Uz izložbu T-HTnagrada@msu.hr, od 28. ožujka do 27. travnja u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu
U usporedbi s prijašnjih par izdanja već odavno tradicionalne natječajne izložbe T-HTnagrada@msu.hr, koja već dulje vrijeme slovi kao jedini zaista relevantan godišnji rezime pogođenog i promašenog na domaćoj sceni vizualnih umjetnosti, ovogodišnja revija ponešto je skromnijeg opsega, konciznije je i promišljenije postavljena, a selekcija je radova, čini se, ovaj put bila stroža, konzistentnija i napokon više-manje ujednačena. Dok su neka od ranijih izdanja izložbe karakterizirale velike oscilacije u ambicijama i dosezima pojedinih autora i grupa autora, što je variralo od vrlo pamtljivih i slojevitih radova do konceptualnih, pa i izvedbenih promašaja, dojam je da je ove godine ta opasnost strateški izbjegnuta, pa na izložbi nema velikih iznenađenja, ali ni razočaravajućih potonuća. Relevantnost ove izložbe najčešće se ne mjeri toliko njezinom stvarnom kvalitetom, koliko primjetnošću među širom publikom i pompoznom medijskom zastupljenošću, što je većinom posljedica izdašnog sponzorstva kojom se rijetko koja veća skupna izložba u Hrvatskoj može pohvaliti, kao i činjenice da se nagrađeni radovi otkupljuju za stalni postav zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, što ipak jest nekakav način obnavljanja i aktualiziranja njegovog fundusa. S druge strane, do ovakve je situacije postupno došlo zbog sve izraženije anemičnosti druge središnje hrvatske revijalne izložbe – Zagrebačkog salona u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika, koji opetovano iz godine u godinu nije uspijevao artikulirati neku značajniju društvenu problematiku, s izuzetkom istupa pojedinih angažiranijih autora. Salon mladih, već ostarjeli potomak onog Zagrebačkog, namijenjen uglavnom premijernom predstavljanju mlađih likovnih umjetnika, nepredvidivo vrluda od krajnje provokativnih izdanja za naše pojmove, poput Salona revolucije iz 2008. godine, do uznemirujuće reakcionarnih koncepata kakav će čini se biti ovogodišnji, poentiran oko maglovite potrage za izvornom suvremenom umjetnošću u režiji kolege Feđe Gavrilovića, svojevrsne jurnjave prema vjetrenjačama bez Cervantesovog zdravog autoironičnog odmaka. Daljnja centralizacija institucionalne umjetnosti u Zagrebu, i u drugim područjima kulture simptomatična za hrvatsku svakidašnjicu, također je uzela svoj danak, pa je u nezahvalnoj konkurenciji visokobudžetnih projekata na lokalnoj umjetničkoj sceni, ova izložba ponovno isplivala kao nešto što u svakom slučaju treba barem pogledati, ako već ne studioznije prosuđivati.
Dorečen postav Međunarodno oformljeno stručno ocjenjivačko povjerenstvo (u sastavu: Anne Barlow, Leonida Kovač, Dalibor Martinis, Toni Meštrović, Snježana Pintarić, Igor Španjol i Leila Topić) svoj je zadatak obavilo trezveno i profesionalno, a rezultat pokazuje kako su si članovi uz određene vidljive kompromise ipak dopustili i pokoji nadahnutiji odabir, što se mahom odnosi na mlađe umjetnice i umjetnike. Selekcija je, čini se, ipak bila rigorozna, budući da je od 203 rada pristigla na natječaj za izlaganje odabrano njih svega 16, dok je petero autora i autorskih grupa pozvano od strane povjerenstva. Ovakva je strogost dobrodošla, jer se različiti radovi u prostoru vrlo logično nadovezuju jedan na drugi, kako semantički, tako i estetski, pa se može reći da izložba po prvi put posjeduje donekle koherentan narativ, obilježen izrazito istraživačkom komponentom većine radova. Time se odgovarajuće nadilazi uvriježeni okvir konceptualne umjetnosti prema aktualnim hibridnim intermedijalnim praksama, bilo da je riječ o kompleksnoj luminokinetičkoj instalaciji ili društveno angažiranom i diskurzivno intoniranom participativnom performansu. Takva dorečenost postava zasigurno je zasluga i Ivane Kancir, kustosice izložbe, koja je pored problemske ujednačenosti rasporedom djela uspjela postići i vizualnu smirenost postava, omogućivši publici da svaki rad promotri na njemu primjeren način, pri čemu su svi dobili sasvim dovoljno prostora, a da golemi interijer tog dijela MSU-a ne djeluje zapušteno i prazno. Nabrojimo zastupljene autore – odabrani su Nikola Bojić, Sebastian Dračić, Ivana Dražić Selmani, Alen Floričić, Iva Gobić, Silvestar Kolbas, Tonka Maleković, Luiza Margan, Marko Marković, Igor Ruf, Neli Ružić, Silvio Šarić, Goran Škofić, Mirjana Vodopija, Ana Vuzdarić i Vlasta Žanić; a pozvani su Sandra Vitaljić, Davor Vrankić, dvojac Damir Žižić i Kristian Kožul, te skupina Lightune.G.
