#440 na kioscima

1.9.2015.

Arian Leka  

Raj je pogriješio


Jesen u Draču

Rujanska kiša

svoje je strelice usjekla u vrbino meso

listu se krv sledila u žilama

znamen zlokoban

za plodove što u snu će umrijeti.



Nitko se u umoru ne utapa, tek starice iz Chiamerije

što hlače ispiru rujanskim grijehom.



Plima i oseka hrane se prosijanim pijeskom

s razmeđa podmorskih školja

hrđom s brodova

koju vjetar starodrevni

rasprostire kao užegnutu žeravu.



Metalna postelja dragog nam pokojnika

na kojoj nitko otpočinut neće

prostire se kosturnim lišćem

i golubljim izmetom

dok je pod pazuhom sahranjujem

a ime

rukavom otirem.

 

Zmorac

U najdubljoj tišini

rijeka se jedna uzvija međ mišicama oblaka

vjetar je to

zmorac

što na porođaj dolazi

od soli

brašna

nevidljive kobi i straha

za crni kruh nebeskih Duhova



vjetar, slijepa ova rijeka otječe

ponad u snu

zabuncalih djevojaka

prije no što će smokvom zatrudnjeti

ponad dječaka rastučenih cipela

užigajuć im misli

puše huči omamljuje sluđuje bunca

kroza pjesme što prodiru u uho

gdje će zapeti

o stupicom zahvaćena češljugara.

 

Za drim, petoglasni madrigal

lipanj



Poput čovjeka, Drim umire u vlastitoj postelji

Ne mogavši mijenjati toka za spas svoje duše

Iz doline pristižuć dječaci peru blatom omaljane noge

Ovdje u srcu mučaljivih voda



S onih obala na vodi okamenjene ribe

Obluci su bijeli kamičasti

Nevjeste više ne podižu široke obrube svojih haljina

Koračajuć u vodu bez virova

Drim je s ljeta ubijena zmija

Donosi sreću prođeš li mu poprijeko

Pogledom, riječju, odlučnim korakom

Prstima što zapušuju ušne školjke



srpanj



Na mjestu srca nek se riba nađe

Čovjek s planine na leđima nosi bisage

Pune već suhih oblutaka

I ne sumnja da to su kamičci iz rijeke

Da je fratar rekao

Za nedjeljne mise

Lazar će uskrsnuti

A Drim što se u ispari ugasio u vlastitoj postelji

Vratit će se kad ujesen laste na put krenu

Djevojke kad ponesu po komad zmijske kože

Od zla da ih čuva

Dobru im donoseć sreću



kolovoz



Tko je na nebu svezao modrinjavi rupčić?



U rijeci Luna ispire svoje perje

Svlači bjelinu oblaka i izlazi posve naga

Kad Sunce ispija modru krv i pjenom se opija

Oplakujuć potopljeno iverje

Štono izdiže se usnulo i naduta trbuha

Oslađena ova voda tim većma ubija

raspuštajuć svoje vode u more



Kobno li se ugasio Drim u vlastitoj postelji

Poput onih staraca koje De Rada nije volio.



rujan – veliki koralj



Iz zraka rijeka valovita pristiže /

kao neki s neba preobražen svetac /

U kapima i mrvicama slavujevim kljunom /

iznova tad krenu sabirati tlima /

Sve ono perje što ga kroza život rasu /

kad svukla se Luna sušeć se na obali /

I sve sad pretvori u oblutke i sivo kamenje /

i ribe i stabla svako oko što u nju glédi

Kako li se češljala na neslanoj vodi /

i kakve li prošapta iz drugog života tamne neke riječi /

Tamo gdje se voda od ostalih dijeli /

sve bez krika, bez poljubaca, bez žala i sivkastih porođajnih boli /

Začeta u snima da se rijeka rodi /

spokojna i slatka, vijugava, grbava /

Rijeka što u isparama uzlijeće sad k nebu /

a nalik je Drimu što gasi se mrijuć ko u postelji čovjek

 

Prošireni sonet

Bliže se kiše, ujesen u čežnji one mrijet hoće,

odsječene glave plodova što nipošto razotkrit mi neće

da spustilo se nebo, oblakom se hranim, to je moje voće

na plošnome vjetru gdje se drhtaj ptice sa samoćom sreće



(a ne mogu, ne mogu podignuti glavu)



Kestenje je divlje popadalo s grana, dječica će svoje

sjećanje na štitove čuvat, dok očevi u rakijne pehare sabiru suze,

jedan je od njih u blagu zemlju kano sjeme uzet

dok u prašini i na suhim ovojima ostali se ukrug roje



(ružmarin, čaj i origan protiv kašlja)



Uroni svojim rukama u dubinu moga bića, promiješaj korijenje,

neka živnu listovi stari, nek se drvo s vrata opet obiseri,

osjećam, iz dana se u dan od osmijeha i pjesme udaljujem



sve porad spoticajna otoka poput mene i tebe na plošnome svijetu

težinu si već ne ćutim, nedostaje dugme na obrubu rukava

tamo bijah objesio iskidani ti glas, razlomljen pjevanjem slavuja.



