Sa zagrebačkim umjetnikom varaždinske adrese, profesorom grafičkih tehnika u Varaždinu, razgovaramo o njegovim audiovizualnim i glazbenim performansima
Krenimo u razgovor od nekih Vaših audiovizualnih performansa. Što točno podrazumijevate pod time? Molim Vas, pojasnite na primjeru performansa Pozoj koji sam osobno doživjela (što se tiče dostupne snimke na You Tubeu) više kao spoj digitalne grafike i glazbe – istina s Vašom nazočnošću na kompjuteru, audio kockama i kontrolerima – nego kao performans u onom “klasičnom” smislu riječi, dakle, kao žive umjetnosti, umjetnosti koja donosi živost.
Nedavno sam razgovarao s jednim prijateljem glazbenikom o “uzvišenosti” glazbe, o trenutku u kojem se izvodi i njegovoj neponovljivosti. Upravo me ta prolaznost, neponovljivost koju ima i život, fascinira u performansima.
Prije desetak godina počeo sam pomnije proučavati tehnologiju i uvidio mogućnosti koje ona nudi. Naučio sam kako raditi likovne intervencije u realnom vremenu, koristeći kompjutersku opremu, midi kontrolere, interaktivne kocke; interveniram na sliku u pokretu, odnosno video, i to često u sinergiji s glazbom. Na video volim gledati kao na “digitalnu grafiku” u pokretu jer težim k tome da svaki kadar, ako zaustavimo video, ima tako posložene likovne elemente da može biti platno ili grafika na zidu.
Sam termin “to perform” znači provesti nešto, izvršiti. Naziv “audiovizualni performans” je općeniti termin koji se koristi u sličnim umjetničkim radovima u kojima rad često uključuje nekoliko umjetnosti – video, glazbu, pokret tijela (takav audiovizualni performans može biti i rock koncert). Upravo je to razlika između audiovizualnog performansa koji uključuje više umjetnosti i samog performansa, u “klasičnom”, uobičajenom određenju, u kojemu umjetnik/ica postavlja sebe, svoje tijelo, kao centar rada. Svaki umjetnik ima svoj jedinstven pristup performansu. Moji radovi su raznoliki i ovise o ljudima s kojima surađujem.
Ideju Pozoja razvio sam zajedno s glazbenim producentom Emilom Hercegom. Bila je to jedinstvena ideja koju smo uspjeli realizirati zahvaljujući suradnji s vokalnom solisticom Biljanom Despinić, kostimografima Ivom Šerić i Krešimirom Koložijem te Leom Jovanovski u ulozi djeve. Na lokacijama varaždinskog Starog grada snimili smo petnaestominutni film koji smo, posebno za nastup, razdijelili na niz kratkih cjelina, tzv. loopova (dijelova videa i glazbe) koje smo izvodili uživo stvarajući tako novi film prema trenutnom doživljaju. Dakle, dio po dio izveden je prema unaprijed snimljenoj priči koju smo snimili, s time da se sada ta priča likovno i glazbeno gradila uživo pred publikom. Verzija na You Tubeu dosta je mračna, crvenih i crnih tonova, jer je snimana i izvođena zimi. Povodom Europske noći muzeja, u suradnji s Muzejem grada Varaždina i ravnateljem, Miranom Morandinijem, napravili smo i proljetnu verziju audiovizualnog performansa. Kombinaciju performansa i vokalne izvedbe, već spomenute solistice, Biljane Despinić, publika je odlično prihvatila.
ŽIVOT KAO KARAVANA PUTA SVILE
Fačuku ste predstavili audiovizualni performans Put svile (Silkroad) u kojemu nekoć mučan prijevoz svile s Dalekog istoka u ovome konceptu rabite kao metaforu života. U tome smislu, koristite li i za navedeni rad odrednicu performansa budući da glazbu izvodite, “semplirate” uživo? Molim Vas, pojasnite navedenu žanrovsku odrednicu i na tom primjeru.
Termin audiovizualni performans često umjetnici koriste u određivanju svoga rada, a mogao bi se opisati kao sinestezija – kombinacija osjetila, gdje publika, uz zvučne podražaje, prima i vizualna iskustva oblika i boja koja se nadopunjuju, a nastaju u realnom vremenu pred njima. Ovisno o prilici, ponekad više improviziram; složim biblioteku loopova koje onda na licu mjesta odabirem, kadriram, usporavam, ubrzavam, interveniram na sliku na mnogo drugih načina. Nekad pak imam strogo određeni i uvježbani slijed intervencija na video uz točno uvježbanu glazbu i točan dogovor s muzičarima.
