Otvoreno pismo javnosti Republike Hrvatske kao još jedna u nizu reakcija o problemu očuvanja i zbrinjavanja kulturnih dobara tijekom Domovinskog rata
U Nedjeljnom Jutarnjem od 3.3. 2013. objavljena je vijest o pljački skladišta Anti-muzeja iz kojeg su nestale dvije statue svetaca i jedna ikona iz sedamnaestog stoljeća te neutvrđeni broj knjiga od 16. do 17. stoljeća i materijal u pohrani spašenih umjetnina tijekom vojnih akcija u Domovinskom ratu od strane Stožera antimuzeja, Antiratne grupe i Jedinice posebnih namjena oružanih snaga.
U emisiji Pola ure kulture, dana 7.3. 2013., Vladimir Dodig Trokut dao je izjavu povodom navedene pljačke u jednom od 35 depoa Anti-muzeja o kojem je pisao Jutarnji list. Odmah u prilogu nakon toga, na temu objavljene knjige Odred za baštinu, gostovao je Zvonko Maković i propustio i prešutio cijeli niz činjenica te izrekao mnoštvo netočnih. Kao što bi trebalo biti poznato široj javnosti u Republici Hrvatskoj bio je i još postoji, dok sam sebe ne dokine, Odred za baštinu. U prilogu se ne spominje rad Stožera u kome su sudjelovali najviši časnici, 17 intelektualaca, najviši državnički i vojni vrh u sastavu MORH-a i obrambenih snaga RH zajedno sa civilima i drugim dobronamjernicima s obje zaraćene strane.
U oprečnosti s izgovorenim, objektivna relevantna pravna činjenica je sasvim drugačija. Po modelu iz antifašističkog pokreta kojega je, na teritoriju Hrvatske vodio general Ivan Rukavina zasnovana je jedinica pod vodstvom Ivana Šibla, koja je tijekom Drugog svjetskog rata spašavala umjetnine sa zaraćenih područja i popisivala sve umjetnine zatečene u objektima kulturnog značaja. Po istom geopolitičkom uzoru sačinjen je Stožer antimuzeja, Antiratna grupa, jedinica specijalnih namjena O. S. koje su djelovale u domovinskom ratu. Neoficijelno 90-te godine, a 17. 7. 1990. godine izgradnjom prvog sigurnosnog skloništa za prihvat svih umjetnina (ma čije one bile sa zaraćenih područja), u Mrežničkoj 27a, kada V.D. Trokut postaje dragovoljac Domovinskog rata, oficijelno se osniva s tim danom i jedinica posebnih namjena koja je skrbila o umjetninama i prihvatu umjetnina sa zaraćenog područja bez obzira s koje strane bojišnice. Pritom je spašeno više stotina umjetnina do 1995. godine i uložena su poveća devizna sredstva od strane V.D.Trokuta, njegovih dobročinitelja i sponzora.
Rad Stožera nije završio mirnom reintegracijom nego je nastavio svoj rad do dana današnjeg kroz mirnodopski Stožer antimuzeja koji se bavi reparacijom, supstitucijom i restitucijom umjetnina u korist RH te iznalaženje predmeta nestalih i pokradenih za vrijeme rata.
