Razgovor s Katherine N. Hayles

Smatrate li da su stvari drukčije od vremena kada ste napisali How We Became Posthuman? Je li se nešto promijenilo u našem odnosu prema tijelu s pojavom drugih specifičnih paradigmi kao što su nanontehnologija i projekt ljudskog genoma?

– Mnogo se toga promijenilo otkad sam završila pisanje How We Became Posthuman 1998. godine. U to je vrijeme virtualna stvarnost bila isticana kao sljedeći val kompjutorske okoline, pomak od Graphical User Interface (GUI). Gotovo desetljeće kasnije, prodorno i sveprisutno računarstvo, ugrađeni senzori i mehanizmi za pokretanje, RFID tehnologije povezane s geoprostornim bazama podataka i s njima povezanim otkrićima, napredovali su ubrzano, tako da je danas jasno da živimo, radimo i stvaramo u okolinama “miješane stvarnosti” u kojima virtualni i stvarni entiteti ulaze u interakciju na sve bešavnije načine. Položaj tijela isto se tako promijenio, ne samo u smislu nanotehnologije i projekta ljudskog genoma nego uz pomoć tehnologija s kojima se susrećemo na svakodnevnoj osnovi, kao što su RFID etikete. Poput gotovo svega drugoga, tijelo je postalo ono što Bruce Sterling naziva SPIME, predmet što ga je moguće pratiti kroz prostor i vrijeme gdje se fizičko tijelo smatra stvarnom manifestacijom virtualnih podataka povezanih s njim.

Budućnost transhumanizma

Rekli ste da se vama transhumanistički san o daunlodanju uma u kompjutor “čini kao noćna mora”. Vaša je studija proučavanje kulturnih utjecaja tih snova. Taj se san očito nije ostvario. Bruce Sterling u svom je predavanju održanom na zagrebačkom Sferakonu 2007. rekao da je to zbog pogrešnih kognitivnih pretpostavki o sličnosti kompjutorske tehnologije i ljudskog uma. Što mislite o tom pitanju?

– Slažem se sa Sterlingom, naravno, da je san o aplodanju svijesti u kompjutor bio san utemeljen na pogrešnim pretpostavkama o prirodi ljudske misli i svijesti. Iako nije vjerojatno da će taj osobit oblik transhumanizma biti ostvaren, opća pojava toga da ljudi i kompjutori postaju sve više integrirani u proširene kognitivne sustave već je slučaj za stotine milijuna ljudi, sa sučeljima između ljudi i kompjutora koja postaju fleksibilnija, rastezljivija i ključno nezamjenjiva sa svakom godinom koja prolazi. Pune implikacije toga kako će to biti odigrano, čak i u razmjerno kratkom vremenskom razmaku kao što je sljedećih pedeset godina, tek će biti određene. Slijedom toga, transhumanistički pokret je, ako išta drugo, snažniji danas nego što je bio prije deset godina. Izuzevši globalnu katastrofu, nemam nikakvih sumnji da će kompjutori biti sve važniji za budućnost čovječanstva ili da će se ljudsko-kompjutorska sučelja i dalje širiti i razvijati. Imam manje povjerenja u takozvani “singularitet”, trenutak u vremenu kada će se ono što znači biti ljudskim bićem promijeniti tako presudno da će zauvijek biti promijenjena i priroda ljudskoga roda. Vjerojatnije je, mislim, trajno postupno širenje kompjutorskih tehnologija koje stvaraju virtualne pokrove na stvarnim okolišima. Mislim da će se s vremenom percepcije o prirodi svijeta promijeniti, i ako ih usporedimo s, recimo, time kako je svijet izgledao 1950., bit će toliko drukčije kada je riječ o količini kvalitativne transformacije.

Vi ste jedna od rijetkih znanstvenica koje imaju dvije različite pozadine: humanističkih i prirodnih znanosti. Neki teoretičari novih medija, poput Leva Manovicha, istaknuli su da je upravo manjak informatičkog znanja ono što je problematično u humanističkim studijima o novim medijima. Mislite li da humanisti/društvenjaci trebaju povećati svoje znanje o prirodnim znanostima kako bi razumjeli medij?

– Slažem se da je određeno znanje i iskustvo s kompjutorskim tehnologijama nužno da bi se o njima raspravljalo i razmišljalo na teorijskoj razini. To, prema mome mišljenju, ne znači da svaki društvenjak koji piše o digitalnim medijima mora biti stručni programer. Mnoge su različite vrste intervencija moguće, na mnogim različitim razinama razumijevanja i stručnosti. Najbolji način za učenje je, naravno, jednostavno zaroniti i ući u neki projekt koji traži da zaprljate ruke, da tako kažemo. Spoznaja u apstraktnom smislu mnogo je manje korisna od spoznaje koja zahtijeva ustrajanje u nekom projektu  kojim se strastveno želite baviti a to može značiti projekt u kojemu je kompjutorska tehnologija popratna pojava a ne glavni cilj.

