Kad neodgojeni odgajaju
Miris kestena uvijek me vrati u Sinj, u jesenji dan kad sam imala možda šest godina i did me vodio na ekler na Pijaci. Putem kući, taman iza T-križanja kraj fontanice, dok mi je pričao o svojoj crvenoj bubi, spazila sam par kako se ljubi i pitala dida zašto oboje imaju dugu kosu. Pomalo ljutit jer sam ga prekinula, pričekao je da se dovoljno udaljimo da mi kaže da su to bile dvije djevojke i da se jako vole. Imala sam tu sreću da mi nije održao predavanje, nego je nastavio o svojoj bubi. Ipak, u školi su me pokušavali naučiti da postoje štetne ljubavi, ali, možda zbog dida, a možda i zbog mene, nisu uspjeli.
Školski sustavi od visokoškolskih se razlikuju po svojoj odgojnoj sastavnici, naravno, kako u kojoj državi, a i kako za kojeg učenika. Dok negdje klinci maturiraju sa 16, drugdje su maturanti već punoljetni građani s pravom (odricanja od prava) glasa. Tu je tako, tamo onako pa se naši dosjetiše da bi bilo pametno uvesti u škole nove predmete koji su usko vezani uz njezinu odgojnu zadaću – građanski i zdravstveni odgoj – jer su (napokon) otkrili studije koje dokazuju da je građanska kultura viša i da je broj maloljetničkih trudnoća i spolno prenosivih zaraza znatno manji nego u državama koje te predmete nemaju.
Zaluđena licemjerna masa Na stranu znanost, ta ipak živimo u zemlji u kojoj je 110% katolika! Mi smo kršćanski odgojeni, dobri građani, poštujemo svog popa i oltarsko-političke manipulacije. Ljubi bližnjega svoga, ali ne jezikom ako je istoga spola, božesačuvaj! Grozim se od same pomisli da, čak i cinično, budem dio takvog “mi”. Srednjoškolsku klupu dijelila sam s kolegicom koja je izbačena s vjeronauka jer je u sastavku Što je za mene moja Crkva? napisala da je za nju Crkva zaluđena licemjerna masa koja, s križem oko vrata, liže oltare i skrušeno prihvaća svoj život bez postavljenog pitanja. Dan danas potpisujem Lenine riječi, iako sam u međuvremenu, a i prije, upoznala masu razumnih kršćana koji vjeruju da je postojao stanoviti Isus Krist, Sin Božji, čudotvorac i mesija, ali su svjesni povijesti Crkve, okolnosti u kojima je začet celibat, poante papinske moći, i nekad se mole, ali se rijetko klanjaju na misama.
Nažalost, moji prijatelji i poznanici većinom se ne uklapaju u domaći (stereo)tip Hrvata katolika. Osim što su vjerni (izvanbračnu djecu donose rode), Hrvati katolici groze se pedera (a većinom su privrženiji prijateljima nego suprugama), ne griješe bludno (pornići nisu blud!), poštuju ženska prava (da čiste, peru, kuhaju, peglaju, kupuju, oblače, šiju, peku kolače ili rade sendviče, a u boljim slučajevima i cijepaju drva, sve dok ne govore svoje žensko mišljenje) i šire mir i dobro (ali prvom prilikom prizivaju mržnju i nasilje). Također, ne prihvaćaju da je čovjek tek evolucijska točka, tj. mutirani majmun, i slušaju svoga popa, pozdravljajući politiku na oltaru, ali ne politiku socijalizma, jednakosti i zajedništva kakva je sličnija navodnim Isusovim govorenjima, već politiku fašizma, mržnje, zatiranja različitosti i progona zbog pravednosti.
Crkva se kroz stoljeća naproganjala nevinih, oh da, ali je isto naučila iskoristiti ljudsku iskonsku potrebu da vjeruje u Višu silu. Kad čovjek ne razumije što je požar izazvan munjom ili recimo aurora borealis, mogu mu izgledati kao božanske intervencije, ali da u današnjem svijetu, u kojem je internet još uvijek slobodna sredina ispunjena beskonačnim znanjima i najnovijim otkrićima, da danas ljudi svjesno negiraju činjenice poput evolucije ili geološke starosti Zemlje, e to bi bilo čudno – da nismo okruženi Hrvatima katolicima koji dakako ne prihvaćaju ni antropologiju ni sociologiju, jer te zločeste društvene znanosti govore protiv “dobrog” odgoja.
Normalna ljubav Hrvatima katolicima koji su roditelji, a i onim mlađima, posebno su bitni ti odgoji zato što djecu od najmanjih nogu uče prihvaćanju različitosti i na ultramoderan način u školu uvode drugačiji od ex cathedra pristupa djeci. Osim što bi ih učili da je normalno biti normalan (ili etiketirano: gej, lezbijka, homoseksualac, transrodna osoba, transseksualac ili čudak), još bi ih to učili na jedan nov način, kroz radionice i primjenu naučenog u praksi. Problemi nastaju ako se na nekoj radionici dva dječaka budu morala, bože mi prosti, držati za ruke, a ostali im se ne smiju ni smijati nit’ upirati prstom, niti se tri puta krstiti niti ih smiju gađati čvrstim tvarima.
