Inteligentno provodeći svoj golemi sastav kroz najrazličitije stilske kontekste, League je ipak najuvjerljiviji na poznatom terenu: upečatljivim, izvrsno aranžiranim melodijama i ritmičkom okviru najbližem vokabularu fanka
Snarky Puppy, Sylva; Impulse, 2015.
Uz hibridne eksperimente Roberta Glaspera (koji se na najnovijem najavljenom albumu Covered ponovno vraća standardnijem glazbenom kontekstu), sjajni njujorški sastav Snarky Puppy vjerojatno predstavlja drugu najaktualniju koordinatu u mejnstrim džezu. Melodijska, aranžmanska i instrumentacijska inovativnost njegova predvodnika, basista Michaela Leaguea, neobičan format sastava, produkcijska pažljivost, ali i usmjerenost na snimanje albuma uživo konzistentno proizvode atraktivne autorske materijale. Na najnovijem albumu ionako impresivne kvalitete sastava proširene su pridruživanjem nizozemskog Metropole Orkesta, poznatog po radu s najinventivnijim kompozitorima džeza, poput Gillespieja ili Hancocka, a u novije vrijeme i Glaspera. Njegova će uspjelost stoga dijelom ovisiti o tome kako su iskorištene glazbene mogućnosti koje takva zahtjevna postava nudi.
Da je tim potezom preuzeo popriličan kompozitorski rizik, simpatično je iskreno priznao i sâm League u intervjuu koji je krajem prošle godine u povodu rada na materijalima za Sylva dao portalu The Arts Desk: “Nikad prije mi nije bila povjerena tolika odgovornost. Zapravo, menadžeri Metropolea bili su prilično ludi što su mi dozvolili da učinim to. Moglo je ispasti potpuno očajno. Do tog trenutka nisam nikad pisao za orkestar.” Pristupačna kompleksnost njegovih kompozicija, temeljena najčešće na spoju izuzetno komunikativnog i efektnog melodijskog materijala i razmjerno kompleksnih aranžmana, na Sylva se uistinu našla na dosada najzahtjevnijem terenu, s nejednakim, iako i dalje glazbeno izuzetno poticajnim rezultatima.
Hiperaranžirana spontanost Leagueovo puno prihvaćanje kompozitorskog zadatka jasno je iz koncepcije čitavog albuma: iako pojedini segmenti unutar sebe funkcioniraju kao kompleksne kompozicije, zamišljen je u načelu kao šesterostavačna džez suita. Inteligentno provodeći svoj golemi sastav kroz najrazličitije stilske kontekste – ponekad u prostoru od svega nekoliko taktova – League je ipak najuvjerljiviji na poznatom terenu: upečatljivim, izvrsno aranžiranim melodijama i ritmičkom okviru najbližem vokabularu fanka. Flight i Atchafalaya, drugi i treći stavci albuma, besprijekorno predstavljaju tu njegovu stranu.
Iako je na raspolaganju imao popriličan broj muzičara, znakovito je da se League na Sylva držao instrumenata kojima najčešće namjenjenjuje funkciju komuniciranja svojih temeljnih ideja. U tom se pogledu prvi ističe Moog Shauna Martina, koji redovito definira osnovni ritmički impuls i temu kompozicija ili njihovih segmenata. Na Flight, on prvo ritmičkom motivu gitare drži podlogu u basu, da bi potom u A i B dijelu preuzeo glavne teme koje su među najboljima koje je League komponirao na ovom albumu. Čini se da se Moogovu procesoru duguje i zanimljiv efekt koji je pridan tenor saksofonu Chrisa Bullocka na njegovu neobičnom solu, dok finiš stavka pripada ostatku klavijaturističke sekcije – sjajnim izmjenama između Coryja Henryja na Hammondu i Justina Stantona na Rhodesu.
Bez prekida, Flight prelazi u tonalno srodnu Atchafalaya, koja je zasigurno najzabavniji dio albuma, zasnivajući se na prepoznatljivom second line ritmu – danas praktički općepoznatom iz HBO-ove serije Treme – uz najsnažnije solističke doprinose na albumu. Upravo takav slobodniji, plesni kontekst najbolje pokazuje kako u Leaguevoj glazbi hiperaranžiranost i spontanost ni po čemu nisu međusobno isključive. Nakon limenih bas dionica u najboljoj maniri glazbe New Orleansa i sjajne puhačke teme s monkovskim detaljem, slijedi razmetljivi solo trombonista Vincenta Venemana, koji demonstrira briljantno vladanje vokabularom stavka, a Leagueovu aranžmansku spretnost pokazuje odličan prijelaz u gitaristički solo i jednako upečatljiv povratak u second line, uz još jednu inspiriranu dionicu puhačke sekcije.
Od New Orleansa do minimalizma No, kompozicijski je najefektniji iznenadni ulaz Metropoleovih gudača preko marširajućeg doboša: pridaje on tom uličnom ritmu neočekivanu lirsku komponentu koju League ne izrabljuje, koristeći je radije kao elegantan prijelaz u potpuni stilski pomak. Na samom kraju stavka, nakon te kratke gudačke intervencije, ritmička se podloga gubi, da bi se odjednom ukazao repetitivni kontrapunkt gitarske i klavijaturističke sekcije koji neprikriveno upućuje na glazbu Stevea Reicha. Od New Orleansa do minimalizma, potrebna je poprilična kompozitorska dovitljivost da bi takav stilski spoj mogao funkcionirati prirodno kao u ovom slučaju.
Ako je Atchafalaya primjer Leagueovog inspiriranog iskorištavanja potencijala svog proširenog sastava, dijelovi u kojima glazbu podređuje orkestru razotkrivaju slabije točke njegovih postupaka. Sintra i Gretel, stavci napisani ponajprije za Metropole, pate od pomalo trivijalne filmičnosti. Dok Sintra donekle profitira od razrađenijih melodijskih linija, uz minimalno posezanje za bombastičnim efektima, Gretel svoj učinak zasniva na dinamičkom pretjerivanju koje oduzima nešto od zanimljivosti ritmički upečatljivoj završnoj figuri.
Ipak, kada se League vraća svojem izvornom kontekstu, u kojem Metropole koristi kao ravnopravni dio cjeline – poput Atchafalaya ili petnaestominutne The Curtain u kojoj izmjene najraznovrsnijih dijelova, od ekshibicija na Moogu do baladnih improvizacija na klaviru, uokviruju nešto odmjerenije gudačke dionice – Sylva se razotkriva kao iskorak jednog od najkonzistentnije inventivnih mladih kompozitora u džezu