Razgovor s Ianom McEwanom

Je li bilo teško gledati kako Okajanje za film prilagođavaju drugi ljudi? Jeste li osjećali posesivnost?

– Prilično sam naviknut na taj proces. Mislim da je to peta ili šesta od mojih priča ili romana koji su preneseni na film. Siguran sam da bih bio posesivan da sam sebi dopustio uključiti se u pisanje scenarija. Mnogo se može reći o tome zašto to nisam učinio. Napravio sam to jednom s romanom Nevin čovjek koji je režirao John Schlesinger, i to je bio prilično težak proces zato što su svi – redatelj, dizajneri, glumci, svi – imali svoje vlastite zamisli i one su se gomilale. A vi se odjednom nađete jako omamljenima i izbačenima iz položaja Boga cijelog tog stroja. Bolje je imati nekoga tko će u tome biti slobodan i bez ograničenja. No, opet, ne mogu baš sasvim “otići”, pa želim ostati uključen u sve to. Volim filmske setove i uživam u procesu suradnje. Nisam siguran jesam li imao najgore ili najbolje od obaju svjetova.

Pesimizam je za mlade

Jedna od najboljih stvari kod te knjige jest način na koji ulazite u glavu Briony Tallis, trinaestogodišnje djevojčice. Jeste li bili zabrinuti zbog toga što je film medij u kojemu je teže “ući u glavu” lika?

– Pa, film vam jednostavno ne može pružiti ono što roman može, a to je okus kotrljanja misli i svijesti. No, morate napraviti najbolje što možete s onime što imate, a u filmovima to znači da ste bitno ovisni o glumcima koji nam nekako trebaju omogućiti da osjetimo iluziju mogućnosti da pratimo misaoni proces. I mislim da je odabir Saoirse Ronan za ulogu Briony bio zaista oštrouman. Ona je vrlo budna i oprezna djevojka, potpuno intuitivna mlada glumica.

Prije ste u svojoj karijeri bili poznati kao “Ian Macabre”. Iako ima manje onoga što nazivate tamom i nasiljem, a što je obilježavalo vaše priče prije 25 godina, vaš noviji rad još sadrži određenu razinu žestine i nelagode. Mislim posebice na scenu seksa u vašem posljednjem romanu, On Chesil Beach.

– Nešto od mračnih stvari iz tih kratkih priča još živi i dalje, bez obzira je li riječ o početku Trajne ljubavi ili prizoru pri kraju Subote ili čak o dijelovima Okajanja. No, to je osuđeno na promjenu. Čovjeku se u životu događaju uobičajene prekretnica. Imate djecu, shvatite da ste, sviđalo vam se to ili ne, već uložili jako, jako mnogo u vlastiti ljudski projekt koji nekako cvate. Postajete možda malo tolerantniji kako starite. Pesimizam počinje ostavljati osjećaj poput neke značke koju više možda i ne nosite tako olako. Ima nešto predivno i bezbrižno u pesimizmu kada vam je 21 godina. Ali kada ste malo stariji, nešto ste osjetljiviji pa se nadate da će stvari procvasti. Ne želite se zezati s tom mogućnošću.

Realizam i samo realizam

Želio bih vam pročitati dio teksta Jamesa Wooda iz The New Yorkera o najnovijoj knjizi Philipa Rotha: “Koliko je mnogo od svakoga sebstva čista izmišljotina? Nije li za nas takva izmišljotina jednako stvarna kao i stvarnost? No, koliko onda stvarnosti možemo podnijeti? Roth zna da je takva vrsta propitivanja daleko od toga da njegovu prozu ostavlja bez stvarnosti, nego u njegovih čitatelja izaziva snažnu želju da njegove izmišljene likove dožive kao stvarne”. Velik dio Okajanja posvećen je pitanju što je stvarno u fikciji, pa su me zanimale vaše misli o književnom realizmu u današnje vrijeme.

- Vrsta fikcije koju volim i vrsta fikcije koju najčešće želim pisati čvrsto stoji na tlu realizma, i to zasigurno psihološkog realizma. Ne zanimaju me magijski realizam ni natprirodno – to je, valjda, zaista produžetak moga ateizma.

Mislim da je svijet, takav kakav jest, toliko teško prikazati i da je neka vrsta kreiranja zajedničke stvarnosti u kojoj živimo vrlo težak zadatak. No, to je i zadatak koji me fascinira. Upravo sam ponovo pročitao dva romana Saula Bellowa, Planet gospodina Sammlera i Prosinac jednog dekana. Zaista me uzbuđuje njegovo sudjelovanje u vrlo važnom zadatku prikazivanju toga kako je živjeti u 20. stoljeću u Chicagu ili čak Bukureštu, kakvo je stanje, kako to izgleda, kako je danas. To je nešto što je modernizam izbjegavao iz straha ili nesigurnosti. Dakle, ostajem radije predan tome. No, isto tako i onome što je psihološki stvarno – nijanse svijesti, kutovi i hirovi razmišljanja koje kada čitate kod drugog pisca, a napravljeni su dobro, jednostavno znate da su točni. Ne samo zato što ste i sami imali te misli, nego zato što se takav način razmišljanja čini tako neiskorjenjivo ljudskim.

Neodgovorno ludilo na internetu

Spomenuli ste Bellowa. Tko su pisci koji vas posebice privlače danas, ljudi kod kojih ste zapeli?

