Razgovor s Albertom Kordom

Kako se dogodila fotografija Chea?

– Fotografirao sam sprovod žrtava sabotaže teretnog broda La Cubre, u luci u Havani. Kratki podsjetnik: 5. ožujka 1960. bila je komemoracija, a ja sam radio kao fotoreporter za dnevne novine Revolucija i Pokret 26.srpnja. Nakon toga sam otišao u svoj fotolabaratorij, razvio film i napravio kontaktne kopije, sve fotografije bile su dobre i ta Cheova također. Na komemoraciji, Fidel Castro je održao počasni govor, sjedio sam u pozadini s intelektualcima, Jeanom Paulom Sartreom i Simone de Bouvoir, koje sam pozdravio. Moja fotografija Fidela Castra osvanula je sljedeći dan na naslovnici, a objavljene su i druge fotografije uglednih gostiju komemoracije. Fotografija Chea nije bila tada publicirana. Sa stanovišta fotografa, smatrao sam je izuzetnom. Napravio sam kopiju i objesio je u svom studiju. Dao sam tri ili četiri kopije prijateljima, što im je bilo iznimno drago. Među njima je bila Haydee Santamaria, direktorica Case de Las Americas, bila je tamo u vrijeme Fidelova napada na Moncadu.

Che je u međuvremenu, već mjesecima, bio u inozemstvu, nitko nije znao gdje. Jednoga dana, neki se Talijan pojavio u mom studiju. Pokazao mi je pismo koje je potpisala Haydee Santamaria. U pismu je spomenuto da je Talijan, zvao se Feltrinelli, u potrazi za dobrom Cheovom fotografijom. Pokazao sam mu sliku Chea na svom zidu, rekao je da mu se jako sviđa. Pitao me može li dobiti dvije-tri kopije, naravno, odgovorio sam, uostalom došao je s dobrom preporukom. Slijedećeg dana pokupio je kopije koje sam mu napravio. Pitao me je: “Koliko ti dugujem?”. Odgovorio sam mu: “Ništa, one su moj poklon tebi”. Mislio sam da je on jedan od poklonika Chea, u stvari, nisam imao pojma tko je on. To sam saznao puno kasnije u Italiji. Feltrinelli je upravo stigao iz Bolivije. Imao je neku karizmu, kao... anarhist i komunist. Mislim da je bio vrlo rastresen i pomalo lud. U Boliviju je otišao kako bi uvjerio bolivijsku vladu da iz zatvora puste Regisa Debraya, francuskog intelektualca. Usput budi rečeno, puno godina kasnije Debray postaje savjetnik Francois Mitterandu!

Sveto mučeništvo

Regis Debray bio je vrlo mlad, imao je 23 godine, kada se pridružio Cheu i gerilcima. Bio je uhapšen i trebao je provesti 30 godina u zatvoru.

– Da, Debray je bio sa Cheom i gerilcima, i bio je aktivno uključen u borbu u Boliviji, ali je ubrzo poželio napustiti grupu. Che u svom dnevniku zapisuje: “Čini se da Francuz želi istupiti iz gerile što brže može. Dozvolit ću da to učini”.

Bio je vrlo neiskusan, a borbeni uvjeti nisu bili idealni za francuskog intelektualca.

– Da, bio je vrlo intelektualan. Napisao je knjigu za vrijeme boravka u Kubi pod naslovom Revolucija u Revoluciji. Debray je bio Cheov poklonik, ali i Che je držao do njega. Uglavnom, Feltrinelliju je u Boliviji bilo dozvoljeno dva-tri puta posjetiti Debraya u zatvoru. Moje je mišljenje da je Feltrinelli kroz razgovore s Debrayem saznao da je i Che tamo. Stoga je zaključio “...ako je Che u Boliviji, neće izvući živu glavu. A kada ga ubiju, postat će sveti mučenik”. Feltrinelli iz Bolivije dolazi na Kubu, i traži njegovu sliku; tako je došao do mog studija gdje je dobiva. Nekoliko mjeseci kasnije, smrt Che Guevare i službeno je objavljena. Tada, po prvi put, objavljuju sada već slavni plakat. Istodobno, fotografija je prvi put pokazana i na Kubi, na Plaça de la Revolucion. Toga je dana, u večernjim satima, Fidel Castro ponovo održao komemoraciju. Plakat je visio, u velikom formatu, na zidu Ministarstva unutrašnjih poslova. Čovjek koji je snimio fotografiju bio je poznati svjetski fotograf Feltrinelli.

Svi znaju o kojem je plakatu riječ. Crni portret s crvenom pozadinom.

– Netko mi je dao jednu talijansku knjigu, koja se uz ostalo bavi i Cheovom fotografijom. Moj susret s njegovom slikom naslov je tog odlomka u kojem na tisuće ljudi iz cijelog svijeta opisuje svoj doživljaj slike tada već mrtvog Che Guevare, koji izgleda poput Isusa, a svi oni osjećaju duboku bol. Podnaslov Che živi! anticipirao je čudan razvoj događaja: studenti i radnici demonstrirali su noseći upravo tu sliku. Bili su očito svjesni da je Che, usprkos ovoj sugestivnoj fotografiji, bio mrtav, ali fotografija ga je na neki način vratila u život, učinila ga besmrtnim. Fotografija ima tu misterioznu moć. Siguran sam da postoje brojne dobre fotografije Chea. No, ova ima jaku simboličnu snagu.

Ali, to je samo moja priča o fotografiji. Prava na plakat pripadaju Feltrinelliju. Moje ime nije nigdje napisano.

Fidel se riješio stvari poput copyrighta

Što je s pravima na korištenje fotografije danas, nakon toliko godina?

