Dinamičan i do kraja napet roman indijskoga klasika može biti zanimljiv kako proučavateljima Nobelovih laureata tako i ljubiteljima lakšeg, zabavnog štiva
Slavni indijski pisac Rabindranath Tagore (1861.-1941.) jedan je od prvih dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Dodijeljena mu je 1913. godine i to za zbirku pjesama Gitanjali, netom prevedenu na engleski, što je uz današnje kriterije Nobelova odbora nezamislivo. Pokazatelj je to ugleda i slave koje je Indijac vrtoglavom brzinom stekao na Zapadu, a koji ni do danas nisu izblijedjeli. Biografski podatak kaže da je 1926. Tagore svoju poeziju čitao i u Zagrebu. Ako tada netko nije razumio njegov bengalski mogao je posegnuti za kojim od ranih prijevoda na hrvatski (Gitanjali, 1914. ili Vrtlar, 1923.), a kasnije su uslijedila i nova izdanja u prijevodima ljudi poput Marka Grčića i, pogađate, Vesne Krmpotić. Ipak, Tagoreov bogati opus (samo pjesničkih zbirki preko četrdeset) do danas neće biti u potpunosti preveden, ali ono značajnije s vremenom ipak hoće. Tako je roman Dom i svijet preveden već 1923., a prijevodi su ponavljani još nekoliko puta, dok je prvi prijevod Brodoloma objavljen u Zagrebu 1940. (A. Velzek). Sada se isti taj roman pojavljuje u izdanju zagrebačke Nove knjige Rast, u prijevodu Marka Kukora, što svjedoči o tome da interes za Tagoreovo djelo nikad nije splasnuo.
Prvak neodgovornosti Nagli prodor indijskog pisca u Europu te stogodišnji interes za nova izdanja i prijevode u skladu je s permanentnom opčinjenošću Zapada istočnjačkim kulturama, filozofijama i religijama. Oronuloj su civilizaciji zamršena mitologija i utopijski misticizam Indije izgleda bili najprivlačniji. To je vidljivo u djelima nekih od najutjecajnijih europskih književnika i filozofa znatno prije duhovnog mish-masha Beatlesa, hipija i njuejdžera. Školski primjer je njemački nobelovac Hermann Hesse čiji je opus nepristupačan bez makar početničkog poznavanja indijske kulture. No čini se da nisu sve tekovine Zapada isključivo dekadentne, jer utjecaj je bio obostran, a najbolji primjer za to je upravo R. Tagore, svojevrsni istočnjački pandan Hesseu. U tekstovima o Tagoreu redovno pronalazimo sintagme poput “mostovi između Istoka i Zapada”, “interes za zapadnjačku kulturu”, “promotor indijske kulture na Zapadu i zapadne u Indiji” i sl. Stoga ne mora čuditi što umjetnost tako velikog zaljubljenika u Zapad odlikuje originalan i osoban doživljaj svijeta i života, spoj u kojemu se prožimaju duhovno i svjetovno, humanistički ideali, erotičnost i religioznost, prevrednovanje tradicionalnih vrijednosti i domoljublje. Ali, dok je Tagoreov lirski junak pjevao: “Kad mi narediš da pjevam, od ponosa bi da pukne srce moje; uzgledam ti lice, a na oči naviru mi suze” ili “Srce je ovdje da bi se dalo sa suzom i pjesmom, ljubavi moja” u romanima je stvar dosta drukčija – čak i kad je u pitanju ljubavni roman kao što je to Brodolom. Tagore nastoji, pa i uspijeva, realistično (koliko to sam želi) i smireno oslikati životni brodolom glavnog (anti)junaka, mladog pravnika Ramesha Babe, čije (pred)bračne vratolomije čine okosnicu fabule, u pozadini koje se nenametljivo razmotava freska šireg društvenog konteksta (Kolkata krajem 19. stoljeća): međugeneracijski, religijski i svjetonazorski antagonizmi (roditelji-djeca, hindusi-brahmanci, tradicionalno-moderno).
