Minimalnost produkcije te neprocjenjivo iskustvo i poznavanje glazbe samo naglašavaju koliko je Cherry podcijenjena u svojoj briljantnosti i samosvojnosti svog autorskog glasa
Neke se stvari isplati čekati skoro dvadeset godina. Prva nada da će izdati novi solo album se pobudila 2012. godine kada je Neneh Cherry objavila album obrada sa skandinavskim jazz triom The Thing, da bi početkom ove godine napokon izašao The Blank Project u produkciji Four Tet.
Avangardna pjevačica/reperica većini je ostala u sjećanju s nekoliko hitova poput Manchild ili 7 Seconds, odbijanjem prilagođavanja očekivanjima publike i izdavačke industrije, duhovitim i inovativnim modnim i glazbenim izričajem te glasom koji prede kao neka od velikih mačaka.
Albumom The Blank Project, nastalim nakon smrti njezine majke, Neneh je potvrdila da i sa skoro pedeset godina života ima istu svježinu, odrješit stav i suverenu vladavinu nad svojom beskompromisnom karijerom, kao i kontroliranu, kultiviranu, zrelu glazbenu žicu. Ono što ju je izdvajalo, još kao dvadesetogodišnjaku, oduvijek je bio stav koji se osjetio u inovativnom pristupu vokalima i stihovima te vještom emulzijom raznolikih stilova, u skladu s njezinim obiteljskim zaleđem – sve se to tijekom svih ovih godina moglo samo bolje baždariti i razviti, što je očigledno iz načina na koji apsolutno autorski i glazbeno dominira svakom pjesmom na novom albumu, što je postignuto nenametljivom, minimalnom i savršeno pogođenom producentskom rukom Four Tet.
Ovo je album snimljen u svega pet dana, kao iz nekih davnih vremena, kada je glazba govorila glasnije od produkcije, pun čiste sirove emocije i autorske suverenosti, počevši od uvodne pjesme Across the Water. U njoj ton glasa Neneh Cherry izvan beata ispoljava tugu gubitka i neizvjesnosti budućnosti nad rakom minuloga. Otupjelo nizanje riječi prerasta u samotnu pjesmu nekada kćeri i sada samo majke, da bi već u narednoj, naslovnoj pjesmi udarno prešla na nimalo skromno, ali ipak ironično hvalisanje rutinom višedesetljetnog bračnog odnosa, čiju ambivalentnost istražuje i u narednoj senzualnoj Naked, postavljajući izazov pomirenja nepristajanja na kompromis i potrebe za intimnošću. Spit Three Times tempom neodoljivo podsjeća na Move With Me s njezinog drugog albuma Homebrew, vjerojatno jednu od njezinih najboljih stvari s puzajućom žudnjom i prigušenom elektronikom.
U uzletnoj Weightless jamra o novcu i kreditnoj neposobnosti, prkosno svjesna da nikada nije htjela niti će biti još jedna pop zvjezdica, a Cynical evocira afričko tradicijsko pjevanje, kao što se i u ostatku albuma služi blues frazama i načinom pjevanja velikanki poput Ma Rainey i Bessie Smith. Tu je već sasvim jasno da Cherry može proći bravado i samorefleksiju s lakoćom o kakvoj mlađi izvođači mogu samo sanjati: minimalnost produkcije te neprocjenjivo iskustvo i poznavanje glazbe samo naglašavaju koliko je Cherry podcijenjena u svojoj briljantnosti i samosvojnosti svog autorskog glasa zbog čega je uzor mlađim pop izvođačicama, koje i same uspješno miješaju stilove i proizvode netipično kvalitetnu pop glazbu, poput Robyn s kojom je nastao zaigran i slušljiv duet Out of the Black. Preostale tri pjesme uspješno zaokružuju glazbenu odiseju The Blank Project: od nepretencioznog zagrijavanja s Across the Water, preko introspektivnijih 422 i Dossier do završne rugalice Everything, koja igra na onu Neneh Cherry kakvu poznajemo s VH1 i sličnih kanala koji rotiraju hitove 1980-ih.
Ovim se albumom Neneh još jednom pozicionirala kao avangarda u žanrovima s kojima koketira. Odlučnošću da album bude sniman uživo, bez previše tehničkih zahvata, sa sirovim vokalima koji jedva da se pridižu od razgovornog registra te povremeno zvuče napuknuto u melizmima, do pravih bubnjeva u studiju i bezvremenskih beatova, uspješno je stvoren dojam intimnosti i album koji se valjda može preslušati milijun puta zaredom, postajući sve bolji sa svakim slušanjem, jednostavan i originalan, minimalan i bogat, intiman i bez dlake na jeziku, ekscentrično ogoljen i krajnje promišljen.