Javni prostor Mada u trenutku izvornog pisanja ovog teksta laureati još nisu bili poznati, nagrade su u međuvremenu dodijeljene, a prva i treća otišle su u ruke pozvanih umjetnika – Sandri Vitaljić za fotografsko-ambijentalnu instalaciju Voljena, odnosno Žižiću i Kožulu za već renomirani rad 0,50, također multimedijalnu instalaciju. Druga nagrada pripala je Ivani Dražić Selmani za suptilnu i poetičnu seriju crteža Na Dančama, emotivnim koloritom duboko vezanu za njen zavičaj – grad Dubrovnik. Međutim, u nastavku teksta nećemo se baviti laureatima, budući da autor smatra kako ovom prilikom neka druga djela imaju prioritet u analizi. Pobliže ćemo se posvetiti radovima Tonke Maleković, Silvestra Kolbasa i Nikole Bojića, jer ih sve troje veže suštinsko zanimanje za fenomenologiju javnog prostora, bio on doslovno shvaćen kao materijalni urbani prostor koji za sobom povlači raznovrsne druge socijalne implikacije; kao sukus kolektivne memorije stanovništva koja teži biti javno komunicirana i zajednički doživljavana; ili pak kao transformacija protoka informacija u postindustrijskom digitalnom dobu, u koji su neki izravno uključeni, dok je nekima u potpunosti uskraćen.
Urbani povrtnjaci Na tragu brojnih regionalno i međunarodno realiziranih radova Andreje Kulunčić, koje najčešće objedinjavamo terminološkom odrednicom performativnih i aktivističkih intervencija u javnom prostoru, pri čemu je ta definicija neprijeporno vrlo široka, umjetnica Tonka Maleković diskurzivnim je i dokumentarnim alatima intervenirala u život stanovnika Mamutice, monumentalne zgrade u novozagrebačkom naselju Travno. Učinila je to u suradnji s antropologinjom Valentinom Gulin Zrnić, te Sašom Šimpragom i Antonijom Komazlić, aktivistima građanske inicijative 1postozagrad, fokusirajući se na problem urbanih povrtnjaka koji bivaju uklonjenima da bi se divlja zelena površina preobrazila u decentno uređen park. Kao najveća stambena zgrada u Zagrebu, u kojoj trenutno obitava oko 4000 ljudi i koja je svojedobno bila samostalan subjekt istoimene kriminalističke TV serije, Mamutica je simbolički iznimno potentno mjesto, uistinu samostalan toponim unutar visoko urbaniziranog, maltene dekadentno modernističkog okruženja. Kako bi izbjegla samodovoljnu tendencioznost koja se katkad javlja u aktivistički postavljenim radovima, umjetnica je svoj projekt osmislila fluidno, kao otvorenu seriju razgovora i radionica sa stanovnicima Mamutice i Travnog, te aktivistima i publicistima zainteresiranima za probleme javnog prostora. Njihove su se rasprave i radionice rekreativnog performansa odvijale u prostoru urbanih povrtnjaka kojima prijeti nestajanje, a koji su bivali uređeni prema željama i potrebama samih njihovih korisnika, željnih dokolice u ugodnom zelenilu i olakšavanja kućnog budžeta samostalnim uzgojem hrane. Individualna htijenja učinila su kultiviranje tih prostora suštinski intimnim procesom, nadahnutim preobrazbom zatečenog okoliša u suodnosu s njegovim vlastitim zakonitostima i intervencijama ostalih stanovnika, u čemu je umjetnica prepoznala zametke socijalne skulpture prema kojoj svaki građanin sudjeluje u kreativnom razvoju zajednice. Motivi koje primjećuje dokumentirani su nonšalantnim fotografijama, urađenima bez artističkih ambicija i samim time uvjerljivijima, dok se o razgovorima sa sudionicima projekta posjetitelji mogu informirati auditivno i verbalno. U kružnoj strukturi predstavljen je proces osvješćivanja potrebe o refleksiji o javnom prostoru u svima onima koji ga dijele, što zasad predstavlja tek polazište artikulacije identiteta urbanističke cjeline Travnog, ali i konkretnu društvenu korist bez koje cijeli projekt ne bi imao smisla. Postavljajući prava pitanja, umjetnička metodologija u rukama Tonke Maleković u ograničenom lokalnom kontekstu tako postaje katalizator određenih pozitivnih pomaka koji se ne mogu zanemariti.
