Pripovijedanje i patrijarhat nisu izumrli

Već fotografija na naslovnici ove opsežne knjige ne ostavlja ni traga nekakva modernizma. Uslikao ju je Francesco Catal?-Roca. U boji sepije otac i mali dječak koračaju maglovitom gradskom ulicom, izašli iz nekog davnog vremena. Baš kada smo pomislili da Garcia Marquez nije više onaj stari, a da svijet i njegovi romanotvorci nisu u stanju slijediti stope velikog majstora pripovijedanja, roman na gotovo pet stotina stranica s naslovnicom u sepiji priziva nostalgiju. U odličnom hrvatskom prijevodu Maje Tančik ima tu sposobnost da nas očara i drži budne cijele noći. Ujutro se pitamo otkud se stvorio Carlos Ruiz Zafón, gdje je našao magiju koja izbija iz stranica Sjene vjetra? U ovom modernom dobu koje izvlači površinu na površinu, gdje dubina kao da je ishlapila isto kao što je ljudskim djelovanjem globalno zagrijavanje topi polarne kape, a s njima valjda i ljudske duše, Zafón je zavukao ruku negdje ispod površine i našao glas magičnog realizma. Iako nije iz Latinske Amerike, on jest latinska duša. Rođen je u Barceloni 1964. Zafonu je ovo prvo djelo prevedeno na hrvatski jezik i njegov drugi roman. Prvi roman El principe de la niebla osvojio je Nagradu Edebe, a Sjena vjetra prevedena je na više od dvadeset jezika i nije doživjela sudbinu romana oko koje počinje i plete se priča.

Tužni knjižar iz Barcelone u jedno svitanje ljeta 1945. otkriva svom desetogodišnjem sinu Danielu tajno mjesto, Groblje zaboravljenih knjiga. “Kad nestane knjižnica, kad se zatvori knjižara, kad knjigu proguta zaborav, mi koji znamo za ovo mjesto, njegovi čuvari, pobrinemo se da stigne ovamo.” Otac pušta dječaka da luta labirintom polica krcatih knjiga i odabere jednu koju će posvojiti i spasiti od zaborava. Daniel uzima Sjenu vjetra autora Juliana Caraxa. Daniel se vraća kući, zatvara se u sobu i čini što će i mnogi čitatelji sa Zafónovim romanom. Čita knjigu u jednom dahu.

“U jednoj sam prigodi čuo našu stalnu mušteriju u tatinoj knjižari kako komentira da malo stvari može čitatelja obilježiti onako kako to čini prva knjiga koja pronađe put do njegova srca.” Tako obilježeni Daniel kreće u potragu za drugim Caraxovim djelima i samim autorom, ali njegovo je ime obavijeno velom tajne. Misteriozni čovjek spaljena lica otkupljuje i pali njegova djela a Caraxu se izgubio svaki trag. Daniel traži njegove znance, ispituje i nalazi suučesnike životne priče koja se pretvara u triler, istodobno čineći i Danielov život takvim. U pozadini svega je priča s dovoljno ljubavi, izdaje, osvete za pristojnu španjolsku sapunicu. Unatoč tome, Zafónov stil pisanja očarava čitatelja. On majstorski slaže riječi koje nas vode kroz deset sljedećih godina Danielova života.

Daniel otkriva da je Julian Carax sin klobučara iz Barcelone kojega su morbidne priče uvijek zanimale više od šešira. Julian je također bio prijatelj bogataškog sina Jorgea i fatalno zaljubljen u njegovu sestru, naravno, anđeosku Penelope. Jorgeov otac plaćao je školovanje u elitnoj školi i Julianu ne odavši mu nikad da je i on zapravo, njegov sin. U sedamnaestoj lijepa Penelope i Julian zatečeni su in flagrante u dadiljinoj sobi. Bogataš na to sasvim poludi, zaključava Penelope u sobu i prijeti ubiti Juliana koji uz pomoć prijatelja Miguela bježi u Pariz. Penelope umire porađajući njegova sina u zaključanoj sobi. Protjeranu dadilju Daniel nalazi u ubožnici, i otkriva da je obitelj Aldaya financijski slomljena otišla u Argentini. Tamo stiže samo Jorge obećavši ocu da će ubiti Juliana. Tu je naravno i lik koji otežava stvari, zloglasni policijski inspektor Fumero koji sve slijedi i sve mrzi. Još otkako se u školi zaljubio, i on fatalno, u lijepu Penelope i vidio nju kako se ljubi s Julianom.