Na performans gledam kao na put koji prolazim zajedno sa sudionicima, a s kojega se vraćamo obogaćeni novim iskustvima i doživljajima. Put svile mi je vrlo drag projekt koji smo Emil i ja izvodili više puta u Hrvatskoj i Sloveniji. U tom radu pojedinca, tj. njegov život, uspoređujem s karavanom koje su putovale Azijom prenoseći razna dobra. Razbojnici, ali i sama pustinja, činili su put neizvjesnim i, često puta, problematičnim. Taj je rad u početku bio inspiriran jednim mojim snom leta i pada, da bi mi se kasnije tokom rada javila ideja “life manuala”. Life manual ili životni priručnik je video kojega čini pet dijelova, namijenjen je učenicima (profesor sam grafičkih tehnika) i kroz metaforu prikazuje sâm život. Silkroad se sastoji od pet dijelova; svaki dio ima svoj ulazni naziv i jedan citat u sredini. Priča počinje na Dalekom Istoku (Journey) i govori o vanjskim i unutarnjim vrijednostima (Inner Outer), o našoj civilizaciji (Civilisation), koja često nudi jednokratna rješenja za životne probleme, i na kraju, govori o padu (The Fall) kao sastavnom dijelu pri učenju vještine letenja (Fly). Audiovizualni performans Put svile je zamišljen kao uputa koju dobiješ uz neki gadget; odmotaš, vidiš kratka upozorenja i sve ti je jasno. (smijeh)
FREKVENCIJE SVIJESTI
Pritom izvedbu Frekvencije svijesti određujete kao glazbeni performans; da li zbog toga što su svi izvođači na sceni? Oprostite zbog pitanja koja se odnose na žanrovske zavrzlame, ali navedeno me osobno zanima. Uz to, koji tekst izgovara glumica Nancy Abdel Sakhi?
Moglo bi se tako reći. Projekt Frekvencije svijesti – Treća završna noć zanimljiv je projekt u koji sam “upao” doslovno u zadnji tren. Naime, ljudi koji su bili u projektu od samog početka vidjeli su neke moje radove na Internetu i pozvali me da im se pridružim. Na inicijalnoj kavi, upoznao sam se s bubnjarom Emirom Čovranom koji mi je ukratko objasnio o čemu je riječ. Radilo se o spoju glazbe i recitiranog teksta (vani poznatim pod terminom “spoken word”). Autor tekstova je varaždinski pjesnik i glazbenik Marko Presečki, koji je izdao već nekoliko zbirki pjesama (Stakleni Čovjek, Osmičevac, Između svijesti i fotografije). Marko već niz godina surađuje s bendom, a zajedno su ugostili i neke naše odlične glumce kao što su Marinko Prga, Stojan Matavulj, Nancy Abdel Sakhi. Moram priznati da sam bio dosta skeptičan jer sam, što se tiče glazbe, veoma izbirljiv, a i u to vrijeme sam sudjelovao na dosta zahtjevnom projektu – Honeggerovom oratoriju Kralj David. Surađivao sam s kompozitorom Anđelkom Igrecom, umjetnikom Ivanom Mesekom i redateljicom varaždinskog HNK-a, Ksenijom Krčar.
Međutim, kad sam se kasnije vratio kući i preslušao glazbu za Frekvencije, bio sam oduševljen i pristao sam na suradnju. Dolazio sam na njihove probe i zapisivao svoje doživljaje muzike i postepeno stvarao video. Oni su odlični glazbenici i napravili su sat vremena materijala: Marko Presečki – tekst, gitara i glas; glumica Nancy Abdel Sakhi – glas; Emir Čovran – bubnjevi, Marin Kereša – klavijature, Tomislav Košić – bas, Marko Prepelić – truba). Nastupili smo u ambijentu varaždinske sinagoge, savršenom za tu priliku. Radio sam uživo i na rasvjeti scene, što je bio dodatni izazov i zanimljiva kombinacija s videom. Mislim da smo s Frekvencijama napravili odličan posao.
VARAŽDINSKI POZOJ
Što Vas je posebno privuklo navedenoj predaji o varaždinskom pozoju i koje su sličnosti i razlike s predajom o čakovečkom pozoju, koji je, čini mi se, u turističkim brošurama ipak nešto poznatiji, zastupljeniji?
