Tko se zamrzivača laća? Kabui! Kabui! Kabui!
Onoga dana kad je Ustavni sud ukinuo odredbu o nezastarijevanju zločina ratnoga profiterstva, baš toga je dana Kazimir Kabui odlučio otvoriti najdonju ladicu zamrzivača koji se nekad bečio – visok, bijel, ponosan i pun mesa do brade – nasred kuhinje, da bi se do danas srozao na razinu oveće lego kocke
Najezde Iz rečene je ladice izvadio kutiju profiterola, a odlučio je otvoriti i bocu šampanjca. “Flop!”, začulo se kad je pluteni čep pustio zrak da uzađe iz boce, ne poskočivši, ipak, do stropa kako to narodna legenda nalaže. Natoči Kazimir žutu mjehuravu tekućinu u visoku čašu i nazdravi samome sebi. Na profiterole je ipak morao čekati – da se odmrznu. Iskoristio je priliku da se prisjeti kako je uopće stekao tu svoju slatku, slatku stečevinu.
Godina je bila 1991. Jesen. Zračna ga je uzbuna zatekla u centru. Ulice bijahu ispražnjene od ljudi; iz kanalizacijskih otvora i niskih podrumskih prozora na pločnike su navrli štakori; njihovi dugi repovi vukli su se asfaltom i proizvodili zvuk sličan onom što se počuje kad se gola leđa stružu o pregradni zid netom išmirglan prije krečenja. Na ulice su, bez straha, izašle i buhe, u milijardama primjeraka; Kazimir ih je izbrojao, krajnje precizno, sav u lucidnom, vrlo svojevrsnom bunilu. Na pamet mu je palo: gdje su štakori i buhe, tu je negdje sigurno i kuga!
Zatekne jednu samoposlugu otvorenih vrata. Uđe. Nikad nije krao po dućanima, a situacija “Pale sam na svijetu” bila je idealna da otpočne s tom prljavom rabotom. Odlučio je to učiniti bez razloga, novaca je imao, odlučio je to učiniti sporta radi. Što da uzme? Pive, cigarete, vinjaci i štokovi, ma ne, reče sebi i poželi nešto slatko. Posegne u golemi dućanski zamrzivač i izvuče kutiju sladoleda. Skrivajući je pod jaknom izjuri na ulicu. Spotakne se o jednog od štakora i skoro padne. Opsuje. Štakor nije bježao, gledao ga je izazivački fitiljeći brkove. Kazimir ga šutne nogom i požuri kući.
Dok je otključavao vrata si kućna, začuje zvuk borbenog aviona negdje gore iznad tjemena mu. Zatim i jaku eksploziju – ne, nije bila bomba ili raketa, nego proboj zvučnoga zida. Odmah je prepoznao taj zvuk, ali se, kao i svaki put, zatekao isprepadan. Tek što je ušao u kuću, sa žudnjom navali otvarati kutiju sladoleda, a onda shvati zabunu: nije to bio sladoled, samo je kutija bila slična, bili su to profiteroli, slatkiš za koji nikad prije nije ni čuo. Spremi ga u zamrzivač, krene pod tuš. Tarući leđa blijedoplavim, iskrzanim ručnikom od diližans frotira začuje znak za prestanak zračne opasnosti. Izađe iz kupaone, legne zaboravivši oprati zube. Smiri se u snu, premda sanjajući, cijelu milu noć, kako mu dlake u nosu rastu brzinom od pola centimetra na sat (proročanski san, u najmanju ruku).
Seobe Te, 1991. godine, još je živio s roditeljima. Kako se kasnije ženio i selio više puta, profiteroli su selili s njim, u priručnim hladnjacima i termoizolacijskim vrećicama, iz zamrzivača u zamrzivač. A sada mu je 2015. i Kazimir je rastavljen već po drugi put. Nakon dva idiloidna braka ostao je sam, kao list bukve na stablu marelice. Sam, poprilično sam, ali nekako se držao. Zahvaljujući profiterolima? Možda. Nije ih želio baciti, bili su mu svojevrsnom amajlijom. Protiv čega, nije znao točno, možda baš protiv urokljivog pogleda onog ufitiljenog štakora iz ‘91. Nije ih želio pojesti. To bi značilo da ih je ukrao zbog vlastite koristi, da je ratni profiter.
No, tog dana 2015., kad je Ustavni sud svečano odlučio o tome da je ratno profiterolstvo definitivno zastarjelo, shvatio je da može pojesti te dvadeset i pet godina stare profiterole bez grižnje. Jedino ako rok trajanja… nije, pogledao je deklaraciju – do 2091. godine, stvar je sigurna.
Stavi profiterole u mikrovalnu da ubrza odmrzavanje i nakon još jedne čaše šampanjca svečano otvori kutiju. U kutiji ničega osim klupka bijelih, svježe odmrznutih crva. Valjda je, pomisli Kazimir, kutija bila ucrvana od početka. Ili… pomisli, i tad ga svlada gađenje: štakori, buhe, kuga, crvi – što je sljedeće? Padajuće zvijezde? Zombići apokalipsali u sutonu? Uz to, jako ga je iritirala nemuštost alegorije kojoj je svjedočio, koja mu se dogodila, koja ga, unazad pet minuta, tako uporno pokušava obilježiti: to da su crvi jedini pravi ratni profiteri. Tu gromadu banalnosti nikako nije mogao podnijeti. Odluči zato pojesti ucrvane profiterole. No, gadljiv po prirodi, nije to mogao učiniti samo tako: odluči ih zato spremiti u zamrzivač na daljnjih dvadeset godina.