Otkrivajući sve te zavrzlame Daniel istodobno ulazi i u vlastite, našavši svoju femme fatale u sestri svoga prijatelja Tomasa, još jednu kćer dominantnog oca. Uz mnogo razbijenih glava, niz naglašeno neobičnih likova kao što su slijepe djevojke, politički nepodobni beskućnici, pokoji susjed koji se voli preodijevati u Ciganku, priča se odvija prema svome klimaksu. Daniel nalazi Penelopin lijes u kripti u napuštenoj vili Aldayinih. Tu je već Julian. Čovjek s izgorjelim licem je on sam. Preuzeo je ime Lain Coubert, ime sotone iz svoga romana i pali svoje knjige želeći uništiti svaki trag postojanja Juliana, čovjeka čiji su grijesi doveli do smrti Penelopine i njihova sina. Paleći skladište knjiga tako je zapalio i sam sebe, ali je preživio zahvaljujući njezi i predanosti Nurie, žene koja je imala tu nesreću da se zaljubi u tu pjesničku dušu zarobljenu u prošlosti i koja je na kraju skončala od ruke inspektora Fumera. No uglavnom i Fumero na kraju umire u konačnom obračunu s Danielom i Julianom. Želeći ih dokrajčiti on sam bude dokrajčen. Daniel nalazi hrabrosti da se suoči s Beatrizinom obitelji, a Julian odlazi u Pariz i ponovo nalazi riječi u sebi. Piše pod novim pseudonimom. Batriz i Daniel se žene, preuzimaju vođenje knjižare Danielova oca. Dijete nazivaju Julian koji već ima deset godina i Daniel mu pokazuje tajno mjesto, Groblje zaboravljenih knjiga i tako zatvara krug.

Ova je knjiga u kojoj dominiraju muški likovi. Ženskih likova ima znatno manje. One su ili na groblju (Danielova majka), prigodno daleko od mjesta zbivanja, npr. u Argentini (Julianova majka i klobučareva žena), predmet su obožavanja, očeva i ljubavnika, završe trudne, ali njih kao da se ne pita previše u cijeloj stvari (Penelope, Beatriz, Julianova majka Sophie). Ona koja se najviše zadržala kao aktivni sudionik u radnji, Nuria, žena koja je fatalno zaljubljena u Juliana, njeguje ga i žrtvuje sve za tu sjenu vjetra, da bi zatim nestala sa scene kada više nije potrebna. Julian pak, uzročnik svega toga, nastavlja život i pisanje. Za njega nije kraj. Nuria, kad je odigrala svoju ulogu u njegovu životu, i njen sam smisao prestaje. Žene se u ovoj priči nisu još emancipirale, iako je priča vremenski smještena u ne toliko daleko vrijeme, od kraja Drugog svjetskog rata do šezdesetih godina.

Još jedna tema koja se provlači Sjenom vjetra je vječna tema književnosti, odnos oca i sina. Obrađena je kroz odnose između više likova. Između Juliana i klobučara kojeg smatra ocem, Juliana i biološkog oca, Daniela i njegova oca knjižara, Jorgea koji ne ispunjava očekivanja Aldaye koji potraži Juliana da vidi može li naći zrcalo sebe u tom odbačenom sinu. Majke su negdje daleko, nebitne, a odnos oca i kćeri, dominantnog Aldaye prema kćeri Penelope, ponavlja se i u odnosu Beatriz i njezina oca, iako se sukladnije vremenu Batrizin otac na kraju miri sa situacijom i dopušta da se ona vjenča s Danielom.

Zaokreti u priči sasvim su nepredvidljivi, a sama struktura toliko složena da se čitatelj mora zapitati kako je autoru uspjelo ne izgubiti konce priče. Mnoštvo likova čiji se životi sudbinski isprepliću neizbježna je crta magičnog realizma. Ne treba upasti u zamku da se površnim pregledom sadržaja stisnutim na ovih nekoliko kartica pripiše ovom djelu išta zajedničko sapunjavom romančiću ili telenoveli unatoč tome što brojem ubojstava, preljuba, dvoboja i izvanbračne djece ne zaostaje previše za njima. Carlos zapošljava sve moždane stanice, traži koncentraciju koja nije potrebna za laganu razbibrigu.

