23.9.2004.

Grozdana Cvitan  

Razgovor s Aspassiom Dandoulaki

tema broja

Zajednički rad grupe grčkih terapeuta konstatira stalno povećanje broja ovisnika o drogama među zatvorenicima. Ta činjenica dovela je do potrebe uže suradnje između članova terapijske zajednice i uprave zatvora, a što to znači pokazano je na primjeru zatvorenog ženskog zatvora Kethea u Ateni. Nakon evaluacije pojedinaca za edukaciju, oni pristupaju timu za pomoć i ohrabrivanje u zatvorskom okruženju. Socijalni radnik zatvora i trenirani voditelj terapijske zajednice rade zajedno na ideji poboljšanja standarda svakog zatvorenika i kreaciji njegova boljeg predstavljanja nakon suradnje. U konkretnom primjeru riječ je o suradnji zatvorenica-ovisnica te ostalih članova tima za pomoć i ohrabrivanje tijekom koje su se susrele s vlastitim problemima, prihvatile motivacij? i potrebu da s tim poteškoćama izađu na kraj, da riješe vlastite probleme i unutar samog zatvora i nakon izlaska na slobodu. Kombinacija individualnog i grupnog rada dovela je do pozitivnog rezultata i do revalorizacije pitanja sloboda u zatvoru.

Čini se da razvijena društva imaju specifičnu osjetljivost na rad s pojedinim grupama i njihovim problemima, a upravo male zajednice (p)ostale su središte njihova istraživanja. Svako od tih iskustava uređenih i nekonfliktnih društava vrlo brzo postaju standardi, prelaze granice sredina u kojima se pojavljuju i propituju se pa i prihvaćaju u drugim zemljama. Edukatorica Aspassia Dandoulaki zanesena je svojim poslom kao i činjenicom davanja svog prvog intervjua.

S kim, kako i što radite u zatvoru?

– Radim isključivo s grupama ovisnica u ženskom zatvoru. Odgovorna sam u odjelu za edukaciju. Radim na edukaciji grupe žena-ovisnica koje su zbog krivičnih djela izgubile slobodu. Zajedno s kolegama pokušavam im pomoći da premoste vlastita događanja, da se susretnu njihov unutrašnji i vanjski svijet, tj. da se unutrašnji sukob u osobi koji je doveo do ovisnosti i boravka u zatvoru susretne sa svijetom koji je čeka nakon izlaska iz zatvora. Pokušavamo im pomoći da prevladavaju probleme školovanja potičući ih da tijekom izdržavanja kazne nastave učiti tamo gdje su stale kad su upale u probleme. Neke od zatvorenica nisu ni imale mogućnost školovanja, ali ih u zatvoru potičemo da krenu u školu. Postoje i slučajevi prekida najvišeg stupnja školovanja, tj. studija zbog problema s drogom, pa njima otvaramo šansu nastavka studija.

Kriminal potaknut ovisnošću

Jesu li to osobe koje su imale druge probleme s društvom pa su postale i ovisnice, je li riječ o ženama koje su došle u Grčku i susrele se s posebnom vrstom problema koje nose razne migracije ili ovisnicama koje su zbog toga postale kriminalke?

– Postoje obje opcije. To su Grkinje, ali i Albanke, Etiopljanke, Romkinje, Bugarke i ostale osobe koje ponekad imaju a ponekad nemaju uredne papire o državljanstvu. Najviše kriminalnih radnji počinjeno je u vezi s drogom, a to je često i njihov osobni problem.

Kako im pristupate i kakvom ih edukacijom nastojite vratiti u društvo?

– Riječ je o dvostrukoj vrsti komunikacije i edukacije da bi se došlo do dobrih rezultata. Kao savjetnik za grupe s kojima se radi u zatvoru odgovorna sam za nastavak njihove osobne edukacije. Ali prije nego počnem raditi s njima u grupama, preko individualnih razgovora sa svakom zatvorenicom ponaosob informiram se o problemima s kojima se ta osoba susrela u životu i gdje se dogodio prekid u njezinu odrastanju, gdje su počeli problemi. Tek kasnije formiram grupe u kojima radimo na zajedničkom problemu školovanja. U grupi, na moj poticaj ili poticaj same grupe, oni mogu prihvatiti savjete koji će im kasnije mnogo značiti. Ako navedem primjer djevojke koja je u zatvoru završila fakultet i kojoj sam kasnije uspješn? pomogla pri zapošljavanju onda, nakon svega, mogu reći da se trud isplatio.