Potom mu se i to razrješenje učini ofucanim. Nije znao što će. Da stvar bude kompliciranija, narednog su mu se jutra, kao po dogovoru, odlučile vratiti obje bivše žene s djecom. A kućni ljubimac, okretan sivi mačić kojega je proljetos pronašao u spremištu za bicikle, pao je u amok jer ga je Kazimir naprasno prestao pozdravljati.
Rastanci Žene, djeca i jadan sivi mačić ubrzano se komodaše posred novih okolnosti.
“Ovo je samo privremeno”, rekla je Katja Krokul, prva žena Stanislava Kabuia.
Alimentaciju joj je plaćao redovito. Premda nisu imali djece. Njegovom “krivicom”, kako se to nekad govorilo: postojao je, naime, medicinski razlog koji, avaj, još uvijek nije našao svoje mjesto u sveučilišnoj literaturi, čak ni za kolegij protonatalistike.
Alimentaciju je, kako rekosmo, ipak plaćao; mislio je da je to običaj, narodna navada, odvajkadizam koji nema nikakve veze s brojem djece – makar taj broj bivao ni manje ni više nego časnom nulom.
S drugom pak ženom, Terezinka Hamper se je zvala, imao je dvanaestoro djece, premda su seksualni odnos imali samo jednom, u kolovozu 1997. godine, datum nisu pamtili, no znali su da se stvar zgodila negdje između Dana pobjede (te domovinske zahvalnosti) i obljetnice bombardiranja Hirošime. Terezinka je u sebi vidjela mravlju kraljicu; držala je da ju je dovoljno oploditi jedanput pa da dalje rađa u urednim vremenskim intervalima, sve dečke, jednake početne težine, odlične u školi i u izvanškolskim aktivnostima, pristojne, u kući pomažu, a na ulici odmažu, jer najgore je kad ulica odgaja dijete!
Naravno, kod Kazimira nije bilo dovoljno mjesta. S obzirom da doseljenje dviju žena i dvanaestoro djece nije za sobom povlačilo nikakve financijsko-modulacijske, običajno-bračne, metroseksualne ni ikakve druge konotacije, Kazimira Kabuia ubrzo su izbacili iz kuće mu. Obiteljski je sudac procijenio da nešto, nešto i nešto te da zbog toga netko mora van (a taj netko bio je Kazimir) i zbog toga je i presudio kako je presudio. Na odlasku, Kazimir Kabui je rekao:
“Čuvajte mi zamrzivač!”
“Nosi ga sa sobom, Kazimire, jesmo ti lijepo rekli!”, rekla je Katja.
“Posebno vas molim da ne dirate profiterole. Za vaše dobro.”
Uto jedan od dječaka otrči u kuhinju. Vrati se s kutijom profiterola, otvori je i proždere sav sadržaj. Njemu, tko će ga znati zašto, nije bi crvljiv, dok mu duboko smrzavanje, očito, nije škodilo probavi.
“Nisi to smio reći”, reče Terezinka. “Kenet je nezaustavljiv kad su slatkiši u pitanju. Zato ga i nisam pokušavala zaustaviti. Zbogom, Kazimire.”
“Druga stvar”, nastavi Kazimir kao da ne razumije da ga se žele riješiti što prije, “pazite mi na mačića kad mi već ne date da ga vodim sa sobom.”
“Prestao si ga pozdravljati, tata”, reče jedan od dječaka. “On te više ne želi.”
“Gledaj ti njega”, reče Katja Terezinki, “uzeo bi mačića djeci!”
I dječaci, ne bi li dokazali moralnu nakaznost takve namjere, počnu intenzivno gladiti mačića. Mačić se od toga razboli, dječaka je, sjetimo se, bilo čitavo tuce; mačića je sad pak trebalo voditi veterinaru.
“Kakvom veterinaru!”, brecne se Terezinka. “To košta k’o svetog Pavla jajgana (kajgana od jaja) Kazimire, vodi ga svom obiteljskom liječniku!”
Preobrazbe A sestra obiteljskog liječnika nije dopustila Kazimiru da uđe u ordinaciju “s tom rabidnom i beštijom iz donjih krugova pakla”, kako se bila izrazila.
“To se jednostavno ne može dopustiti”, dodala je još. “Takva je opća praksa.”
“Ali ovo je običan mačić!”, zavapio je Kazimir Kabui.
“Pogledajte malo bolje!”, rekla je sestra i zatvorila vrata ordinacije.
Nije imao kud, pogledao je. I doista, sestra je bila u pravu: umiljati mačić naprasno se transformirao u antipatičnog štakora čiji je rep vijugao oko Kazimirova vrata i završavao u njedrima mu. Bilo je to strašno. Kazimir se uputio k izlazu iz Doma zdravlja, zatim brzo do automobila (kojeg se namjeravao odreći jer mu je besramno natezao financijsku konstrukciju) pa kući. Ili bilo kamo, jer iz kuće je upravo bio izbačen.
Tijekom tog epskog putovanja do osobnog vozila, rečeni se štakor, kojeg je i dalje držao čas na ramenu čas u naručju, transformirao u gigantsku ali bezopasnu bakteriju, puža golaća s umjetno nadograđenom kućicom od kevlara, ovna psetara te, na kraju, u biljku mesožderku (koja, usput rečeno, u biljnome svijetu važi za neobično bioetičnu sortu).