Kako je Jungov sinkronicitet povezao Zarez i psihijatra Veljka Đorđevića
Poziv za tekst u 400. broju Zareza dobivam u trenutku dok čitam treću memoarsku knjigu (Ludolog među umjetnicima, Medicinska naklada, 2014.) psihijatra Veljka Đorđevića. Život je čudna priča. Prije nekoliko godina (točnije, 2011.) čitam jednu za drugom prve dvije njegove memoarske knjige Lepoglavski blues i Osječki nokturno (nakladnik isti) i shvaćam kako u knjizi intervjua o nekim aktualnim pitanjima psihijatrije u postratnom tranzicijskom društvu, koju sam tada pripremala za Antibarbarus, nemam razgovor ni s jednim domaćim socijalnim psihijatrom. Socijalni psiholog iz Izraela stariji je gospodin čija sjećanja sežu u nastanak države Izrael i njegove priče pomalo su izvan konteksta koji bi razgovor sa socijalnim psihijatrom trebao osmisliti u kontekstu sada i ovdje. Odlučujem se za razgovor s Veljkom, objavit ću ga kao i većinu knjige u Zarezu, i samo pripojiti već postojećem rukopisu. Prema običaju redakcije, šaljem poruku uredniku da računa s tim razgovorom, dvije stranice, socijalna psihijatrija... Sugovorniku još ništa ne javljam, prvo da pročitam knjige! I dok ih još čitam i smijem se jer su svježe, duhovite, u mnogim detaljima bliske i prepoznatljive nama koji smo dijelili neke slične godine u bivšoj državi, iz nekih posrednih redakcijskih poruka razabirem da nešto s tim razgovorom i s tim sugovornikom nije u redu. Ne shvaćam o čemu se radi – ako nekom nešto i nije u redu, što se to mene tiče? Mislim si ja i naravno griješim. Tadašnji novi glavni urednik odlučio je propitati lik i djelo. Djelo još i prolazi, ali lik slabije. Lik je učlanjen u HSLS. Nemam pojma, a mislim da me se i ne tiče. Uostalom, je li zabranjeno biti član HSLS-a?
Dok pokušavam mladom čovjeku objasniti nešto o socijalnoj psihijatriji i važnosti tog razgovora u kontekstu knjige, odjednom shvaćam da pristajem na razgovor koji se mene u tuđem ambicioznom planu uopće ne tiče. Odlučujem poprijeko, radim nešto što nikad nije pametno napraviti, ali nekako sam preumorna od svega i nemam živaca za smjer u kojem kreće razgovor. Ili, bolje rečeno, šutnja. Neke nesuvisle primjedbe. Komu ja to i što objašnjavam? I zašto? A što ako mi je zbog nekog razloga palo na pamet razgovarati o HSLS-u? Znači li to da takav razgovor nije moguć? Ako Zarez prestaje biti prostor slobode, onda je ta spoznaja vrijedna činjenice da odustanem od razgovora. Iako ne shvaćam zašto nekomu smeta socijalna psihijatrija. Treba mi još koji trenutak da shvatim kako ja tupim jedno, sugovornik drugo. On o HSLS-u. Stranci u odumiranju. Ne mogu vjerovati da je to problem. Gledam u glavnog urednika, mladića kojem istodobno potpisujem preporuku za rukopis, zapanjila me njegova čvrsta igra iz koje ja iščitavam “kud plovi ovaj brod”. Ne shvaćam kud plovi, ali napuštam taj šlager, razgovor o socijalnoj psihijatriji, mogućnost da posredno, usput čitateljstvu preporučim dvije duhovite knjige čovjeka kojeg svi poznamo kao agilnog i trajno srdačnog. Koji je napisao čitljivo i duhovito više stranica u te dvije knjige nego neki književni klasici u ukupnom djelu.
Nakon tog slučaja više nemam poruka o mogućoj suradnji. Život ide dalje. I kad me Nenad nazove zbog 400. broja, ja čitam treću knjigu Veljka Đorđevića. Smijem se. I knjizi i slučaju. Iz knjige doznajem kako je Veljko postao član HSLS-a. Trebao mu je, čini se, za to jednodnevni susret s Vladom Gotovcem. Pa mu je posvetio jedno kratko poglavlje u knjizi. Ono što me više zanima i čemu Đorđević posvećuje veliku pozornost preplitanje je umjetnosti i psihijatrije, mogućnostima tog preplitanja kojima je posvetio život. Možda je to prava tema za razgovor s Đorđevićem, ali ja trenutno ne planiram nikakve razgovore. Ono što me u ovom trenutku veseli prostor je slobode koji se uvijek nekako otvori čak i kad taj prostor brane ili osvajaju “neki drugi klinci”. Razmišljam što li bih danas prijavila uredniku da mi se javi poriv. Možda bih ponovila (jer jedan je već objavljen) razgovor s Robertom Torreom, ali ne na tragu njegove knjige o istini u psihijatriji. Čini mi se da je ta tema već uvelike prisutna. Zanimljivija mi je njegova slikarska pobuna koju je prošli tjedan izložio na Trgu žrtava fašizma 1, u prostoru Doma specijalne policije. Dijeleći prostor zanimanja između osobne erudicije i nasljeđa oca inženjera koji se u životu bavio zaštitom na radu. Što je danas zaštita na radu i tko koga još štiti u ovom društvu? Vjerujem da Torreovu izložbu nazvanu Table života Suzana Marjanić neće zaobići.
Bježe li to psihijatri u umjetnost ili se samo bune prepuni tuđih pitanja? Goge Glamur je negdje otputovala pa ne uspijevam izmamiti njezin solilokvij o kreativnosti. Eventualno o Zlatku Keseru, kojemu već dvije godine ne uspijeva analizirati izložbu iz Kabineta grafike HAZU. Jer Zlatko iz nekog razloga nema vremena. Prelazim u privatnost zapisa, iako se još nisam odlučila za memoare. U kojima bi Zarezu pripadalo nekoliko godina. Možda svi razgovori ne trebaju biti objavljeni, važno ih je tek “odrazgovarati”. I znati da prostor slobode postoji ako čovjek drugačije odluči.