Put plina i politika moći

Eskalacija rusko-ukrajinskog sukoba oko cijene plina, u kojoj se zemlje ovisnice o ruskom prirodnom plinu s područja Srednje i Istočne Evrope smrzavaju kao kolateralne žrtve, nije bez svojeg uvoda. Treći put u četiri godine Rusija je zatvorila ventile Evropi; kao i ove godine zbog Ukrajine je to učinila i 2006, a 2007. zbog Bjelorusije. Ukrajinska godišnja potrošnja prirodnog plina jest oko 80 mlrd m³, od čega se četvrtina pokriva vlastitom proizvodnjom, 36 mlrd m³ kupuje se iz Turkmenistana, 17 mlrd m³ dobiva od Rusije za tranzit ruskog plina u Evropu (uključivo i Hrvatsku) te preostalih 6-8 mlrd m³ kupuje od Rusije.

U doba Sovjetskog Saveza Ukrajina je plin dobivala za simboličnu cijenu, a daleko ispod stvarne tržišne cijene kupovala ga je i nakon osamostaljenja kako bi lakše prebrodila tranziciju. Rusija je Ukrajini zatvarala plin gotovo svake godine tijekom prve polovice devedesetih, ali se tada nije usudila zatvoriti plin Evropi, što je onda Ukrajini omogućilo da krade plin u tranzitu. Sukob između Rusije i Ukrajine privremeno bi se okončao obećanjem Ukrajine da će dati na korištenje plinovode u zamjenu za dug, što se Rusima tada činilo privlačnije od novca. Taj bi dogovor međutim uvijek nekako izigrali; samo u 2000. godini Ukrajina je prema vlastitoj statistici ukrala 8,7 mlrd m3 plina (što odgovara osmogodišnjem hrvatskom uvozu iz Rusije).

Za nižu cijenu i veći utjecaj

Nakon što su 1995. Ukrajinci donijeli zakon o zabrani prodaje naftne i plinske infrastrukture, počeli su zahtijevati prirodni plin u zamjenu za naknadu za tranzit. Jedno je vrijeme vrijedio sporazum da Ukrajina kao tranzitnu naknadu dobije 15 posto plina u prolazu k Evropi, što je uz jeftin plin iz Centralne Azije značilo da Ukrajina i dalje neće plaćati ni četvrtinu svjetske cijene plina. Takva je neracionalna politika cijena značila da je potrošnja plina u Ukrajini rasla, te se problem pojavio kada je ukrajinska potreba za plinom ponovno prerasla dogovorene isporuke, a s druge je strane cijena plina na svjetskom tržištu značajno porasla.

Rusija je pred samu Novu godinu 2009. ponovno krenula u svoje periodičko utjerivanje dugova, a Ukrajina je oboružana svojom strateškom pozicijom hajduka smatrala da će im se gambit u svakom slučaju isplatiti. Situacija još nije raspletena te će se vjerojatno razriješiti tek kad se temperature u Evropi podignu, pa zatvoreni ventili više ne budu imali dovoljan medijski učinak. Ukrajinska je pozicija sasvim jasna, oni kontroliraju 80 posto ruskog izvoza plina u Evropu, rusko najznačajnije tržište, te si mogu priuštiti hajdučko ponašanje, ukoliko imaju dovoljno dobro zaleđe.

Ruska politika korištenja plina za potrebe širenja utjecaja također je razumljiva, međutim mogla bi se pokazati kontraproduktivna. Jačanje ruskog utjecaja, kako u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, bivšeg Istočnog bloka, tako i u zemalja koje ovise o ruskom plinu, može se reći da je bio paradigma protekle dvije godine. Rusija je preuzimanjem energetskih politika zemalja Jugoistočne Evrope projektom Južni potok (plinovod za izvoz ruskog plina preko Balkana u Italiju) te zaobilaskom tranzitnih zemalja projektima Sjeverni potok (plinovod za izvoz ruskog plina Baltičkim morem do Njemačke) i Plavi potok (plinovod za izvoz ruskog plina Crnim morem do Turske) praktično demontirala politiku energetske sigurnosti Bruxellesa, te je panevropski projekt Nabucco za izvoz plina iz Kavkaza i Centralne Azije (a kasnije i Bliskog Istoka), koji bi mimoišao Rusiju, praktično pokopala. Do Božića 2008. izgledalo je kao da Rusija pobjeđuje. Evropska je pozicija, naravno, dihotomna; s jedne je strane Bruxelles, s druge su nacionalne vlade, koje još smatraju da nacionalne države imaju neki utjecaj na energetsku politiku.