Autorova sposobnost da formulira misli u jednoj ili dvije zvučne rečenice jasnija je kada se zna da je radio u marketinškoj agenciji prije nego se potpuno posvetio pisanju. Knjiga je puna takvih rečenica koje ostaju odzvanjati u sjećanju. Na primjer, na stranici 355. piše: “Nije teško zaraditi novac, žalio se, Teško ga je zaraditi radeći nešto čemu vrijedi posvetiti život.” Ili na stranici 410.: “Što je život prazniji, vrijeme teče brže. Život bez smisla prolazi kraj tebe kao vlak koji ne staje na tvojoj postaji”. Ili na 417.: “Julian je jednom napisao da su slučajnosti zapravo ožiljci sudbine, Slučajnosti ne postoje, Daniele. Svi smo mi marionete vlastitih podsvjesnih želja”.

Možda nije baš svaka soba opisana u knjizi morala biti mračna i vlažna, bez svjetlosti, nije toliko ljudi moralo krvavo skončati. Iako autor na mnogim mjestima naglašava crnilo situacije u pokušaju da izazove tjeskobu nad realnim, osjećaj koji dominira kad zatvorimo posljednju stranicu prije svega je divljenje pripovjedačkom talentu Carlosa Ruiza Zafóna. Ostaje nam brojiti vrijeme do njegove slijedeće knjige. Čemu kriti, pripovijedanje, ipak, nije izumrlo.

Ne ubijaju one, ubijaju njima

Julia Juzik, Alahove nevjeste; s ruskoga preveo Fikret Cacan; Fraktura, Zaprešić, 2007.

“ a, dvadesetdvogodišnja novinarka doznala sam za dva mjeseca provedena u Čečeniji gdje su se pripremale samoubojice ‘Nord Osta’. I gdje, tko i kako priprema slijedeću akciju. Ja znam, a tajne službe ne znaju? To je nemoguće”, napisala je Julia Juzik u knjizi Alahove nevjeste. Dokazivanje da ruske tajne službe znaju tko i gdje poučava i šalje žene samoubojice u smrt zajedno sa stotinama drugih nije dovelo u neprilike ni tajne službe ni vehabijske vođe, nego, naravno, novinarku Juliju Juzik.

Knjiga o fenomenu čečenskih žena-kamikaza objavljena je 2003. u izdanju UltraKulture i u Rusiji je gotovo odmah zabranjena pod optužbom za nihilizam, što je samo pojačalo interes i u Rusiji i izvan nje. Tako je hrvatsko izdanje već deseti jezik na koji je knjiga prevedena. Julia Juzik počela je raditi kao novinarka u Komsomolskoj pravdi u Rostovu da bi zatim prešla u ruski Newsweek u Moskvu. Tamo je počela istraživati tko su te žene koje stavljaju bombe na sebe i kreću u smrt. Učinila je ono što nitko prije nje nije. Potražila je njihove obitelji i poznanike.

Kakve su bile prve čečenske samoubojice koje su primjerom, za sobom povele ostale, zbog čega i koga su išle u smrt, autorica pokušava razjasniti u prvom dijelu. Nakon razgovora s članovima obiteljima i poznanicima Have Barajeve, Ajze Gazujeve te čudom preživjelom djevojkom-kamikazom, šesnaestogodišnjom Zaremom Inarkaevom, zaključuje da one nisu eksplodirale od praha nego od osobne nevolje, osobne izdaje...

Prvom šehitkinjom postala je Hava Barajeva kada je 2000. povela kamion pun eksploziva na kontrolnu točku ruske vojske u Čečeniji. Od tada pa do izlaska ove knjige gotovo četrdeset samoubojica i stotine ubijenih punilo je stranice novina. Žene su se u svijetu dizale u zrak i ranije, u Šri Lanki, u Turskoj, u Pakistanu, žena-žrtva ubila je i Rajiva Gandhija, premijera Indije 1991., ali nigdje se to toliko masovno nije događalo kao u Čečeniji.

“Tko su bile te žene koje su sijale smrt? Pitam se. I odgovaram: pa jednostavno žene. Ali one, za razliku od nas, nemaju nade u sutra.”