(u san što mi dođe, bezglasna slavuja)

 

Jamb

Ženo

na vršcima prstiju kližeš morem uvjerena

da te vode ne mogu progutati a prekasno je sada

da bi se u to povjerovalo jer sunce se već izdiglo i riječ jedna

toplinom ti osmijeh obvija

jegulja je tvoje tijelo iskorijenjeno stablo

upija i grabi sve što mu se sviđa

dok na vršcima prstiju obilaziš uokol tromih otoka

i ni o čem ne zdvajaš ponad ovog mora

bez trunke straha

evo zašto te volim ženo

jer plijen je tvoj čežnja.

 

ZVONO

Prijatelju

moj,

Prijatelju

moj,

Prijatelju

moj,



Riječ

i Snaga

izgubiše začudnost

u moru

brod jedan čeka

jedra na vjetru,



fagot koji me oplakuje,

supružnik ovaj iznevjeren,



za me koji sam ranio

krilima

rukama

dlanovima.

 

ANDANTINO SEMPLICE

… ovo žito što ga dodirujemo jednom bijaše zemlja i sada je zemlja, bijaše jednom kiša, jedra imam, vodu imam, vjetra u krmu, stoga mi je danas biti lađom, tijelo mi treba, oblik… oblik da me obujmi, jer život bijaše i jest jedini, no milosti ja u umjetnosti ne vidjeh

 

Sibila

Za gospođicu “La”, s pentagrama



Za kratku sam sazdan cestu, i nju ću izgubiti,

cestu život/stolnicu

i bolje je ovo od duge i napola ostavljene ceste,

jer polovica je kratka cesta, ukoliko nije…



Nekoć sam poznavao glazbu, posvema pijan,

razlučit sad mogu flautu od harfe…

tek kasnije nakon pjesnikovanja rastvorih jedra,



…………….. barka je ploviti znala.



Ni ja sad ne gledam kamo će val me ovaj odnijeti,

a možda naposljetku i ne bude valova,

glazba u ušima i stihovi poput školjke

nema milosti u umjetnosti, u životu još manje.



Za kratku sam krojen cestu,

s povratkom mnogim.

Aoj, poput mene sama,

poput moje sjene.

 

Rondo

U mojem tijelu

živi bard jedan

a kanio sam ga ubiti,

kao ribu morsku

u vodama medenim

živiš, o barde,

i nisam ga nipošto kanio ubiti,

ne znam gdje živi

u glavi, u rukama,

pod jezikom, u trbuhu

a ubiti sam ga kanio…

u očima, u noktima

u kosi, na čelu

jer na šutnju me svjetovaše!

kao stari vrtlar

proljeće kada se vrati

i učvoreno oko na granama zlatnim,

a nisam ga nipošto kanio ubiti,

posvećeni onaj bard

ne znam

iščupati oko

otrgnuti ruku

gazim ovu jadnu glavu

tamo ti gdje živiš

iznova veliš “šuti”

kada te odbacim kao nebo oblake

takav, odsječen, istrgan i polomljen

i ja na zemlju padam

bez očiju, bez glave, bez čela, bez krila

i vjetar me žanje

pokriva me,

pak skupa s bardom

iznova ću biti,



jer ovaj sam put odlučio

ubiti.

………….

………….

………….

U tvoje tijelo

ulazi i mjesto uzima

bard neki,

jerbo je Raj pogriješio.

 

Albanski pjesnik, prozaik i esejist Arian Leka rođen je 1966. godine. Studirao je glazbu u rodnom gradu Draču te albanski jezik i književnost u Tirani. Piše pjesme, pripovijetke, romane i dječju književnost te je između ostaloga preveo i talijanske nobelovce Eugenia Montalea i Salvatora Quasimoda na albanski. Nekoliko od njegovih četrnaest dosad objavljenih knjiga i dijelovi njegovih djela prevedeni su na talijanski, engleski, njemački, francuski, rumunjski, bugarski i hrvatski jezik. Godine 2004. osnovao je Međunarodni festival poezije i književnosti POETEKA i otada je glavni urednik istoimenog časopisa. Dobitnik je više stipendija i nagrada u inozemstvu te u domovini

preuzmi
pdf