– Bilo je to vrijeme Revolucije, kraj šezdesetih prošlog stoljeća. Fidel se riješio stvari poput copyrighta. Svi smo živjeli u svojevrsnom snu, i zato sam bio ponosan što je upravo moja fotografija obišla svijet. Vidio sam i nekoliko publikacija u kojima je fotografija objavljena bez spomena moga imena. Također, bila je na naslovnici ploče jednog pjevača koji nema nikakve veze s Kubom. Uz posredovanje odvjetnika platio je kompenzaciju.

Pretpostavljam da se fotografija i nadalje kopira i koristi. Imate li ikakvu mogućnost učiniti nešto u vezi s tim, s Kube?

– I ovdje je potreban novac za život, a trenutačno je to američki dolar. Tada smo razmišljali ponešto drukčije. Vrijeme je prošlo, i ja sam to pustio. Prije nekoliko godina bio sam u Milanu u fotografskoj agenciji. Neka žena mi je tamo govorila: “Molim vas samo potpišite izjavu da je Feltrinelli objavio fotografiju bez dozvole. Garantiram vam da ćemo uz pomoć odvjetnika dobiti 125.000 dolara”. Tada sam joj rekao da ne želim nikakve odvjetnike, sudove ili nevolje. Slika je stara, prošlost je prošlost. Svi su učinili što god su htjeli s fotografijom. I uistinu je čudno za što je sve Cheova fotografija korištena. Za zastave, gumbe, tablice za aute. Smiješno. Pogledaj ovo, prijatelj mi je poslao pet dolara s likom Chea. (smijeh)

Da, slika je aproprirana od svake nove generacije, uglavnom se nosi na majicama. Mogu shvatiti tu ženu iz Italije koja je željela pokrenuti pitanje prava korištenja vaše fotografije.

– Da, svuda, u Americi i Europi, slika je prodavana posvuda. U Hong Kongu su moji prijatelji pronašli dućan koji prodaje samo stvari s tim Cheovim likom. (Korda pokazuje različite proizvode s “Che” motivom). Ovu zastavu sam kupio u Veneciji, za četrdeset dolara. Čovjek od kog sam je kupio nije vjerovao da sam ja autor te fotografije. Ovdje, na adresi Quintay 42, nalazi se dućan gdje se mogu kupiti inozemne proizvodi za dolare i gdje prodaju nekoliko satova sa Cheovom fotografijom. Bio sam ondje. Satovi su u lijepim malim kutijama i koštaju 82 dolara. Nisam mogao pronaći ime proizvođača na satu, niti zemlju u kojoj su izrađeni, a pogotovo ne svoje ime.

Fotografija još ima jačinu udarca

Mislim da bi se u ovom slučaju vjernije mogao usporediti s Isusom Kristom.

– Mnogi su to rekli. Ne vjerujem da je Che bio imalo nalik Kristu. On je bio ratnik.

U proteklih nekoliko godina ime Alberto Korda sve češće se povezuje sa slikom. Razumljivo je da ste razočarani po pitanju prava na korištenje, koje još nije riješeno. Je li ime Korda vlastito ime ili ime studija?

– Jednostavno je objasniti. Moje ime je Alberto Díaz Gutiérrez. Díaz i Gutiérrez su vrlo uobičajena imena. U to vrijeme s partnerom osnivam foto-studio. Njegovo ime bilo je Luis Veilsevierez, što je komplicirano ime. I zato smo studio nazvali Korda, studio za komercijalnu fotografiju. Ranije, u vrijeme kapitalizma, radio sam modnu fotografiju, i nisam požalio jer sam susreo mnoge predivne žene. Nakon pobjedonosne Revolucije posvetio sam se fotoreporterskoj karijeri. Pratio sam Fidela Castra deset godina, i tako upoznao Chea. Potom se kubansko novinarstvo izmijenilo. Na žalost, postalo je ovo što je i danas. Jadne novine s dvije stranice koje izgledaju dosadno. Nakon što sam umirovljen kao fotoreporter osnovao sam Odjel za podvodnu fotografiju pri Institutu za oceanografiju Akademije znanosti. Cheova fotografija me nije učinila bogatim, ali sam uvijek uživao u fotografiji, oduvijek je bila središte mog života, bez obzira na to jesam li radio s modelima, u vrijeme Revolucije ili pod vodom.

Jeste li imali uzore?

– Kada sam započinjao s fotografijom, Richard Avedon je bio jedan od mojih heroja. Upoznao sam ga u New Yorku, u njegovom studiju, ali s njime nisam nikada radio. Kao svog drugog heroja s početaka, izabrao bih Cartier-Bressona. Danas ima puno dobrih fotografa, poput Sebastiaja Saglada. Moje je mišljenje da fotografija vrlo dobro stoji naspram drugih vizualnih formi, poput videa i filma. Još ima jačinu udarca.

Prednost je što stoji mirno. Video i film konstantno se kreću, sve odlazi u prošlost. Fotografija zauvijek zamrzne trenutak.

– Biti fotograf je nešto posebno. Nije potrebna najbolja oprema. Važna stvar je trenutak. Kad te prizor nadahne, tvoje srce i dušu, tada vrijedi uhvatiti taj trenutak.

Izvor: Voller Ernst Biedagentur, Berlin/CNN Images, Zagreb

S engleskoga prevela Branka Cvjetičanin

Alberto Díaz Gutiérrez, poznatiji pod pseudonimom Alberto Korda, rođen je 1928. na Kubi, a preminuo je u Parizu 2001. godine. Do 1959., kada je postao službeni snimatelj kubanske revolucionarne vrhuške, bio je modni fotograf.

Ovaj je razgovor vođen u travnju 1995. u Havani, u njegovu stanu. Korda je, bez obzira na narušeno zdravlje, bio izvrsno raspoložen.