Iako je čakovečki zmaj poznatiji, u varaždinskim je katakombama prema predaji živio zmaj čija se glava nalazila ispod Starog grada dok mu je rep bio ispod katedrale. Zmaj je često uzrokovao potrese u gradu sve dok jedna mlada djeva nije prevladala svoj strah, spustila se u podzemlje, ukrotila ga svojom ljepotom, a njegovom vatrom osvijetlila grad. Koncept Pozoja, koji smo osmislili Emil i ja, bazirao se na odnosu muške i ženske energije te na odnosu dobra i zla.
Više je predaja o čakovečkom pozoju; prema jednoj predaji, zmaj je živio u špiljama Gornjeg Međimurja i mlatarao repom čim bi se digle podzemne vode. Druga predaja, meni poznatija, govori da je zmaj živio ispod bedema čakovečkog Starog Grada, a ukrotiti ga je mogao samo jedan dječak – đak Grabancijaš. Zmaj je prijateljevao i s jednim prosjakom. Taj je prosjak često lutao selima u nadi da će mu se ljudi smilovati i nahraniti ga, a možda i ugostiti. Ukoliko bi ga odbili ili otjerali, pozoj bi dolazio u ta sela te ih spalio ili napravio potres.
U čakovečkoj se priči, za razliku od one varaždinske, ne spominje djeva koja je ukrotila zmaja i njegovom vatrom osvijetlila grad. Općenito su me oduševile legende, predaje o zmajevima jer su slikovite, zanimljive i poučne.
DODIR PSIHOLOGIJE I UMJETNOSTI
Likovnu terapiju izučavali ste kod likovnog pedagoga i umjetnika Emila Tanaya. Na koji se način provodi navedena terapija i gdje se kod nas primjenjuje? Odnosno primjenjujete li je i u svojim audiovizualnim performansima?
Na radionicama profesora Emila Tanaya slušao sam o metodici i likovnoj terapiji. Iskustvo sam stekao i u ovih deset godina rada s učenicima, koliko sam dugo profesor u osnovnoj i srednjoj školi. Zanimljiv mi je spoj psihologije i umjetnosti. S djecom se danas ne radi dovoljno, roditelji su okupirani poslom i uvjereni su da je dovoljno djecu osigurati materijalnim dobrima. Djeca su u većini slučajeva prepuštena medijima i, često puta, ulici. Odrasli zaboravljaju da budućnost ovisi o načinu na koji odgajaju djecu. Vjerujem da bi svatko trebao na neki način sudjelovati u odgoju i razvoju djece. Školski sustav u Hrvatskoj je zastario i treba ga u potpunosti mijenjati. Kao primjer mogu navesti da su neke skandinavske zemlje uvele u kurikulum tehniku disanja Buteyko, nazvanu po ruskom doktoru, koja efektivno opušta živčani sustav i potiče rad mozga. Audiovizualni performans Silkroad u tom je jednom likovnom i literarnom smislu uputa posvećena mladima.
Kakvo je bilo Vaše odrastanje u umjetničkoj obitelji, u čijem okružju gotovo sâm život postaje umjetnost…
Moj je otac bio umjetnik, veliki kreativac, jedan od začetnika umjetničke grupe Biafra. Odrastati u umjetničkoj obitelji – mama Luciana Bunić slikarica, a otac kipar – jedinstveno je i neponovljivo iskustvo; nijedan dan nije bio isti, uvijek se nešto novo događalo. Brojna putovanja, istraživanja u prirodi, crtanje i priče, ostavili su na meni pozitivan, dubok trag.
Često bismo, “iz čista mira”, moj otac, dva mlađa brata i ja “bacili svirku”. Kôd (code name) je bio: “oćemo svirku?” Od federa, lonaca, igračaka sklepali bismo instrumente. Bilo je tu zanimljivih muzičkih improvizacija. Osjećaj nakon svirke bio je fantastičan. To je bio naš mali obred čišćenja i kanaliziranja energije. U posljednje vrijeme, u svojim radovima sve više oživljavam rituale nalik onima iz svog djetinjstva; rituali “svirke”, žmirkanja” i “A-aaa”. (smijeh)
Vjerujem da svatko u sebi ima zaigrano biće koje čeka da se izrazi. Treba mu samo dati uvjete; potrebno je vrijeme i mir kako bi to biće izašlo “van” . Moj poligon za igru je eksperimentalna umjetnost i glazba.
I PROFESOR I UMJETNIK
Kako je danas biti profesor, uspijevate li preživjeti s tom malom plačom kao, uostalom, i večina ljudi u ovoj zemlji?
