dobi kada su Ferićevi protagonisti, i ne znajući, nepovratno proživljavali najljepše godine života i sladili se vrhuncima postojanja na ovome svijetu. Nakon toga slijedi trajanje, odumiranje i grčeviti pokušaji rasplamsavanja nekadašnjeg plamena života. I trebali su to Ferićevi galebovi vidjeti već u očima onih vremešnijih turistica što su prevalile pola Europe da bi pokušale u samo jednom ljetu proživjeti nemoguće, proživjeti ponovno još jedan cijeli život.

***

Tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor Trećeg programa Hrvatskog radija, 02.04.2016.