– Zaista, to je taj zapanjujući tercet, a jedan od njih je mrtav: Bellow, Roth i Updike. Oni su prisutni tijekom cijeloga mog spisateljskog života. Čitam Portnoyevu boljku, Rabbit Run i Planet gospodina Sammlera, i nije bilo ničega sličnog tome što je objavljeno u Velikoj Britaniji, ili u Europi, kad smo već kod toga, barem koliko ja znam. To je nekako povezano sa širinom ambicije, bogatstvom imaginacije i zločestim smislom za humor, osobito u romanu Portnoyeva boljka. Tu je riječ o onoj vrsti realizma koja se  želi pozabaviti suvremenim stanjem stvari, prikazom grada ili trenutka u vremenu. U Engleskoj nismo imali ništa tako sjajno i iskričavo. Dakle, da, sačuvao sam vjeru u te dečke.

Kakve su vaše online navike? Surfate li webom?

– Pa, prilično mi se sviđa Edge, stranica Arts and Letters za mene je odličan izvor, a zatim je tu čitavo mnoštvo američkih časopisa. Volim tu tradiciju – The New Republic i tako dalje. Sada ih otvaram prilično redovito.

Čitate li neke online recenzije?

– Ne čitam baš puno blogove. Ne sviđa mi se taj ton prilično provokativnog “vozačkog ludila” – taj tip diskursa koji odlikuje velik dio tekstova na internetu. Ne sviđaju mi se svi ti komentari bilo kojeg novinarskog teksta. Čini se da to što ljudi znaju da ih se ne može smatrati odgovornima i kada nema kontakta uživo, iz njih izvlači prilično gadnu, okrutnu, agresivnu stranu za koju smatram da baš ne pripada u svijet književne recenzije.

O ateizmu i religiji

Nedavno sam pročitao vaš tekst u kojem kažete: “Ateisti imaju jednako savjesti, možda čak i više, kao i ljudi dubokih religioznih uvjerenja” i uočio da ste nedavno govorili nešto više o ateizmu. Isto ste tako surađivali na novoj knjizi naslovljenoj The Portable Atheist i to svojim esejem. Što mislite o pokretu Novih ateista koji je dobio toliko publiciteta i prodao toliko knjiga tijekom protekle godine. Mislite li da se razlikuje od obilježja i smjerova ateizma u prošlosti?

– Malo sam zbunjen zbog toga što se naziva “Novim ateizmom”. Postoji vrlo duga tradicija slobodne misli, a argumenti izneseni protiv religije često su isti, ali uvijek iznova preobraženi. No, mislim da se ovdje dogodilo to da imamo određenu količinu dobrih, artikuliranih knjiga – Hitchensa, Dawkinsa, Sama Harrisa itd. Oni su, na svoje veliko iznenađenje, otkrili da u SAD-u, a isto tako i odmah preko u Južnoj Americi, postoji golem broj ljudi koji također razmišljaju na taj način. Ne vjerujem da ih je odjednom uvjerila ta bujica knjiga – shvaćanja su već imali – ali nije ih se moglo čuti. Kada je Hitchens predstavljao svoju knjigu u državama Bible Belta (Biblijskog pojasa) i kada je raspravljao s baptističkim svećenicima po crkvama, publika je bila vrlo brojna, a većina iste, prema onome što su mu govorili poslije, bila je donekle razdražena time što se područje SAD-a u kojemu žive naziva Bible Belt. Mislim da je tamo bilo nečega što se nije uzimalo u obzir. Zapravo je to prilično ohrabrujuća, ako znamo da je Amerika zamišljena kao sekularna republika sa snažnom tradicijom podupiranja svih sloboda misli.

Doživljavate li religiju kao neiskorjenjivu ili mislite kako ima izgleda da se mišljenja ljudi o religiji promijene?

– Mislim da je neiskorjenjiva i vjerujem da je isto tako zabranjivati je užasna ideja. Pokušali smo to i to pripada popisu političke represije. Čini se da je prilično duboko ugrađena u ljudsku prirodu. Kao da je dio svih kultura, pa ne očekujem da nestane. A ipak, istovremeno, ako jest ugrađena u ljudsku prirodu, zašto ima toliko mnogo ljudi koji su nevjernici? Mislim da je važno da ljudi bez religioznih uvjerenja progovore i brane ono što cijene. To je pomalo i problematično, sam taj naziv “ateist” – nitko zapravo ne želi biti definiran onime u što ne vjeruje. Još se nismo dogovorili niti složili oko naziva, ali ne očekujete da baptistički svećenik hoda naokolo nazivajući se darvinistom. No, najvažnije je da ljudi koji ne vjeruju u nebeskog boga ni  natprirodne pojave brane i dokazuju svoja uvjerenja u moralne vrijednosti, ljubav i transcendenciju koju mogu doživjeti u prirodi, umjetnosti, glazbi, kiparstvu ili sličnom. S obzirom na to da ne vjeruju u zagrobni život, to ih potiče da veću važnost pridaju samome životu. Malena iskra koju ipak imamo postaje još vrednija kada nemate na raspolaganju nikakvu trgovinu s vječnošću.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Razgovor je objavljen 11. siječnja 2008. godine u časopisu The New Republic, http://tnr.com/politics/story.html?id=2cee28d1-869d-447a-8e83-4e046f5ad6df. Oprema teksta redakcijska.