Razgovor s Mirkom Maretićem

Ratko Cvetnić i Mladen Klemenčić (www.trnsko.net)

U potrazi za površinama na koje će se Zagreb širiti iz svoje donjogradske jezgre gradske su vlasti poslije Drugog svjetskog rata razmatrale nekoliko mogućnosti. Najbliži prostor – područje Trešnjevke, Trnja i Pešćenice – bio je već zaposjednut divljom gradnjom iz međuratnoga razdoblja i procjenjivalo se da bi rekonstrukcija bila preskupa i predugotrajna. Stoga je procjenama gradske uprave iz vremena gradonačelničkih mandata Većeslava Holjevca (1952.-1963.), odlučeno da se grad proširi na desnu obalu Save. Tim odlukama planiralo se u razdoblju do 1970. na velikim prekosavskim poljoprivrednim površinama sagraditi dvadeset i četiri naselja od kojih bi svako imalo kapacitet između osam i dvanaest tisuća stanovnika. U trenu kad se ta odluka donosila, na tome području već postoje kompleksi Brodarskog instituta (1952.) i Velesajma (1956.), ali se bilježi i pojava nagle divlje i nekvalitetne gradnje prizemnica, te je bila nužna brza urbanistička intervencija da se i ovaj prostor ne pretvori u slam. Prvi korak u ostvarenju plana bila je gradnja sjevernog dijela naselja Savski Gaj 1957., a odmah nakon toga na red dolazi Trnsko kao prvo potpuno novo naselje na desnoj obali Save.

Urbanistički koncept Trnskoga

Autori urbanističkog plana Trnskoga – Zdenko Kolacio, Mirko Maretić i Josip Uhlik – svoju su koncepciju zasnovali na trokutu koji čine željeznička pruga, potom istočna stranica duga 1100 metara, i sjeverna, duga 500 metara. Ta ledina, površine od 29 hektara, tada je uglavnom nesagrađena, pokrivena poljoprivrednim površinama, kućnim vrtovima i grupama slobodnog zelenila, a njome se u to vrijeme još proteže isušeno korito bivšeg rukavca Save.

U razdoblju između 1960. i 1966. na tome je prostoru, gotovo u jednom građevinskom zamahu, sagrađeno današnje Trnsko. U naselju prevladavaju stambene četverokatnice s prizemljem, oko središta grupirano je šest stambenih tornjeva s dvanaest katova, a u sjevernome dijelu naselja postoji još jedan viši stambeni toranj. Među arhitektima bilježimo imena Bartolića, Tučkorića, Jelineka, Feldmana, Dragomanovića, Nikšića, Šmidihena... Trgovačko-ugostiteljski podcentar, koncipiran kao prizemni paviljon na sjevernom ulazu u naselje, projektirao je Maretić, koji je dao ključni ton cijeloj urbanističkoj koncepciji Trnskoga. Osnovna škola, kasnije prozvana po strijeljanome skojevcu Kreši Rakiću, otvorila je svoja vrata početkom 1964. Robna kuća u središtu naselja, jedna u nizu Naminih ispostava, sagrađena je 1966., a dječji vrtić otvoren je 1969. Jedini kapitalni objekt koji je sagrađen nakon šezdesetih bila je sportska dvorana, podignuta početkom osamdesetih.

Treba napomenuti da plan Južnoga Zagreba nije ostvaren u potpunosti – imena poput Miljevine, Palinčice, Mladolesa, Rujevine... ostala su samo u zamislima. No, ni sagrađena naselja, poput Trnskoga, nisu dovršena kao cjelina – jaz između urbanističkih normativa koje su naši mladi arhitekti donosili s putovanja po razvijenome svijetu i mogućnosti tadašnjega Zagreba ponekad je bio doista nepremostiv. Nastojeći rekonstruirati okolnosti nastanka naselja – i Novoga Zagreba u cjelini – Trnskaši (www.trnsko.net) su arhitekta Mirka Maretića, jednoga od ljudi iz najužeg kruga djelatnika tadašnjeg Urbanističkoga zavoda, zamolili da se prisjeti ljudi i zbivanja vezanih uz nesumnjivo najveći urbanistički projekt u povijesti Zagreba.

Zagreb južno do Save

U Urbanistički zavod Grada Zagreba došli ste 1957. U kojoj je fazi tada bilo planiranje Novog Zagreba? Jeste li imali kontakte s gradonačelnikom Holjevcem, kojemu se obično pripisuje ideja o širenju Zagreba južno od Save?

– Holjevac je u taj posao ušao s velikim ambicijama i željom da se u razvoju grada što prije pređe na prostor preko Save koji smo mi tada nazivali Južni Zagreb. To je bilo i logično rješenje. Naime, 1953. kada je arhitekt Vlado Antolić predložio novu regulacionu osnovu – to bismo mi danas nazvali generalnim urbanističkim planom – vijećnici su u Gradskoj skupštini odbili njegov prijedlog s obrazloženjem da je izostao razvoj grada preko Save na jug. Od tog trenutka Holjevac nije mirovao. Stalno je ponavljao kako treba što prije prijeći Savu i usmjeriti razvoj grada prema jugu. Tim više što su dijelovi grada izgrađeni u razdoblju prije Drugog svjetskog rata – Trešnjevka, Trnje, Pešćenica – u velikoj mjeri bili zauzeti divljom gradnjom i njihova rekonstrukcija bila bi teško savladiv problem. U rješavanju urbanističkih problema ekonomska komponenta ima nezaobilaznu ulogu, to morate imati stalno na umu. Zanimljiva je i anegdota iz tog vremena. Gradonačelnik Holjevac bio je toliko nestrpljiv da se krene u pothvat da je od građevinara zatražio da se na praznu prekosavsku livadu postave dvije dizalice, samo da bi se moglo reći: “Evo počinjemo!”

