S multimedijalnim umjetnikom iz Gologa Brda kraj Rovinjskog Sela razgovaramo o njegovim performansima
Mala priča o Moćnom Petru od Kule. Obično se navodi da je nepredvidljiv, što bismo prikladno rekli – temperamentan. Nadalje, divlje naravi, što bismo opet uljudno rekli, riječ je o umjetniku koji se bori protiv monolitne svijesti bilo jednoumlja bilo dakako maloumlja. A povjesničarima umjetnosti Petar je zanimljiv zbog sustavnoga, svakodnevnoga negiranja pravila koja su nažalost hoćemo-nećemo (više nećemo, no ipak moramo) potrebna za stvaranje umjetničke karijere. I u svijetu umjetnosti, želite li za života uspjeti, da, da, daaa (poslušajte glasove svojih predšasnika/ica) morate se pridržavati receptura. Stoga Petar i živi u Kuli daleko od centričnosti rajsko-monolitnoga Zagreba. Kula i travnati prostor oko nje nalik je na fragment neke pomaknute, postmanirističke Gaudíjeve građevine u spoju s Parkom čudovišta, Svete šume u Bomarzu. Sve je navedeno dokumentirao Željko Kipke u svome 24-minutnom dokumentarcu Petar od kule (2013.). To poznato obiteljsko art-trojstvo tako čine otac Marčelo, Petar i stariji mu brat Tomislav kojemu i zahvaljujem što mi je pomogao da se uopće domognem Petrovih odgovora. Srećom, čovjek ima Facebook.
I tako dok imamo jedinstvenoga umjetnika Antimuzeja – Vladimira Dodiga Trokuta, koji je još osamdesetih godina promovirao Koncept za realizaciju projekta anti-ulica – antimuzej – antigrad, jednako tako imamo i iznimnoga umjetnika proroka na medijskim deponijima. Istina, obojica su nekako odmaknuti od centralnih događanja. Trokut ne odlazi na otvorenja izložbi, pa ni na ona na kojima se nalaze njegovi artefakti, a Petar je odmaknut u svome divljem prostoru Gologa Brda, spajajući proroštva, i to u posljednje vrijeme sve više na latinskom, s medijskim citatima, jer kao što veli Žižek – danas je jednostavnije govoriti o kraju svijeta nego o kraju kapitalizma. To svakako. Odnosno moćnom detekcijom Borisa Groysa: “Danas živimo pod iluzijom mira i slobodnoga tržišta kao što se živjelo krajem 19. stoljeća, prije Prvoga svjetskoga rata. Naš sadašnji način života vrlo je sličan drugoj polovici 19. stoljeća: masovna kultura, zabava umjesto visoke kulture, terorizam, zanimanje za seksualnost, kult celebrityja, otvoreno tržište itd. Prije pojave imperijalne Njemačke svi su na Zapadu vjerovali da je riječ o zanimanju za kapitalizam, iako su u Njemačkoj svi znali da se radi o pripremama za rat. I to je upravo ono što će se dogoditi u doglednoj budućnosti.”
Nedavno je Željko Kipke promovirao film Petar od kule (2013.) u kojemu je zabilježio niz Vaših kiparskih akcija. Koje ste sve akcije zabilježili i možemo li Vaše akcije u kojima umjetnički producirate skulpture (kao npr. zanimljivu tepih-zmiju) odrediti kao skulpturalne performanse?
Performans Prah i pepeo inspiriran je Starim ah-zavjetom. Tu su gromače, suho kamenje i pustinja, a kada nema vode i suša je. Filistejci napadaju Filisteju gvozdenim osovinama i točkovima od gvožđa i bižuterije. Međutim, okolo ima suhih proroka u dronjcima punih božjih kletvi i prokletstava, i zato nosim na leđima razdrapanu halju država zemaljskih ljudskim pismom poimence napisano – Amerika, Engleska, Italija, Francuska, Hrvatska, Albanija itd., s natpisom u smislu kajte se, dapače, u prahu i pepelu, u pepelu iz kuhinjske peći ili pepelu od roštiljade ili u pepelu od paleži jer ide veliki i strašni dan boga nad bogovima, da boga bogova. U smislu: to ti je bog bogova ili to ti je božje ili to ti je bogovski. Zašto su se tim krpama Medijci smijali, to nitko ne zna. Međutim, Medijci su u ono doba bili strašna sila a proroka žilavih samo nekoliko stotina.
