Razgovor s Branimirom Donatom

Pored poznate i otužne priče kako ste početkom druge godine studija bili uhićeni zbog navodne povezanosti s uhićenom studentskom grupom koja je bila izravno vezana s Jakšom Kušanom, te ste završili na UDBA-i, postoji i priča o tome da ste u gimnazijskim danima izvodili performanse. Navedeno mi je ispričao Tom Gotovac aka Antonio G. Lauer. Prenosim doslovno: “Godine 1954. išli smo na gimnazijsko studijsko putovanje s profesorima povijesti i zemljopisa u Hercegovinu i Dubrovnik. U Mostaru spavali smo u đačkom domu. I tamo je netko priredio zabavu s čagom. U jednom od razreda jedan od glavnih bio je Tvrtko Zane, danas Branimir Donat. On je, recimo, radio performanse na Popovu Polju gdje je za novce gutao dlakave gusjenice. Grozno. Pričao nam je kako je papao gliste u školi koje su učenici donosili za prirodopis a gutao ih je za okladu. Mi smo skoro bljuvali.”

– Što se tiče mog performansa – priča Toma Gotovca je autentična. Zaboravio sam je tijekom šezdeset godina koje su otada prošle, ali, eto, u sjećanju Antonija G. Lauera pojavio se vjerodostojni svjedok. Faktor iznenađenja, neobičnosti na samom rubu provjerenog i kulturalno etabliranog, bio mi je važan jer iskušavao sam sebe, provjeravajući percepciju drugih. Nisam siguran, ali i ta ekscentrična eskapada poslužila mi je da sam sebe uvjerim da ona Nihil alienum puto... doista stoji. U to sam vrijeme bio performer koji nije ni od koga tražio dotacije, jer novac skupljen sličnim okladama i nije bio tako beznačajan. Sjećam se da smo performans, koji je upamtio Tom Gotovac, završili malom gozbom u restoranu pokraj Tekije gdje ispod stijene izvire predivna rječica Buna. Tamo sam prvi put vidio u naravi dolap. Moje društvo, među kojima je bilo dosta onih koji su izgubili okladu, sjedilo je pokraj mene i mirno su jeli janjetinu s ražnja ili odlične ćevape. Dobar apetit nije nam pokvarila debela dlakava gusjenica. Kao u priči: ružna gusjenica pretvorila se divnu janjetinu! Happening se nastavio jer je postignuto opće zadovoljstvo.

Pidžama + četkica za zube

Naime, na toj “mostarskoj čagi” Tom Gotovac izveo je svoj prvi performans Pidžama + četkica za zube, ili njegovim riječima: “Na mostarskoj čagi svi su imali odijela, a ja sam obukao košulju a na košulju pidžamu koja je izgledala poput kažnjeničkog odijela, i u gornji džep pidžame stavio sam četkicu za zube. Tako sam sišao na čagu. Napravio sam suptilni performans i njega smatram početkom svog umjetničkog djelovanja kao performera s obzirom na to da je riječ o umjetničkoj intenciji koja ih je trebala unerediti. To je moja prva umjetnička akcija i performans, moj početak, moj D Day.” Jeste li prisustvovali navedenom performansu, i koji vam je Gotovčev performans/akcija ostao posebno u sjećanju?

– Nažalost, čage se ne sjećam, ali se zato sjećam Toma kao polaznika literarne sekcije V. muške gimnazije Bogdan Ogrizović u Zagrebu koju sam vodio. Od polaznika koji na te sastanke nisu dolazili samo zato da bi kod svojih profesora hrvatskog dobili koji punat više (jer su navodno pokazivali zanimanje za književnost) sjećam se jedino Rudija Aljinovića koji je kasnije postao novinar s užom specijalizacijom za bizarne teme iz prošlosti i sadašnjosti, i nedvojbeno je jedan od najboljih poznavatelja hrvatskog stripa. Ostali su zacijelo nešto u životu postali, ali samo u krugu građanskih zanimanja i interesa.