Novinarsko istraživanje Juliju Juzik dovodi do zaključka da većina čečenskih ženskih kamikaza nisu ubojice, nego su i same žrtve. “Otimaju ih pripremaju, opasaju eksplozivom, u pratnji dovode na mjesto, puštaju u gomilu, i dok jadnica baulja u gomili, tražeći spas, onaj tko ju je doveo na mjesto tipka kôd i žena leti u komadićima.”

Sve žene samoubojice Julia Juzik je podijelila na dvije skupine: nesretnice i nevjeste. Kad ženu izoliraju od obitelji i odvedu na drugo mjesto, ona se natrag više neće vratiti. Pred njom je samo jedan put – samoubojstvo.

Nesretnice opisuje kao žene u tridesetim ili četrdesetim, udovice ili naprosto žene nesretne sudbine. Zbog duševne traume ili nezadovoljstva vlastitim životom lak je plijen za vrbovatelje koji takvu ženu nikad ne ostavljaju samu. Počnu joj pomagati i zvati je “sestrom”, čak neke i udaju. Čitaju joj vjersku literaturu i njezin novi muž ili nova bliska prijateljica govori joj o Alahu, džihadu, raju, njezinim ubijenim rođacima.

Nevjeste su mlade djevojke najčešće iz vehabijske obitelji, gdje žene odgajaju u kultu poslušnosti muškarcu, ili je to djevojka bez oca, tj. zaštite. Ponekad otac daje odobrenje da mu kćer iskoriste kao živu bombu za novčanu nadoknadu. Opet, ona nema izbora. Žena je pretvorena u lutku.

Ova knjiga skreće pozornost na patrijarhalnost koja je toliko duboko ukorijenjena da je moguće da žena postane sredstvo, pa čak i oružje u terorističkoj borbi. Bomba ne eksplodira sama. Pištolj ne opali sam od sebe. Uvijek je iza ta ruka koja povlači obarač. Ili koja oduzima ženama izbor. I u nekim slučajevima čini ih i ženama samoubojicama. Njihova se imena i fotografije poslije povlače po medijima. Mnogi se pitaju zašto? Zašto su krenule žrtvovati svoj život da bi oduzele tuđi? S tim je pitanjem ruska novinarka započela istraživanje da bi završila s – zašto je još moguće da je žena puko sredstvo? Kome je to u interesu?

U hrvatskoj prošlosti sačuvana je legenda o jednoj ženi koja je digla u zrak sebe i turske vojnike. Mila Gojsalić je još davne 1530. godine ušla u barutanu te je digla u zrak zajedno sa šatorom Ahmed-paše nakon što ju je taj isti paša bio silovao. Tako je Mila navodno omogućila Poljičanima da pobijede brojnije Turke i sačuvaju Poljičku republiku. Je li to ona zaista učinila s mišlju da spasi Poljičku republiku ili je znala da je njezin život ionako gotov, “osramoćena” za ta vremena nepovratno, pa je krenula u osvetu? Detalji legende i kontekst izgubili su se u povijesti. Ova heroina kojoj je Ivan Meštrović isklesao spomenik što se nadvija nad Cetinom, bila je hrvatska žena samoubojica. Ako je njen život imalo sličio onima čečenskih žena ni ona – “osramoćena”, bez izgleda za udaju, izgubila je vrijednost za obitelj i društvo – nije imala izbora.

“Učinila sam sve što sam mogla. Ali nisam postigla ništa”, zaključila je Julia nakon što je poslije izlaska knjige zaredalo još nekoliko napada, a kulminiralo je tragedijom u školi u Beslanu kada je poginulo između 600 i 800 djece. Među otmičarima viđene su i dvije djevojke u crnom. Međutim, nešto se ipak promijenilo nakon izlaska knjige. “Naručitelji su shvatili lekciju iz moje knjige i više nikada neće dopustiti da imena živih bombi postanu ikomu poznata. Zato što se onda štošta može objasniti: odakle je ta žena, tko ju je vrbovao, tko ju je odveo na mjesto terorističke akcije, krug njezinih kontakata. A to može pomoći u istrazi razloga njezine pogibije.

Sada smrt nema ime. Ima samo rod – ženski rod...”