Brodolom u najboljoj maniri ljubavnih ili avanturističkih romana obiluje iznenadnim i neočekivanim obratima, i već na prvim stranicama zatječe nas nekoliko takvih. Ramesh Baba zaljubljen je u Hemnalini, djevojku iz ugledne kalkutske obitelji, u čiji dom zalazi u vrijeme popodnevnih čajeva, gdje s prijateljem Aksayem, Hemnalininim bratom Jogendrom i njihovim ocem Annada Babom debatira o raznim temama i/ili vodi isprazne salonske razgovore. Kada već svi očekuju da će zaprositi Hemnalini, on iznenada odlazi na put s autoritativnim ocem, i po njegovom nalogu, ne bi li se oženio nepoznatom seoskom djevojkom. Razloge svog putovanja taji od Hemnalini i njezine obitelji, nadajući se da će ga nekakve nepredviđene okolnosti ipak spasiti od neželjenog vjenčanja. To se i dogodilo, ali malo prekasno – noć nakon vjenčanja. Vraćajući se u Kolkatu rijekom Ganges strašna oluja potapa flotu čamaca i gotovo svi se utapaju, uključujući Rameshova oca i suprugu. Roman tako doista i počinje brodolomom, prekretnicom koja će zakomplicirati Rameshov život na najneobičniji način, te će mu istinski brodolom simbolički označiti početak “brodoloma života”. Naime, isplivavši usred noći na neku plažu, Ramesh spašava djevojku za koju odmah pretpostavi da je njegova supruga – kojoj nije vidio lice, čak niti prilikom obreda vjenčanja. Neobičnom podudarnošću, mlada Kamala također se upravo udala za čovjeka čije lice nije vidjela pa odmah povjeruje da je Ramesh njezin suprug. Jasno da je ovo uvjet da bi se radnja mogla zaplesti onako kako slijedi – činjenica da se mladenci ne poznaju te zbog srama ili iz običaja određeno vrijeme si ne gledaju u lice. Pogrešku je prvu shvatio Ramesh pa po povratku u Kolkatu zatvara Kamalu u školu za djevojke, ne posjećuje je mjesecima te je tamo nastoji zadržati i tijekom praznika, kao da će problemi nestati ako ih smetne s uma. Dok mlada zaljubljena Kamala pati, on se opet udomaćuje u kući Annade Babe, taji svoje vjenčanje kao i postojanje Kamale te obnavlja vezu s Hemnalini i kad novi svatovi postanu izvjesni, nađe se u bezizlaznoj situaciji. Tagoreov Ramesh tako postaje jedan od najneodgovornijih književnih likova koje smo ikada susreli. Ima u njemu neke sličnosti s likovima Dostojevskog, tim apsolutističkim nosiocima (vladarima) određenih karakternih osobina iz kojih su oni sami u stanju izvući cijelu životnu filozofiju, samo što Rameshu fali te slavenske patetike, teatralnosti pa i fatalizma. Likovi ruskog realizma skloniji su suicidu; Ramesh nije, on je slab, te je propast u koju srlja a za sobom povlači i druge posljedica njegove nesposobnosti da se suoči sa stvarnošću, ali i sa smrću.