Gotovčeve performanse nisam posebice pratio, ali meni se kao jedan od najduhovitijih i najrelevantnijih i danas čini onaj na Trgu Republike, danas Jelačićevu trgu, koji je zapušten i bez ikakvih sadržaja otaljavao svoje dane u ponižavajućoj funkciji parkirališta za aute. Površina Trga bila je pedantno išpaltana bijelim crtama koje su označavale mjesto gdje se može ostaviti auto. Kako bi se pokazalo da smo krenuli u svijetlu budućnost i industrijalizaciju, Zagrebparking ili nešto sličnog imena tamo je instaliralo parkirne satove. Upozoravam da nisam siguran da je ovo o čemu ću reći nekoliko riječi doista uradio Durbešić, ali kao što se ni u narodnoj pjesmi ne zna tko je autor, slično je i u ovom performansu. Uspjelo i dobro postaje bezimena narodna tvorevina. Iskoristivši pravo da na određeno vrijeme legitimno zakupi javnu površinu, i to u najstrožem središtu grada, danas anonimni performer u parkirni sat ubacio je kovanicu i tako je na sat-dva postao korisnikom omeđenog pravokutnika. Umjetnik duhovitom epatiranju parkirao je samog sebe. Legao je na tlo i odlučio mirno usnuti san čovjeka koji po svaku cijenu (u ovom slučaju vrlo malu) izaziva društvo. Ideja je bila sjajna: on je ležao odjeven, ali je zato ogolio upravu jednoga grada koja nije znala što da uradi sama sa sobom i svojim najljepšim trgom.

Po zatvorima KNOJ-a i UDBA-e

Jednom prilikom izjavili ste sljedeće: “Moram reći da mi nije žao ni sekunde vremena provedenog u zatvoru.” (Vijenac, broj 80), s obzirom na to da ste u zatvoru imali “priliku” upoznati – kako navodite – seljake koji su se opirali kolektivizaciji, ustaše, domobrane, svećenike, pripadnike desnoga krila HSS-a u kojima ste otkrivali fantastične životne priče i skrivenu povijest Hrvatske. Jeste li i u zatvoru primjenjivali strategije performansa?

– Zaista ne žalim izgubljeno vrijeme. Danas mi se jedino čini da nisam do kraja iskoristio sve što sam mogao, pa i morao – prvo u zatvoru Okružnog suda u Zagrebu, a potom u Kazneno-popravnom domu Stara Gradiška. Tamo je bilo vrlo različitih osoba. Tako sam upoznao zatvorenika koji je bio zatočen u zagrebačkom sudskom zatvoru u vrijeme kada je u njemu izvršenje smrtne kazne čekao Alija Alijagić (dakle, 1922.) koji je bio osuđen na vješanje. U vezi s Alijagićem zanimljivo je spomenuti da je posljednju noć prije vješanja proveo uz njega August Cesarec o čemu je napisao izvrstan tekst.

Od onih koji su bili u Gradiški tijekom Drugog svjetskog rata pokušao sam nešto doznati jesu li tamnovali u doba kada je tamo boravio Andrija Hebrang. Bio sam u zgradi tadašnje bolnice u kojoj je bio smješten, ali nisam doznao ništa od onog što bi na neki način promijenilo naša skromna znanja o njegovoj sudbini.

Ujedno, uvjerio sam se da su u svijetu kriminala sjaj i dekadencija više nego česta pojava. Veliki lopovi mrzili su male, a mali su tvrdili da su oni “pošteniji”. Razlozi su nečije slave posve uobičajena priča. Provalnici u blagajne i banke su iz dna duše mrzili tzv. kokošare i one koji su krali rublje koje se sušilo.