I, naravno, suprotno pitanje – mogu li humanisti danas pridonijeti prirodnim znanostima? Informatički znanstvenici voljni su prijeći u područje metafizike, uvodeći nove metafore o tehnologiji. (Kao što je, na primjer, učinio Alan Turing kada je usporedio kompjutor s čovjekom.)

– Ne samo da humanisti mogu pridonijeti znanstvenim, tehničkim i inženjerskim područjima; bez njihovih doprinosa ta će područja biti osiromašena za ono što bi inače ostvarili. Gotovo uvijek tehnički su projekti sjedinjeni s društvenim i kulturnim implikacijama koje su jednako važne za njihove krajnje posljedice kao i njihove same tehničke primjene. Humanisti su osobito obučeni istraživati i baviti s takvim vrstama implikacija. Njihova saznanja, znanje i intervencije pomažu nam shvatiti čitav cijeli raspon onoga što tehničke inovacije impliciraju i kako mogu nagoviještati naše budućnosti. To je jednako točno za informacijske tehnologije kao i za bilo koje drugo tehničko i znanstveno područje.

Virtualno i stvarno se pretapaju

Mislite li da će se obezvređivanje materijaliteta i utjelovljenja koje je počelo s posthumanističkom ontologijom nastaviti ili smatrate neke druge tehnologije izazovnima za utjelovljenje.

– Mislim da je dijalektika utjelovljenja/bestjelesnosti koja je bila toliko važna devedesetih godina sada zakoračila u jednu drugu vrstu oblikovanja koje je promijenilo vrste pitanja s kojima se suočavamo. Operativna pitanja danas su manje spremna usredotočiti se na tu dijalektiku nego na virtualno/stvarne interakcije. Dok su utjelovljenje i bestejelesnost često shvaćani kao međusobno isključiva stanja (ili čak kao zajednički isključivi izbori), dinamika virtualno/stvarno nije konstruirana bilo kao i/ili nego kao i/i. I virtualno i stvarno nužno su utjelovljeni; u određenom smislu, borba za ne-brisanje utjelovljenja vođena je i dobivena. Virtualno ne postoji bez hardvera, softvera i midlvera koji čine virtualnu dimenziju mogućom ostvarivanjem iste u predmetima i procesima iz stvarnog života, uključujući pohranu i prijenose podataka. Virtualno se stalno preobražava u stvarno a stvarno u virtualno, a oba su stanja i utjelovljena i stvarna.

U svojim studijama čitate cyberpunk romane kao što su oni Philipa K. Dicka ili Williama Gibsona kao pripovijetke koje nam mogu pomoći da razumijemo posthumanističko gledište. Možete li izdvojiti nekoliko romana koje smatrate zanimljivim za čitanje u novom tisućljeću?

– A History of Portraiture Stevea Tomasule je zaigrano, prekrasno djelo koje istražuje povijest predstavljanja, od izuma pisma do suvremenog svijeta baza podataka i RFID etiketa. Accelerando Charlesa Strossa detaljno je istraživanje postkapitalističke ekonomije u kojoj protagonist zarađuje za život davajući ideje. Distraction Brucea Sterlinga predivno je zabavan i proročki pogled u budućnost čovječanstva koju odlikuju osnažena spoznaja i inteligentne oživljene okoline. Greg Egan ostaje jedan od naših najinteligentnijih, najdalekovidnijih i najinventivnijih pisaca koji proučavaju što ljudi mogu postati u bližoj i daljoj budućnosti. I, konačno, za zadovoljavanje estetskog iskustva, toplo preporučam roman Richarda Powersa, nagrađen s National Book Award, The Echo Maker, koji istražuje krhkost i grubost ljudskog uma i svijesti.

Vaša novija djela bave se problemom elektroničke pismenosti. Kako ste odlučili uključiti se u Electronic Literature Organization i projekt Electronic Literature Collection?

– Electronic Literature Organization posvećena je stvaranju, širenju i razumijevanju digitalnih književnosti. Ona je ekvivalent Modern Language Association za književnost 21. stoljeća koja će se sve više pojavljivati u digitalnom obliku a ne u tiskanom. ELO obavlja važan posao u arhiviranju elektroničke literature tako da kanon digitalnih radova ostane dostupan u budućnosti i bili su domaćinom nekoliko važnih konferencija i ostalih događaja. Blisko s njima surađujem na svojoj novoj knjizi (izlazi u veljači 2008. u izdanju nakladnika University of Notre Dame Press) Electronic Literature:  New Horizons for the Literary. Prvo poglavlje moje knjige What is Electronic Literature pojavilo se na ELO stranici (http://eliterature.org). Osim toga, web stranica povezana s mojom knjigom na glavnom je kompjuteru ELO-a (moći će se pronaći od veljače 2008. na http://newhorizons.eliterature.org). Web stranica, zajednički projekt Chrisa Motta, Jacoba Burcha i mene uključivat će istraživanja digitalne književnosti za profesore i za učenike. Uključit će više od desetak izvornih eseja o elektroničkoj književnosti, uključujući i eseje o snalaženju u elektroničkoj književnosti Jessice Pressman, pronalaženju koda Davida Sheparda, kineskoj književnosti na webu Michaela Hockxa, podučavanju elektroničke književnosti Chrissa Motta i mnogim drugim temama za koje se nadamo da će biti korisne znanstvenicima koje zanima elektronička književnost.