Ključno je pitanje zašto je protivnicima školskih predmeta baš muško-ženska ljubav normalna. Koliko “nenormalnih” treba postojati da bi se približili većini, normali? Je li ijedna ljubav ikad normalna? Zašto bi trebala imati pravila? Na početku tri dejta razmaknuta u mjesec dana pa poljubac pa mile-lale pa vezetina pa brak pa seks pa djeca pa unuci, sve popraćeno neumornim SMS-anjem o besmislicama, ali i prečesto bez istinske intimnosti. Što kad netko zna u prvoj sekundi da želi unuke s drugim? Je li on nenormalan? Je li nenormalno željeti neuvježbanu, nepravilnu, pankersku ljubav? Znam što bi mi Hrvati katolici rekli, ali ne znam što da sama sebi odgovorim. Je li zaista bitno kojeg je taj drugi spola ako želi utabanom stazom (dakako sa zamijenjenim redoslijedom seksa i braka)? Na ovakva pitanja ne odgovara ni zdravstveni ni građanski odgoj, ali možda će, ponudivši djeci priliku da prihvate jedni druge, pomoći nekoj budućoj zaljubljenoj ludi da si da odgovor. Možda znanosti potvrde da nas ima svakakvih, a možda i ne, važno je da nas ovi predmeti trebaju naučiti da stvorimo zdraviju okolinu i društvo, a upravo toga se tradicionalisti boje.
To mi je najmanje jasno. Mogu razumjeti da ljudi žele različite stvari, da se jedni brže vežu, drugi sporije, da netko dođe s posla, skine cipele i obuče štikle, da netko žudi za dečkom kojeg uvijek sreće kad sam vježba u teretani, da se djevojke ljube pod kestenom kraj fontanice, ali nikad neću moći razumjeti da nekome te djevojke, u svojoj ljubavi i sreći, smetaju. Niti ću ikad moći razumjeti ljude koji traže kalupe u koje bi svrstavali druge, a onda prema svojim ograničenostima ratuju i usuđuju se drugima govoriti da su nenormalni. Time sami sebe izoliraju. Sami stvaraju nakaradni imidž Hrvata katolika kojem je pedofilija prihvatljiva ako se nakon što pojebeš dijete ispovjediš, ali ako muškarac nosi haljinu ili voli drugog muškarca više od sebe, to je nečuveno. Na sličan je način prije pedeset godina bilo nečuveno vidjeti ženu u hlačama ili minici. A opet, u Crkvenim redovima to je nečuveno i danas. U svojim promišljanjima dobrog odgoja Hrvati katolici nikad se ne žale na temeljnu nejednakost žena u crkvenoj hijerarhiji ni na štetnost izloženosti djece takvom sustavu, kao ni na ironiju u pozivima na nesebičnost i darivanje dok papa sjedi na pozlaćenom prijestolju, a Crkva nacističkim novcem kupuje nekretnine. Religija je ritual, i razumljivo je da se neki običaji mogu zadržati tisućama godina, no religijska ograničenja ne smiju se projicirati na društvo, pogotovo ako u njemu takvih ograničenja nema. Ljudi zakopani u religiju usuđuju se tvrditi da je loše ako dvije osobe jedna drugoj žele dobro, a time oduzimaju božansko iz ljubavi.
Tko je ukrao Božić? Teorija književnosti, povijest jezika i manija natjerale su me da pročitam skoro cijelu Bibliju, nebrojene priče o svecima, nepriznata evanđelja, apokrife, misale i molitvenike, ali uvijek sam ih promatrala kao produkte svojih era i ne mogu se načuditi kad od djevojke čujem da nije Bog stvorio Adama i Stevu, već Adama i Evu. Iznoseći najapsurdniji argument ikad, tj. pozivajući se na priču staru par tisuća godina koja je u srži grdno incestuozna (a u nekim svojim inačicama prelazi u SF, naime Eva rodi 10 000 djece), ni ne shvaća da je prihvatila svoju podređenost jer vjeruje da je stvorena iz muškog rebra. Kako da se razvijaš i rasteš kad sebe vidiš kao gotov (stvoren) proizvod?
Bilo je degutantno gledati vijesti ovih blagdana i iz usta kardinala koji je otvoreno pozivao građane da glasuju za lopovski HDZ čuti da je ministar ukrao Božić. Umjesto poruka ljubavi (i darivanja), ono što pogani slave kao početak duljih dana i novog ciklusa u prirodi ove je sezone nosilo poruku mržnje i oduzimanja prava na ljubav. Do ministrovog odgovora stvar je već postala groteskna, ali barem se hrvatska javnost probudila i u anketama većinom podržala uvođenje novih predmeta.
Dok svijet potresa kriza, a vlast se zadužuje i prima ponude za rasprodaju i javnih i općih i dobara u posebnom interesu Republike Hrvatske, s više od 370 000 nezaposlenih na otprilike 3200 otvorenih radnih mjesta, dok građani otplaćuju privatničke krađe, dok se ukidaju sredstva za znanost i smanjuju plaće profesorima od kojih se očekuje da odgajaju djecu, gladna raja vođena vrhunskim spin-dirigentima kolje se oko kostiju i, budimo iskreni, potpuno nebitnih detalja kurikuluma kojih će se svaki profesor ionako držati na svoj način, a svaki će đak naučiti prema svojim osjećajima.