Od zanimljivih poznanstava osobito su me se dojmili preživjeli iz skupine koja se ubacivala nakon rata iz Austrije s nakanom da dižu novi “narodni ustanak”. Za vrijeme mog boravka u Staroj Gradiški bilo ih je još jedanaest živih (dvanaesti je umro od galopirajuće tuberkuloze). Bili su to jedini živi svjedoci operacije Gvardijan koji su se pod vodstvom Kavrana vratili u zemlju kako bi organizirali borbu protiv partizanskih pobjednika. Bili su to napeti pustolovni romani i Kalvarija po zatvorima KNOJ-a i UDBA-e. U pričanjima su bili vrlo suzdržani, ali uvijek bi rekli dovoljno da stvorim neke zaključke koji su uvijek govorili o okrutnosti pobjednika.

Jasno, bio sam i s ubojicama koji su među kriminalcima bili na najnižoj vrijednosti kao osobe. Upoznao sam i krivotvoritelje, lažne liječnike, sitne prevarante i jednu kastu izopćenih ljudi koji su činili upravu KP doma Stara Gradiška. Mahom su to bili Srbi iz okolnih sela – Rajića i drugih. Upoznao sam i nekoliko krivotvoritelja – “ne od formata”, ali ipak upućene u neke tajne profesije, posebice onih u vezi krivotvorenja dokumenata. Poznanstvo s njima jednom mi je u životu doista i pomoglo. Naime, koristilo mi je kada sam 14. siječnja 1972. poslije uhićenja u Matici hrvatskoj (Vlatka Pavletića, Vlade Gotovca, ja sam tada bio urednik) odlučio izbjeći u inozemstvo. Kada sam se tog 14. siječnja oko 8 sati uvečer vratio s policije kući, nisam mijenjao odluku o bijegu; jedini problem za ostvarenje odluke bila je putovnica. Ali taj sam problem riješio za jedan sat. Odlučio sam je krivotvoriti, načiniti u kućnoj radinosti. Dakle, s lažnim papirima prešao sam dvije granice i ponovio staru istinu da se iz svega može nešto naučiti i izvući nekakva korist. Moji razgovori s kriminalcima pokazali su se korisnima; postao sam uspješni falsifikator i bio sam u mogućnosti da ako se javim švicarskim vlastima, postanem za dan-dva politički emigrant. To nisam uradio i tako sam kao iskusni ilegalac u Švicarskoj proveo tri mjeseca. Hvala Bogu, nikada nisam bio u prilici da primijenim ono što sam čuo od uspješnih provalnika, ali i danas vjerujem da bih to dobro uradio.

U vezi s boravkom u zatvoru jedan me se trenutak osobito dojmio. Na Okružnom sudu u Zagrebu zbog disciplinskog prekršaja i nepoštivanja zatvorskog reda upravitelj zatvora, neki Korać (lički Srbin) kaznio me s tri dana boravka u samici s rukama u lancima. Preko puta moje samice nalazila se tzv. smrtna ćelija u kojoj se nalazio ubojica iz koristoljublja jedne starije Zagrepčanke. Izvršenje presude očekivalo se iz dana u dan i doista u noći s drugog na treći dan mog boravka u samici čuo sam neke šumove. Spavao sam tvrdo jer mi je liječnik, i sam zatvorenik, dao jake pilule za spavanje kako ne bih osjećao bolove u rukama od lanaca koji su me snažno stezali i priječili normalnu cirkulaciju. Kada su se ujutro otvorila vrata ćelije, vidio sam pred vratima “ćelije smrti” jedan “pinklec” – sve što je ostalo od ljudskog života. Možda je i to bio samo performans, ali s pravim, a ne nekakvim happening ulogom.

Dvije akcije na Krležinu pogrebu

Kako biste odredili razliku između performera i glumca u političkom kontekstu, i tragom navedenoga – zanima me kako biste odredili Krležu – kao glumca ili performera?