Nije se lako “prešaltati”, biti profesor pa umjetnik. To zahtijeva ogromnu energiju. Čovjek se osjeća malo podvojeno, k’o Batman. (smijeh) Umjetnički rad zahtijeva unutarnji mir i opuštenost, dok je rad u školi vrlo stresan. Bar je tako meni. Koliko god je teško izlaziti iz svog područja rada i prebacivati se u pedagoško, mogu reći da raditi s mladima, gledati ih kako se razvijaju i uče, može biti jako lijepo. Srednjoškolci su u formativnoj fazi pa je svaki metodički i pedagoški korak potrebno odvagnuti kako bi oni od toga kasnije zaista imali koristi. Plaća je naravno puno manja nego u europskim zemljama i doslovno jedva pokriva osnovnu egzistenciju. Definitivno podcijenjen posao. Mlada generacija često je nezainteresirana za umjetnost, pa mi je drago kad se pronađu u likovnoj umjetnosti i kasnije upišu dizajn, likovnu umjetnost, arhitekturu, pedagogiju.
FAČUK
S obzirom da ste vezani i za čakovečku scenu, zanima me koliko je i na Fačuku – festivalu ulične i kazališne kreativnosti prisutna umjetnost performansa? Dok nam je varaždinska scena performansa nešto poznatija preko festivala Dani hrvatskoga performansa, koji su upravo nedavno održani, po dvanaesti put, što je s čakovečkom performerskom scenom?
Iako ne djeluje tako, u manjim gradovima se često odvijaju kvalitetni sadržaji, radionice, performansi, festivali i sl. Fačuk, kazališni festival mladih na kojem sam sudjelovao, bio je domaćin nekih performansa. Tu je i kontinuiran rad CZK Čakovec, zatim kazališne skupine Pinklec koju godinama uspješno vodi Romano Bogdan. U Čakovcu djeluje i Act, udruga civilnog društva, koja radi veoma zanimljive projekte koji ni po čemu ne zaostaju za onima vani. Važno je spomenuti EEII, festival eksperimentalne elektronske umjetnosti u sklopu međunarodnog projekta New Media Cross Border koji surađuje s umjetnicima iz cijelog svijeta, a koji vodi multimedijalni umjetnik s velikim iskustvom Kruno Jošt.
Varaždinska performerska scena ipak je još uvijek jača od čakovečke. Upravo su nedavno održani Dani hvatskoga performansa, pod pokroviteljstvom Galerijskog centra i ravnatelja Ivana Meseka. Tu je, zatim, i ImputMop, festival novih medija. Iznenađujuće je koliko dobro ljudi iz različitih područja mogu surađivati u novim i sve zanimljivijim projektima. Kako se uskoro otvaraju granice Europe, vjerujem da će se u sjevernoj regiji stvari odvijati još brže i pozitivnije po pitanju umjetnosti i kulture.
I završno, uobičajeno, ali informativno novinarsko pitanje: na kojim projektima trenutno radite?
Volio bih početi koristiti neke nove tehnologije, poput 3D-lasera, koje bih, uz pomoć Bože Keretića, volio uključiti u neke buduće radove. Glazbeni producent Emil Herceg, a.k.a. Sonarscope, s kojim često surađujem, uvijek je na tragu inovacija u tim područjima pa od njega često dobivam najnovije informacije. Tako smo bili prvi, ako ne i jedini, koji su u Hrvatskoj koristili audiovizualne svjetlosne kocke “audiocubes” koje reagiraju na pomak ruke i kontroliraju sliku i zvuk.
Trenutno radim na projektu koji sam radno nazvao “15”. Naziv sam mu dao po broju sati najdužeg dana u godini. Od jutra kada se probudimo pa do trena kad zaklopimo oči na neki način prolazimo jedan mali život. Emotivno, duhovno, ali i fizički. To se najbolje vidi na djeci koja su čista i spontana. Oni često taj cijeli krug prođu u jednom danu. Vrijeme sporije prolazi u mladosti da bi se kasnije subjektivno ubrzalo. Tehnički, planiram kombinirati video sa suvremenim tehnologijama i prirodnim akustičnim instrumentima. Iskustvo u radu pokazalo mi je da spoj pravih ljudi i ideja često puta rezultira sinergijom, što je uvijek odlična kombinacija i gotovo je nemoguće da rezultat bude loš. Također mi je bitno da sam okružen spontanim i kreativnim ljudima koji, prije svega, vole to što rade.