Koliko je kazne potrebno “odraditi” da bi se provele mjere edukacije?

– Nimalo. Razgovor sa zatvorenicama obavi se odmah nakon njihova ulaska u zatvor, a nastoji se da edukacije počne što prije. Ponekad je to odmah nakon njihova dolaska na izdržavanje kazne.

Terapijska zajednica danas je sustav liječenja u koji su uključeni svi ljudi i u toj vrsti liječenja svoje mjesto imaju profesionalci i neprofesionalci. Terapijski centar izvan zatvora uspostavio je kontakt sa ženskim zatvorom i unutar zatvora formirao terapijsku zajednicu koja radi na problemu ovisnosti. U terapijsku zajednicu zatvora uključeni su svi: osoblje zatvora i profesionalni psihološki tim koji dolazi iz najbliže terapijske komune. To je onaj dio rješavanja problema koji se odnosi na njihovu ovisnost.

Rješavanje problema budućeg susreta s vanjskim svijetom drugi je dio komunikacije i sastoji se u obvezi svih zatvorenika-ovisnika da nakon dolaska u zatvor (takoreći od prvog dana) nastave školovanje ili ?ilo kakvu drugu edukaciju. Oni imaju pravo na nastavak školovanja koje je bilo prekinuto zbog droge. U početku to nije nimalo lako. Počevši od običnog posla, traženja dokumenata i podataka o dosadašnjem školovanju i načinima prekida.

Radeći s grupom koja je praktično postala medijator za prepoznavanje pravih potreba, primijetila sam kako same članice grupe uspijevaju u postizanju cilja. Tako je u slučaju spomenute studentice grupa bila ona koja ju je uspjela nagovoriti da završi studij. Moja kolegica Anna Moutafi, socijalna radnica u istom zatvoru, i ja potrudile smo se oko motivacije za taj korak. Radile smo s njom, odlazile s njom na fakultet, skupljale informacije na Internetu i, napokon, učile zajedno s njom da bi ona položila ispite. ?a kraju je to i uspjela.

Koje su prilike, osobne i društvene, dovele te osobe u zatvor?

– To je kao i kod svih ovisnika: ponajprije je razlog njihova osobnost, zatim je riječ o djevojkama koje nisu odrasle u svojoj osobnosti, tj. riječ je o nezrelim ličnostima koje su se dovele u situaciju da počine krivično djelo. U toj nezrelosti bio je i adut naše komunikacije sa školama i autoritetima s kojima smo se, u njihovu interesu, susretali u vanjskom svijetu. Objasnili smo da su to osobe kronološki mlađe nego što je njihova stvarna dob i da je vraćanje na školovanje vraćanje u godine kada je i nastao psihološki zastoj. Tek ponovnim uključivanjem na istu vremensku razinu od koje su i počeli problemi moglo ih se sagledati i pokrenuti njihovo rješavanje prema uspjehu. To se i dogodilo u većini slučajeva, ali smo morale biti prisutne kao izvanjska pomoć tim osobama.

U obzir su uzete i činjenice da ako su zatvorenice bile mnogo mlađe no što su se pokazivale u trenutku sukoba sa zakonom, onda i njihove kriminalne radnje nemaju težinu kao u sudskoj kazni kada je procijenjena. Zato kad pregovaramo za neke njihove interese ističemo činjenicu da one nisu toliko kriminalno ogrezle koliko bi možda bilo razvidno iz akata koje su počinili, nego da je riječ o nedoraslim osobama kojima svi trebamo pomoći da odrastu.

Kontakti i na slobodi

Ponavljaju li one nakon izlaska iz zatvora kaznena dijela? Je li i recidivizam mjera uspjeha vašeg rada sa zatvorenicama?

– Postoji organizacija koja se bavi zatvorenicama i radi s njima nakon izlaska iz zatvora. I ja sam član te udruge. Angažirani smo na traženju posla osobama koje se nakon završetka kazne nađu na slobodi i koje treba što prije integrirati u društvo da ne postanu recidivisti. Nastojimo da završe odnosno nastave edukaciju započetu u zatvoru ili da započnu daljnju edukaciju. Pomažemo im i u njihovim različitim zastojima do kojih dolazi prigodom njihove ponovne inkorporacije u društvo.