New Ageu u brk Vjenčanje s Hemnalini se odgađa, a Ramesh s Kamalom napušta Kolkatu. Iznenađenjima i nevoljama ni tu nije kraj, jer se ispostavi da je i Kamalin suprug preživio brodolom. Riječ je o doktoru Nalikashi, produhovljenom asketskom tipu i sjajnom predavaču, koji postaje tješitelj nesretne Hemnalini. Ali nije ni to sve… No dobro, jasno vam je, Tagore je vješt pripovjedač i da živi u našem vremenu možda bi pisao i scenarije za televizijske serije. Upravo je u dijalozima najjači, a filmičnosti romana pridonosi linearno ispripovijedana fabula kao i dinamičnost: strukturiran je od šezdeset i dva kratka poglavlja, dok odvojene rukavce fabule naizmjence pratimo tek od polovice romana. Likovi su najbolje portretirani kroz dijaloge u čijoj se ispraznoj uglađenosti oslikavaju maniri kolonizirane Indije, kojima je neprekidno kontrastiran jednostavniji govor neobrazovanih pučana pa i obrazovane, ali nadobudnije proeuropske mladeži. Tako, npr. doktor Nalikasha odbija šalicu čaja ovim riječima: “Molim vas, vjerujte, nemam nikakvih predrasuda u pogledu vaših običaja. Nekada sam redovito pio čaj. Još osjećam njegovu aromu i radujem se što ste i vi jedan od njegovih mnogobrojnih potrošača. Vjerojatno ne znate da su pogledi moje majke na ceremonijalnu čistoću jako strogi. Ona nema nikoga osim mene i dužan sam izbjegavati sve što bi narušilo našu privrženost. I to je razlog zašto ovih dana izbjegavam piti čaj. Ali moji stavovi ne znače da ne uživam u vašoj ljubaznosti i gostoprimstvu”. Nasuprot njemu, Jogendra je nagao i sarkastičan mladić obrazovan u Engleskoj koji povremeno djeluje kao kritičar njuejdžerske emisije Na rubu znanosti: “Priča se da živite asketski, ne pijete i ne jedete, buljite u Sunce, vršite svu silu vjerskih ceremonija. I rezultat je da ste odvojeni od ljudi, kažu da ste osobenjak, da ste ‘izvan okvira’, kako bi se reklo”. Ili pak: “Obični ljudi kao što sam ja primaju se svakog dana u društvo, ali ima izuzetaka kada čovjek ne može uvijek podnijeti prisutnost izvjesnih ljudi. Kada bi ih čovjek češće susretao u životu, bilo bi to neizdržljivo. Iz tih razloga oni lutaju po šumama, planinama i pećinama”. Ipak, dijalozi među generacijama i svjetonazorima nikada nisu ekscesni: za razliku od kršćanskih ili islamskih fanatizama koji pomjeraju granice nasilja, brahmanski i hinduski vjerski “fanatizam” (barem u Tagorea) manifestira se tek ekstremnim meditacijama, molitvama, dijetama, i prije svega, povučenošću iz svijeta. Ima u njih neke tihe tolerancije i razumijevanja za Drugog, ali i svijesti o sebi i vlastitom položaju. Zato je moguće da Nalikashina izrazito pobožna majka ovako govori mladoj Hemnalini: “Drago dijete, plašim se što neki ljudi hrabre Nalikashu u njegovim glupostima. Zašto pridajete toliku važnost besmislicama koje govori? U vašim godinama djevojka treba potpuno uživati u životu, misliti na odijevanje i zabavu, a ne na vjeru!” U današnjem zasićenju nekritičkim New Ageom (kvantna mehanika za sve, duhovnost iz eteričnih ulja i pučkoškolska interpretacija polushvaćenih znanstvenih postulata) pravo je osvježenje pročitati ovakve riječi u više od stoljeća starom romanu jednog produhovljenog indijskog autora. Najviše takvih skeptičnih izljeva ima Jogendra, u priči o bračnim brodolomima i slomljenim srcima inače vrlo dobrodošao lik. Nevjerojatni zapleti i obrati koje pratimo iz stranice u stranicu čine da ovaj roman balansira na rubu trivijalnog romantizma, ali sam autor se putem Ramesha Babe ograđuje od naivnosti: “Sudbina se nastavila strašno igrati sa mnom! Moja veza s Kamalom i Nalikashina veza s Hemnalini tužan je roman. Ovaj zaplet može izmisliti samo romanopisac surove prirode kao što je sudbina! Ovo je život u kome se odvijaju nevjerojatne stvari i koje može izmisliti samo mašta nekog grubijana, kao što je prokleta sudbina”.
Autor je tu naznačen kao sudbina (karma), dakle nešto unaprijed zadano, a prema tome, život je priča koju smišlja netko drugi, ne mi. Rameshovi nerazumni postupci time bi bili opravdani kao sudbinski zadani, tj. njegova neodgovornost postala bi zadana karakterna osobina. To je možda i temeljno autopoetičko, ali i životno određenje Rabindranatha Tagorea. Sve je već gotovo, priča je ispričana – samo je trebamo pročitati, izvrtjeti taj film. Kad je Brodolom u pitanju, preporuka je to učiniti. Riječ je o zanimljivom, dinamičnom i do kraja napetom romanu koji svakako može biti zanimljiv kako proučavateljima Nobelovih laureata tako i ljubiteljima lakšeg, zabavnog štiva.