– Ako se već moram prilagoditi ovim neuobičajenim kategorijama, Krleža, koji je prilično teško uhvatljiv u mrežu jednoznačnosti, prije svega je performer (osobito u mlađim danima). Morao je izvoditi različite revolucionarne “prizore” kao najavu budućnosti. U to izvođenje uložio je građansku sigurnost; mogao je biti uhićen i osuđen a da za to ne dobije pljesak koji očekuje i obični provincijski kazališni šminker.

U knjizi O Miroslavu Krleži još i opet (2002.) pretiskali ste tekst u kojemu ste zabilježili kako je Krležin sprovod bio “hladan, otuđen, režiran”. Jeste li zamijetili “nevidljivu” akciju dvojice članova Grupe šestorice autora koja se odvijala na Krležinu pogrebu? Naime, na mirogojskoj generalsko-teatarskoj-posmrtnoj pozornici Vlado Martek među sudionicima pogrebne povorke ostavlja Krležine knjige iz svoje biblioteke, a Željko Jerman izvodi akciju snimanja pogreba fotoaparatom bez filma.

– “Drkanje” vibratora protezom umjesto rukom posve je bezopasno. Četiri baterije napona od četiri volta ne mogu čak opasnog “provokatora” ni “stresti”. U stvarnom životu virtualnost i držanje fige u džepu ne priznajem. Umjetnost živi od stvarne krvi, opasnosti koja nudi posljedice. Svaka čast hrabrim dečkima, ali onanija je pubertetska pojava. Podsjećam da je to bila igra koja se onda nikoga nije ticala, pa ne znam zašto bi se mene danas nešto takvo ticalo. Ostario sam i imam pravo na ravnodušnost!

O dadaizmu i sovjetskoj avangardi

Vaša sklonost prema avangardi vidljiva je i u tome što ste, primjerice, uredili i objavili Antologiju dadaističke poezije te panoramu Sovjetska kazališna avangarda, obje 1985., a tri godine kasnije objavljujete knjigu Pegaz ili dada. Kako ste se odlučili na priređivanje opsežne Sovjetske kazališne avangarde te kakav je bio Vaš kratak boravak u Moskvi i rad u čitaonici Teatraljnogo muzeja im. Bahrušina, što spominjete u predgovoru spomenute panorame?

– S djelom Guillaumea Apollinairea upoznao sam se u osmom razredu gimnazije kada sam u jednom zagrebačkom antikvarijatu kupio njegovu knjigu Le po?te assassiné. Iz eseja o Antunu Branku Šimiću znao sam da se ta knjiga nalazila na uzglavlju pjesnika koji je umirao u bolnici na Zelenom brijegu. Kakva simbolika: umoreni pjesnik pokraj umirućeg pjesnika! Kasnije sam roman djelomično i preveo, ali urađeno je ostalo u rukopisu. Uskoro sam nabavio knjigu pjesama Guillaumea Apollinairea, sjajnu knjižicu koju je pedesetih godina izdao čuveni francuski izdavač Pierre Seghers. Knjiga je bila popraćena sjajnim predgovorom i brojnim slikovnim dokumentima. Pjesnikova životna priča snažno je povezana s avangardama koje su bile i moja likovna preferencija. I danas se sjećam dojma što su na mene ostavile dvije izložbe u Zagrebu pedesetih godina. Bila je to prva izložba Stančića i Vanište te izložba EXAT-a.