Pripadnici Stožera antimuzeja su pregovarali i razgovarali sa svim ministrima i predstavnicima državne i vojne vlasti, ministrima kulture te nižim strukturama na lokalnoj razini. Na žalost, do dana današnjeg nitko nije uopće reagirao pa je smiješno da se u javnim medijima naglašava i govori kako postoji sustavan rad na spašavanju ili zaštiti ratom ugrožene i oštećene baštine, što se odnosi i na televizijski prilog i spomenutu gospođu Šulc s kojom se pregovaralo oko konkretnih problema zbrinjavanja spašene baštine. Dotična Branka Šulc, došla je na potpuno pripremljen teren. Kao činovnik je odrađivala posao delegirana od ministra i pravila neprilike Stožeru kako je stigla i mogla. Iako je Stožer kao vojna formacija djelovao u ratnim uvjetima, mnogo težim nego poslije rata. Činjenično je da je u više navrata pa čak i sa njom pregovarao osobno V. D. Trokut i general zbora Ante Roso koji vodi mirnodopski Stožer antimuzeja, uzalud nudivši svoja saznanja i popise otuđenih umjetnina i umjetnine koje su još predmetom povrata te umjetnine koje se nalaze u njihovom posjedu jer iste umjetnine, protivno međunarodnom ratnom pravu i međunarodnim konvencijama trunu u štakornjacima u neprikladnim uvjetima, u vlazi, bez doličnog osiguranja i tretmana pa su time predmetom čestih otuđivanja, okradanja i devastacija.
Kako javnost ne bi bila obmanuta da se radi o proizvoljnoj reakciji na nekakav televizijski istup, već upravo suprotno, o 25 godina sustavnog ignoriranja i prešućivanja nemalih napora u spašavanju baštine, valjalo bi znati da je u lipnju prošle godine upućena još jedna u nizu promemorija odgovarajućim institucijama. U posljednjoj takvoj promemoriji, upućenoj Ministarstvu kulture Hrvatske od 29. 6. 2012., nakon tromjesečnih pregovora i razgovora s doministrima i drugim dužnosnicima zaduženima za skrb o baštini, urudžbirana pod brojem 15-12-01, ni do dana današnjeg nije dobila očitovanje, mišljenje, odgovor.
Promemorije, otvorena pisma, proklamacije i razni dokumenti obznanjeni su u tiskovnim i elektronskim medijima o Anti-muzeju V.D.T. i problemima čuvanja zbirki i aktivnom djelovanju Vladimira Dodiga Trokuta kao i Antiratne grupe (Odred za baštinu). U prilogu ovom tekstu objavljujemo posljednju. Šutnja je osnovna privilegija vlasti, ali ne i demokratske, koju narod bira i koja narodu polaže račune, nego totalitarne i boljševički uzurpatorske, klanovskih i interesnih sfera. Svojim nereagiranjem iskazuje nebrigu i nemar prema vlastitim kulturnim dobrima, a time se krši zakonodavno pravo, međunarodne konvencije, preporuke i Povelja naroda i cjelokupna državna i internacionalna regulativa o zaštiti spomeničkog blaga i negiranja strukovnog sustava za skrb i čuvanje nacionalne baštine, zbirki i donacija, legata. O djelovanju Vladimira Dodiga Trokuta na planu promicanja umjetničkih ideja, ali i o muzeološkoj aktivnosti prikupljanja i teoretske misli, davno se očitovala cjelokupna stručna javnost. Na izložbama i kroz objavljene projekte Vladimira Dodiga Trokuta i njegov Anti-muzej, prepoznali su stručnjaci i sva strukovna udruženja kao unikatnu pojavu u međunarodnim razmjerima. Dokumentarija i hemeroteka o tome je danas zbirka za sebe i paralelna kolekcija od 700 dokumenata stručnih mišljenja, ekspertiza, elaborata muzeologa, povjesničara, prokuratora umjetnosti, konzervatora i državnih institucija te vojnog i državničkog vrha.
Istine radi i točnog i vjerodostojnog informiranja o naporima hrvatskog Odreda za baštinu upućujemo ovo javno pismo nikoga ne optužujući za prirođenu ili urođenu indolenciju, birokratski um ili općenito emocionalnu i mentalnu prikraćenost, već u duhu želje da se jedno strateško pitanje od interesa za državu i narod te javno dobro, jednom za svagda riješi.
Za mirodopski Stožer antimuzeja Mario Kirin, dipl. sociolog / etnolog u vojnoj mirovini, Ratni zapovjednik dragovoljačkih postrojbi za posebne namjene OS RH