Američko ili/ili

Međutim rezultat sukoba ide na ruku onima koji evropsku energetsku politiku žele staviti pod ingerencije Unije. Nacionalne vlade država Jugoistočne i Srednje Evrope kažnjene su od samih Rusa za svoju prorusku kapitulantsku energetsku politiku te će je teško braniti pred svojim smrznutim građanima. Dok okolo prose interventni uvoz plina, vjerojatno im se servira “sami ste si zato krivi” i pomoć uvjetuje većim poštovanjem evropske energetske solidarnosti i prihvaćanjem evropske energetske strategije 20-20-20 (20 posto energije iz obnovljivih izvora, 20 posto smanjenje CO2 emisija, 20 posto smanjenje potražnje za energijom) te evropskih projekata za dobavu energije mimo Rusije poput Nabucca, terminala za ukapljeni naftni plin i potpune integracije evropskih energetskih sustava. Ili je Bruxelles savladao tehniku satjerivanja malenih državica pomoću sukoba s Rusijom, ili se iza Bruxellesa nazire američka klasična politika, “il’ si naš il’ si njihov”. Predsjednici bivših komunističkih zemalja EU i Zapadnog Balkana teško će u sljedećih šest mjeseci zagovarati ruske projekte pred svojim građanima. Američki projekt širenja EU ubija dvije muhe jednim udarcem onemogućavajući produbljivanje evropske federacije i rješavajući problem manipulacije džepnih državica Srednje i Istočne Evrope. U proteklih se dvadeset godina uspješno koristio ruskom opasnošću kao jednim od glavnih pokretačkih mehanizama. Sada kada je Srednja i djelomično Jugoistočna Evropa pospremljena, naišlo se na jak otpor federalista daljnjem širenju. Priključenje Ukrajine i Gruzije NATO-u nedavno je blokirano, priključenje Turske EU nikako nije gotova stvar, možda će ovaj novi napad Rusa omogućiti deblokiranje procesa? Čak i ako to nije tako bilo planirano, EU će svakako izvući zaključak da kad bi Ukrajina bila u EU, onda plinski rat više ne bi bio moguć, što je sigurno ono što bi Washington želio.

Hrabro igranje Ukrajine na sve ili ništa upućuje na to da imaju nečiju podršku za talačku krizu. Iako je politika ukrajinske Vlade javno prozreta kao neodgovorna i neprihvatljiva, značaj Ukrajine u evroatlantskim integracijama je prepoznat. Evropa se mora odlučiti za Ukrajinu u Evropi ili će dobiti Somaliju na svojim granicama i na plinovodu koji donosi 20 posto evropskog plina. Hrabro igranje Rusije upućuje da su njihovi ciljevi bili politički te da su se nakon dvije godine pobjedničke igre osjećali moćnima. Međutim čini se da nisu očekivali da će kriza otići u smjeru u kojem je otišla te je samoranjavanje znak da su nesmotreno upali u geopolitičku klopku. Možda su bili nestrpljivi da iskoriste stečenu poziciju moći prije nego što im ispuhana cijena nafte (i vezana cijena plina) ne umanji pregovaračku poziciju? U svakom slučaju Rusima će uspjeti ono što EU nije u proteklih deset godina – oživjeti projekt Nabucco, nuklearni program, evropski autoritet u energetskoj politici te smanjiti popularnost antievropskog nacionalizma (“sir i vrhnje” i slični projekti) u Srednjoj i Jugoistočnoj Evropi. Jedna od bitnih pouka jest također koliko je ovisnost o plinu geopolitički neugodna jer se plin, za razliku od drugih energenata, uglavnom uvozi malim brojem pravaca, a koji su onda uvijek pod rizikom od prekida opskrbe. Uz klimatske promjene koje su uzrokovane upotrebom fosilnih goriva, među kojima je i prirodni plin, te polaganu dezindustrijalizaciju Evrope, treba očekivati da i plin krene putem ugljena i nafte kao energetskih izvora kojih se želimo riješiti.

Povratak ružnog pačeta

Uz tabuiziranu poziciju nuklearne energije u javnosti, nakon trideset godina antinuklearne kampanje (koja je bila toliko uspješna da mora da je financirana od konkurencije), vjerojatno će samo u nekim zemljama doći do obnove toga programa. Polaganim padom utjecaja petro-automobilskog lobija i jačanjem građevinskog treba vjerojatno očekivati značajne promjene u pristupu energetskoj efikasnosti. Do sada ružno pače svake energetske politike (osim možda Danske), treba očekivati postepeno smanjenje korištenja fosilnim gorivima za potrebe grijanja. Uz razvoj sektora obnovljivih izvora, koji imaju daleko veći kapacitet razvoja evropske industrije nego fosilna goriva te uz promjene u konceptu mobilnosti, Evropu je moguće u sljedećih pola stoljeća obraniti od energetskih ucjena ukoliko ona shvati da je energetsku politiku moguće temeljiti samo na zajedničkom interesu i solidarnosti svih građana Evrope. Nacionalne energetske politike u ovom su se plinskom ratu pokazale bankrotiranim konceptom, iako nije očekivati da će one nestati bez borbe. Plinski uvoznički lobiji svakako će još dugo imati značajan utjecaj na politike džepnih država te je građanima tih zemalja u interesu da se centar odlučivanja energetske politike prebaci u Bruxelles, gdje nijedan partikularan interes nije dovoljno jak pa je kompromis moguć. Inače će nam se periodički događati da zatvaramo pogone i da se nalazimo pred smrzavanjem u domovima. Kao što to lijepo dočarava afrička poslovica o malima i velikima: “Dok se slonovi ševe, strada trava”.