Poticaj za rad na knjizi Sovjetska kazališna avangarda definitivno sam dobio tijekom posjeta velikoj izložbi Pariz-Moskva koju sam temeljito razgledao u lipnju 1979. tijekom kratkog boravka u Parizu. Osamdesetih godina obreo sam se u bivšem Sovjetskom Savezu (treći ili četvrti put). Do tada sam proučio dostupnu mi literaturu na ruskom jeziku, ali dosta od onoga bilo je u međuvremenu tiskano i u prijevodu na francuski. Osnovne konture građe bile su mi poznate; mnoge tekstove u ondašnjoj Jugoslaviji nisam mogao naći, ali sam točno znao gdje su prvi put bili tiskani. Boravak je bio kratak, ali kako sam sve dobro organizirao, ulovio sam vezu da sve to mogu pročitati i fotokopirati u relevantnim bibliotekama. Tako me je put naveo i do bogate i specijalizirane biblioteke imena Bahrušina. Fotokopirni aparati tada su u takvim ustanovama bili prava rijetkost, pa sam mnogo toga morao rukom prepisivati (s užasno mnogo grešaka). Ono što sam htio uraditi napokon sam i obavio. U tom poslu mnogo su mi pomogla brojna dvojezična izdanja djela i autora ruske (sovjetske) avangarde koja su se počela pojavljivati i na Zapadu, najčešće u ondašnjoj Zapadnoj Njemačkoj i Italiji. Igrao sam se tako nekoliko dana srednjovjekovnog prepisivača i uglavnom sam prikupio ono što mi je trebalo. Nacrt knjige ponudio sam Slobodanu Šnajderu koji je tada sjajno uređivao biblioteku u koju bi takva knjiga organski nedvojbeno spadala. Tako se relativno brzo pojavila u izdanju CEKADE-a. Danas više ne pratim ovu problematiku, ali usuđujem se tvrditi da je to sve do sredine devedesetih bio najkompletniji kompendij znanja i tekstova o ruskom avangardnom kazalištu i o živoj prožetosti poezije, kazališta, glazbe, slikarstva.

Zenitističko “kenjkanje” psića

U članku Performans kao oblik komunikacije hrvatske dade i njenih inačica s javnošću (Dani Hvarskog kazališta, sv. 30, 2004.) vraćate se na dadaizam gdje, primjerice, za performans, odnosno provokativnu zenitističku večernju Ljubomira Micića, što ju je održao u Hrvatskom glazbenom zavodu, bilježite sljedeće: “Njegov strašni lavež bio je zapravo kenjkanje psića kojeg se nitko nije bojao niti ga je uvažavao.” Zanimljivo je da će jednako tako zoometaforu sa psećom figurom, naravno, oprečne konotacije upotrijebiti Jurica Pavičić u kritici vaše knjige Politika hrvatske književnosti i književnost hrvatske politike (1998.): “Da autor ove knjige nije takav, ne bi ga, uostalom, toliko ljudi od moći u ovoj zemlji mrzilo kao psa.” Zbog čega se toliko okrećemo zoometaforama, a posebice metaforici pasje sudbine, koji inače figurira kao čovjeku najprivrženiji životinjski prijatelj? Uostalom, navedeno vas pitam s obzirom na to da ste imali psa kao prijatelja, nadam se ne i kao kućnog ljubimca. Isto tako, tragom navedenoga, zanima me – s obzirom na da je vaša bibliografija članaka, eseja i studija najveća u suvremenoj hrvatskoj književnosti, kako je navedeno na web stranici Hrvatskog društva pisaca – koje hrvatsko književno djelo prvo postavlja psa kao centralnu figuru? Je li možda riječ o Kranjčevićevoj alegorijskoj pjesmi-satiri Gospodskom Kastoru?

– I u Zagrebu je početkom dvadesetih nekoliko tekstova Filippa Tommasa Marinettija i Ljubomira Micića poslužilo za happening družine Globestroteri/Traveleri koji su izveli u gimnastičkoj dvorani tadašnje I. muške gimnazije. Uspjeli su aktualizirati onu Baudelaireovu Épater les bougeois. Izvođači su dobili nogu iz škole zbog izvođenja jednog provokativnog teksta Ljubomira Micića, izdavača avangardnog zagrebačkog časopisa Zenit. U školama su se uvijek događali happeninzi. Tako je nakon izlaska benigne zbirke pjesama Đerdan Josipa Stošića pjesniku preporučeno da se ispiše iz V. muške gimnazije Bogdan Ogrizović. U istoj gimnaziji pjesnik Tomislav Sabljak, gledajući kako stari dvokrilac (Bregeut) baca letke, s pozivom građanima na neki miting, i promatrajući kako šareni papiri lepršaju zrakom, njihove je letačke akrobacije popratio komentarom: “Bacaju nam hranu iz neba!”, i nabrak dobio nogu iz već spomenute gimnazije. Ukusi mladih pjesnika nisu bili u skladu sa socrealističkim društvenim ciljevima. Ono fotografiranje aparatom u kome nije bilo filma ponovo me nasmijava. Poznavao sam mnoge koji su imali narav ljudi, ali njihovi očnjaci govore protiv ove moje klasifikacije – bili su zvijeri.