Petar od kule je dobar akcijski film, blockbuster. To su akcije u kojima prorok komunicira s medijima putem snimatelja s kamerom uperenom u drvo-zmiju na štapu i proroka na smetlištu. U ovom slučaju to je kamera Željka Kipke i njegov artistički stav iza kamere prema pojavnosti bogom nam danih vidjelaca. Ja vam zmiju na štapu ne bih nazvao skulpturom, prije bih rekao da je to izraz nevolje znak zmijama ili bog zmija. Ali to nisam ja izmislio. Tu bi se, recimo, mogao pojaviti Mojsije i izjaviti da je moj rad otpadak sa smetlišta, smrdljivo kazalište lopovluka i korupcije – ukratko, jeftini plagijat.
To bi, kažimo tako, bila ta tepih zmija kušan koju Mojsije nosi pustinjom četrdeset godina a Grci ga već tada kopiraju kada danas na ljekarne postavljaju znak zmije namotanu na štap.
PREDSJEDNIK, TENK I REVOLUCIJA
Re-enactment odredili ste kao formu u okviru koje umjetnost performansa prestaje a počinje gluma. Na koje ste forme re-enactmenta posebno mislili te kako sami određujete umjetnost performansa?
Performans prestaje i počinje gluma nakon ponavljanja, ali da vam pravo kažem – vrlo rijetko me pitaju da me dvaput gledaju. Tu vam nema bis-kao-daj da čujemo ponovno kakve nam kletve govoriš: bog, suša i prašina; nema turista, glad, pomrčine, žene otimaju itd. Za neke se performanse potrebno pripremiti straha radi i treme jer treba upamtiti sadržaj, odabrati geste. Zamislite da trebate doći pred predsjednika da mu saopćite kako mu pred kućom stoji tenk i revolucija.
Poznati su Vaši eksperimenti, izvedbe sa zvukom, naročito što se tiče rogova, tzv. Jerihonske trube kao ponavljajućim pozivima i upozorenjima. Kada ste se počeli zanimati za tu vrstu zvučnih performansa i kako u svakodnevnici te ritualne zvučne pozdrave provodite?
Evo ideje za sljedeći performans – puhanje i pištanje i savijanje grbače pred medijskim aparatusom televizorom na kojem predsjednik države priopćuje građanstvu sretan Uskrs. Za strašljive koji ne znaju ništa reći, a imaju snažne stavove i ljube siromahe, postoje rogovi da u njih dunu duh i izraze svoj stav glede države ili recimo grada Jerihona već kako što putem naiđe. Ideš putem prodati Tirski purpur, a kad ono ispred tebe zidine grada Harmagedona ili ideš putem širiti vjeru, a kad ono rimske kohorte s križevima da te razapnu. To svakodnevno puhanje u rogove moglo bi smetati mještane. Za promjenu bih mogao puhati u hladnu juhu ili lupati u bubanj ili voziti motor bez auspuha ili fućkati u frulu da seljanima javim da su u selo došli Slovenci sa svojim crnim bogom i zmajčekima na motociklima.
Molim Vas, podsjetite nas na svoj performans Prah i pepeo, koji ste izveli na DOPUST-u 2011. godine, a pri čemu ste, kako su neki mediji istaknuli, i kostimom i koreografijom, izazvali i smijeh, što i nije tako česta odrednica što se tiče umjetnosti performansa.
Tu ste dobro namirisali da pretendiram na mjesto proroka u dronjcima i krpama te da želim postati otac prorok namjesto oca proroka a ako bog da i rimski Papa, već kako dragi bog da. Tada bih se zvao Pontifex Maximus Minimus Performator Optimus Rex Romanorum etc. Taj bi ultimatum “performance” koštao Vatikan silne dolare.
I završno, najmlađi ste iz umjetničke obitelji Brajnović, pri čemu se ističe kako ste preuzeli misiju seniora – svoga Oca, koji sebe naziva i osjeća se prorokom. Koliko su navedene kontekstualizacije točne?
Za početak sad učim latinski. Upišite na You Tube “Petar-Brajnovic-Learn-Latin”.
Petar Brajnović (Pula, 1972.), pohađao je srednju školu Primijenjene umjetnosti i dizajna u Puli. Studirao je na Kraljevskoj akademiji u Den Haagu 1992./1993. godine. Umjetničkim radom bavi se aktivno od 1985. godine. Član je HDLU Istre, HDLU Zagreba te Rovinjske likovne kolonije. Izlagao je samostalno i skupno u zemlji i inozemstvu.
Bavi se performansom, videom, kiparstvom, instalacijom, slikarstvom i crtežom, eksperimentira sa zvukom. Živi i radi u kuli na Golom Brdu kraj Rovinjskog Sela.