Izjavili ste da “elektronička književnost iskušava granice onoga što je književno i izaziva nas da preispitamo svoje pretpostavke o onome što književnost može učiniti i biti”. Larry McCaffery u svom eseju o fenomenu avant-pop književnosti zaključio je da su djela koja su nazivana eksperimentalnima često bila klasificirana kao marginalna zbog formalnih metoda kojima su se koristila i ne-formalnih žanrova kojima su pripadala. (Na primjer, Neuromancer Williama Gibsona.) Je li to slučaj s elektroničkom književnošću? Možemo li očekivati da će i elektronička književnost isto tako biti osuđena na periferni status u književnom kanonu?

– Ne bih se složila da je avangarda književnost bilo koje vrste, uključujući i elektroničku književnost, “marginalna” u smislu da je periferna za književnu praksu. Upravo suprotno, avangarda je uvijek bila važna u pokušaju ostvarivanja neostvarivog s onim što može biti postignuto s književnom formom i predstavljanjem, otvarajući nove mogućnosti koje su postale mainstream. Dovoljno je samo sjetiti se eksperimenata s fokalizacijom u djelima Forda Maddoxa Forda i Josepha Conrada, tehnika struje svijesti Virginije Woolf, temporalnih arabeska Williama Faulknera, kao i isječaka (cut-ups) i uvijanja (fold-ins) Williama Burroughsa, od kojih su se svi pokazali uvelike utjecajnima za buduću književnu praksu. U suvremenom trenutku, digitalna književnost slično pomiče granice onoga što podrazumijevamo pod “književnim”, osporava tradicionalne ideje o tekstualnosti uz pomoć takvih književnih tehnika kao što su kodiranje i spajanje teksta s ostalim modalitetima za ostvarivanje književnih i umjetničkih efekata. Ta vrsta eksperimentiranja krv je književnosti, aura mogućnosti koja je drhtava i živa.

Dojmovi o znanstvenom radu u Hrvatskoj

Prema vašem mišljenju, koja je uloga teorije novih medija? Mislite li da bi to znanstveno područje trebalo biti odvojeno od ostalih područja znanosti ili uključeno u kulturalne studije, književnu teoriju, semiotiku itd.

– Mislim da sadašnji trenutak bitno obilježava fluidnost, jer različite institucije eksperimentiraju s time kako uklopiti medijske studije u curriculum. Možda neće biti “najboljeg” rješenja koje funkcionira posvuda; upravo suprotno, mislim da će svaka institucija vjerojatno imati vlastite specifičnosti i kontekste koji oblikuju ono što će najbolje funkcionirati za tu instituciju. Na nekim sveučilištima najbolje rješenje moglo bi biti uspostavljanje zasebnih odsjeka medijskih studija, dok drugdje već osnovani odsjeci mogu svaki imati vlastiti program ali svoje napore uključiti u interdisciplinarno središte. Treća će sveučilišta možda zagovarati integraciju medijskih studija u raznolike tradicionalne discipline kao što su književnost, geografija, povijest umjetnosti, dizajn, urbane studije itd. Konstanta za koju se nadam da će biti sveprisutna jest nužnost razvijanja oblika u kojima se različiti sudionici digitalnih medija susreću i raspravljaju o zajedničkim interesima i rade zajedno na interdisciplinarnim projektima. Zato što se identificiram s književnim studijima, zaista mislim da književnost mora biti dio tih rasprava – ne da književni studiji moraju njima dominirati, ali da bi trebali imati svoje mjesto za stolom.

Vodili ste radionicu Elektronička književnost na odsjeku za kulturalne studije u Rijeci te ste izložili rad Space and Time in Language and Literature. Kakvi su vaši dojmovi o znanstvenom radu u Hrvatskoj? Nalazite li neke razlike između američke i europske (ili čak istočnoeuropske) znanstvene zajednice?

– Ne mislim da znam dovoljno o hrvatskom kontekstu da bih mogla uopćeno govoriti o bilo kakvim razlikama. Međutim, čak i iz mog kratkog boravka bilo mi je jasno da Hrvatska ima izvanredno složenu povijest punu sukoba u kojima su mnoge različite regije, nacionalnosti i etniciteti odigrali svoje uloge. Moguće je da Hrvatska, pa čak i Istočna Europa kao cjelina, pruža primjere onih vrsta napetosti, sukoba i mogućnosti koje sve više karakteriziraju transnacionalna globalizirana društva. Moramo mnogo naučiti od Hrvatske, i nadam se da ovaj razgovor može pridonijeti, na malen i skroman način, trajnom dijalogu između znanstvenika na američkim sveučilištima i hrvatskih znanstvenika na sveučilištima poput ovoga u Rijeci.