Kakav je odnos ovisnica s ostalim zatvorenicama koje to nisu?

– Postoji nešto što komplicira situaciju u zatvoru: ljudi koji su postali zatvorenici zbog počinjenih kriminalnih djela pod utjecajem droga samo su jedan dio populacije u zatvorima. Drugi su oni koji su počinili krivična djela a da nisu bili pod utjecajem droga. U zatvoru može doći do razmjene iskustava jednih i drugih s nepovoljnim ishodom ako se terapijska zajednica ne oformi i ne počne rješavati problem i jednih i drugih. Na taj način učenje novog zla u samom zatvoru se sprječava odnosno prekida.

Kako se osjećate radeći taj posao?

– U početku mi je bilo teško, ali volim taj način pomaganja. Iako sam prije radila drugi posao koji je bio mnogo lakši, ovo je za mene značilo aktivno uključivanje i kreativno iznalaženje pomoći. Čak sam i ovaj posao morala prestati raditi na dosadašnji način i pronaći način da ga nastavim u drugoj formi jer se nisam složila s poslodavcem, koji me je pokušao promovirati, ali tako da sam dobila novo radno mjesto koje je u cijelosti bilo izvan zatvora. U zatvoru sam našla sebe i nisam pristala na drugi izbor. Kako poslodavac nije razumio moju želju, potražila sam drugi posao koji je više odgovarao mojim profesionalnim interesima.

Prijeđeno iskustvo u terapijskoj zajednici zatvora neizbrisivo je i dokaz je kreativnog i uspješnog rada. Kad svi zajedno pomognemo klijentici i ona postane normalan član društva sa zaposlenjem i hobijima, onda i savjetnik odgovoran za edukaciju osjeća dobrobit življenja. Imam sreću što sam mogla i mogu birati posao koji volim i koji stimulira mene i moje klijente. Kontakt s tim djevojkama bio je dar mom životu i velika škola. To je izazov u mom poslu koji je pomaknuo i mene.

Uvjerena sam da je za premošćivanje njihovih problema važno biti s njima i unutar i izvan zatvora. Samo jedan o tih dijelova i rascjepkanost tog posla nije dovoljan za uspjeh.

Kakav je odnos zatvora prema ženama koje imaju djecu, posebice malu? Smiju li djeca biti s majkama?

– To je velik problem jer djeca ne smiju biti u zatvoru. Sada se radi na tome da se to promijeni. Rasprava o tome zasad pokazuje različita stajališta i nudi različita rješenja pa je još neizvjesno što će prevladati. Uglavnom, taj proces će morati biti završen i pronađen način dobivanja dozvole da djeca žive s majkama. Neke majke su vrlo, vrlo mlade.

Atena je sretniji grad

Olimpijske igre i olimpizam nezaobilazna su tema grčkih sudionika konferencije. Kako ste vi doživjeli povratak Igara u Grčku?

– Ima jedan problem. Svatko izvan Grčke i u Grčkoj, i prije Igara i u vrijeme njihova održavanja, govorio je o tome što je Grčka bila prije. Želim da se zna što je Grčka danas i kakve su joj sposobnosti. Organizacija Olimpijskih igara to je i pokazala.

Mnogo se govorilo o tome kako Olimpijske igre mnogo koštaju. Živim sada i ako nešto mnogo košta onda je to zato što vrijedi. Ne moramo uvijek biti siromašna Grčka. Možda možemo biti i moćna Grčka koja izlazi na kraj sa svojim idejama. Mlada sam i želim biti dio moderne Grčke. Moje ime je Aspassia i upućuje na starost Grčke, ali živim sada i svjesna sam toga. Želim da svi budu svjesni sadašnjosti.

Istina je vrlo važna u sustavu Olimpijskih igara. Otišla sam na jednu jedinu utakmicu. Nije igrala Grčka nego drugi timovi. Bila je to utakmica Argentina – Paragvaj, i bilo je prekrasno sresti ljude iz cijelog svijeta, biti s njima kao na nekoj velikoj zabavi. Otišla sam na tu utakmicu samo zato da bih bila prisutna na natjecanju kao takvom. Što se same Atene tiče, ona je poslije Igara postala bolji, ljepši i sretniji grad.