Kranjčević i njegova pjesma Gospodskom Kastoru je na čelu, ali njegov pas je umiljato psetance koje ne grize niti laje; on je maza moćnih. Pas je divan čovjekov prijatelj, ali prije nego se raspekmezimo, podsjetit ću da je u mitologiji pas ktonsko biće. Koliko se sjećam, u Goetheovu Faustu pojavljuje se pudl kao sinonim vraga.

U spomenutom članku o dadaizmu, između ostaloga, spominjete i pisma Marijana Mikca upućenih Ljubomiru Miciću u kojima opisuje svoje zenitističke večernje koje je održavao u Sisku, Petrinji, Glini i Vrginmostu, a kojega određujete kao commis-voyageura zenitizma. Kako ste došli do navedenih pisama?

– Marijan Mikac je bio osrednji pisac i veliki zaljubljenik u Ljubomira Micića i njegov Zenit. Njegovo djelo danas u Hrvatskoj nitko ne pozna niti proučava, iako je bio jedan od autentičnih hrvatskih “dadaista”. Napisao je i nekoliko nedadaističkih romana od kojih po vrijednosti na prvom mjestu stoji Doživljaji Morica Švarca u Hitlerovoj Njemačkoj. Ideja je bila doista “dadaistička”. Naime, njujorški Židov Švarc odlazi u posjet Njemačkoj. Hitlerizam je na vlasti, ali sklon groteski i crnom humoru tamo otkriva da su i najveći najradikalniji nacisti podrijetlom zapravo “Židovi”. Kada je poslije završetka Drugog svjetskog rata izbjegao i našao se među političkom emigracijom, piše prvi roman o blajburškoj tragediji. Roman U povorci smrti Marijana Mikca izašao je gotovo pola stoljeća prije Araličina Četveroreda i jednako je loš. Mikac je značajan što je vrlo dobro organizirao filmsku proizvodnju u NDH, a sam je nekoliko godina kruh za život zarađivao radeći u Americi za Paramount i 20th Century Fox. Inače, u vezi Mikca i njegovih pisama imam zahvaliti grupi istraživačica i istraživača iz beogradskog Instituta za književnost koji su ih objavili u Ljetopisu Srpskog kulturnog društva Prosvjeta (u Zagrebu). Njihov interes nije isključivo literarne naravi; naime, oni se upinju (s dosta uspjeha) da časopis Zenit prikažu kao čedo srpske književnosti, iako je pokrenut u Zagrebu. Mikac nije veliki stvaralac, ali je vrlo značajan promotor mnogih književnih inovacija. Nažalost, Mikca gotovo nema u povijestima hrvatske književnosti, niti se nitko od mladih znanstvenika (nisu novaci, bilo bi bolje da su vrijedni “šegrti”) bavi ozbiljnom fenomenom hrvatske avangarde.

I, na kraju, koje biste naše performere izdvojili i koji vam je performans posebice ostao u sjećanju?

– Književnost živi od književnih djela, ali ta književna djela plod su i promotor književnog života. Nekoliko pokušaja javnog čitanja, festival što ga organizira Hrvatski centar PEN-a, a možda i FAK je pokušao književnost vratiti uporabnim formama i da se predstavi na forumu.