Socijalizam iz filmskog otpada Dok je Tonka Maleković izravno uronila u problematičnu gradsku svakodnevnicu, Silvestar Kolbas odlučio se za retrospekciju kako bi nadahnutim estetskim činom istaknuo neka akutna i odavno neriješena politička pitanja. Sakupivši komadiće filmskih traka pronađene na otpadu napuštenog kina Crvena zvijezda u Vinkovcima, autor ih je onako oštećene montirao u jedinstven četverominutni filmski zapis, koji estetski podsjeća na apstraktne radove Aleksandra Srneca ili najranija filmska ostvarenja Toma Gotovca, no njegova je svrha drugačija. Kolbas upozorava na kontinuirani rasap kulturne baštine socijalizma i u filmskom miljeu, koji je oduvijek bio jedno od općih mjesta kulturne politike SFRJ i time snažno polje identifikacije njenih stanovnika. Premda je u nekim svojim vidovima film nesumnjivo bio sredstvo političke propagande, zanatska izbrušenost i takvih utilitarnih djela postavila je jugoslavenski film na kinematografsku mapu svijeta, a tu je poziciju destrukcija propagandne poetike u stilizaciji Crnog vala i brojnih eksperimentalnih filmova samo učvrstila. Izdvojivši iz nakupine vinkovačkih otpadaka i komadić trake sa snimkom šetnje pokraj Starog mosta u Mostaru, te reproduciravši svaku sličicu kao samostalnu fotografiju, autor stvara zanimljivu instalaciju koja slikovito progovara o mučnom povijesnom iskustvu koje je posredstvom ideologije gotovo postalo fikcija, a danas se doživljava još samo u oronulom filmskom zapisu, postavši tek neiskazani odjek u kolektivnoj memoriji naroda i narodnosti.
Povoljan rezultat Naposljetku, Nikola Bojić u “američkom” radu Praznina u ulici Felton, nastalom za vrijeme postdiplomskog studija na Harvardovom fakultetu za dizajn i arhitekturu, progovara o trenutku kada pucanjem bežične mreže sav protok informacija najednom utihne, a novonastala komunikacijska praznina postaje zlata vrijedan prostor slobode ambivalentnih karakteristika, istodobno polje nebrojenih životnih mogućnosti oslobođeno utjecaja digitalnog tržišnog imperija i fetišistički zatvor koji svom zatočeniku ukida mogućnost postojanja u posve informatičkom svijetu. Digitalna projekcija ovog analognog prostora, određenog točkama prekida mreže, biva trodimenzionalno ispisana sofisticiranom tehnologijom i ručno pozlaćena, postajući tako predmet koji će se u budućnosti štovati poput totema nedostupnog sve većem broju ljudi. Paradoksalno – širenjem informacija posredstvom privatnih providera internetskog signala, javnost ne postaje nužno emancipirana, a intimnost rapidno iščezava. Vrijeme će pokazati je li rješenje u open source pristupu informatičkim resursima, pa i internetu kao takvom.
Zaključno, zanimljivost ove izložbe je u tome što njeni ovdje istaknuti autori probleme šaroliko shvaćenog javnog prostora inspirativno promišljaju zahvaljujući privatnom ulaganju u jednu javnu instituciju, čime se otvara dinamično polje rasprave o medijaciji ovakvih projekata tako da svoju ulogu ispunjavaju zaista odgovorno, a ne tek deklarativno, sudjelujući u tržišnoj utakmici tek pokojom kupnjom umjetničkog djela svake godine. Po prvi put otkad ju potpisnik ovih redaka aktivno prati, ova izložba nastala spregom državne i privatne institucije polučila je rezultat koji se može nazvati produktivnim za nekog drugog osim za tvrtku i za same dobitnike nagrada, a ta će se stečena vrijednost već iduće godine morati itekako opravdati i obogatiti.