Kakva je bila hijerarhija unutar ekipe koja je planirala Novi Zagreb – tko je bio na vrhu, tko druga razina itd.?

– Holjevac je pozvao Zdenka Kolacija, ondašnjeg direktora Urbanističkog zavoda grada Zagreba, i zamolio ga da on organizira stručnu ekipu i tako je započelo. U ekipi nas je bilo petero, a ja sam bio koordinator. Imali smo dvije prostorije u tadašnjoj zgradi općine Trnje, u sastavu Direkcije za izgradnju grada Zagreba, kako bismo kao odvojena stručna ekipa mogli na miru raditi na tom poslu. Samo jedan dan u tjednu bili smo obavezni biti prisutni u radnim prostorijama u Urbanističkom zavodu.

Jeste li kao “urbanistički otac” Trnskog u planiranju naselja imali ikakav uzor ili predložak iz nekog drugog grada ili dijela svijeta?

– Urbanistička koncepcija cijelog Južnog Zagreba temeljila se na rezultatima evolucije urbanizma u razvijenim zemljama svijeta. Mi smo pratili što se događa u svijetu, kakav je trend u rekonstrukciji postojećih dijelova gradova i razvoju novih dijelova. Bogatije zemlje, naime, prošle su kroz različite etape u razvoju gradova pa su se i kritički odnosile prema pojedinim rješenjima iz njihove prošlosti. Mi smo prihvaćali sve ono što je bilo pozitivno u stručnoj interpretaciji i rješavanju urbanističkih problema, a s ciljem garancije prostorne discipline, pa je takav pristup bio i kad je u pitanju Južni Zagreb.

Južni Zagreb vs. Novi Beograd

Primjećujemo da umjesto o Novom Zagrebu, kako je uvriježeno, vi dosljedno govorite o Južnom Zagrebu…

– Da, mi smo u vrijeme planiranja razmišljali o Južnom, a ne o Novom Zagrebu, ponajprije stoga što smo htjeli da se Zagreb po tome razlikuje od Beograda, no kasnije je ipak prevladao pojam Novi Zagreb.

Prisjećate li se pobliže izgleda terena prije početka gradnje Trnskog? Gdje bi se mogle naći snimke terena uoči gradnje naselja?

– Sjećam se da je teren bio uglavnom neizgrađen. Ne bih znao gdje bi se mogle pronaći snimke toga terena, no sjećam se jednog detalja s tim u vezi. Od tzv. vojnog odjela gradske uprave mi smo svaki dan na revers mogli posuditi avionske snimke terena. Koristili smo ih za trajanja radnog dana, a po završetku smo ih morali uredno vratiti. Bila je to stroga vojna kontrola kako je i priličilo tom vremenu. Gdje su danas te fotografije, koje su bile prilično velikog formata, ne bih vam znao reći, ali nama je uvid u te snimke tada bio od velike pomoći i vrijedilo bi ih pronaći ako je to moguće.

Te smo fotografije pronašli u Muzeju Grada i na njima se već vide počeci gradnje u Savskom Gaju. U članku objavljenom u časopisu Arhitektura iz 1960. napominjete da je u toku gradnja u sjevernom dijelu Trnskoga, a da će se i većina ostalih stambenih zgrada započeti graditi iste godine. Možemo li točno odrediti godinu kada nastaje Trnsko?

– Urbanistički plan Trnskog izrađen je 1959., a gradnja naselja počela je početkom proljeća 1960. Prije Trnskog počeo se graditi jedino sjeverni dio naselja Savski Gaj, 1957. No, budući da je u Savskom Gaju uz taj novi dio postojao i stari, seoski dio, Trnsko je bilo prvo cjelovito novozagrebačko naselje u kojem je počela gradnja.

Bez crkava, molim!

Je li u urbanističkim planovima na ikoji način bila predviđena gradnja crkava, i kako je bio stav prema gradnji sakralnih objekata?

– Ne, u urbanističkim planovima nije bila predviđena gradnja crkava. Samo je iznimno sagrađen pokoji sakralni objekt, a na temelju posebne odluke. Primjerice, kao velika senzacija bila je odobrena gradnja crkve u Sigetu. Međutim, mogu vam reći da se prilikom izrade detaljnih urbanističkih planova u centru naselja znala prešutno ostaviti koja slobodna, prazna površina za koju nije bila naznačena namjena. Ili bi se obavezni park predvidio na nešto većoj površini, što je prešutno također značilo da se u slučaju promjene društvenih okolnosti na tom prostoru može sagraditi crkva.

1 parkirališno mjesto na 35 stanovnika

Planirali ste broj parkirališnih mjesta u odnosu spram očekivanog broja stanovnika, uz mogućnost proširenja. Kakvu ste dinamiku proširenja očekivali? Je li se tada možda smatralo da će efikasnost javnog prijevoza učiniti osobne automobile više ili manje nepotrebnima?

– Jedno parkirališno mjesto bilo je predviđeno na 35 stanovnika uz mogućnost povećanja. Postupali smo po tada važećim propisima. Nije se smatralo da će javni prijevoz utjecati na važnost korištenja automobila, no nitko nije mogao predvidjeti tako brz razvoj prometa kakav se dogodio. Prema tom skromnom normativu u naselju Trnsko bilo je predviđeno oko tri stotine, najviše do četiri stotine parkirališnih mjesta. Ostavljena je, kako ste uočili, i mogućnost povećanja, no to proširenje potrebno je stručno izvesti. Kada se danas o tome govori, treba dodati da ni u Sloveniji, gdje se uvijek bolje planiralo, nisu bili dovoljno vidoviti u pogledu rasta automobilskog prometa.

Le Corbusierovo načelo: zrak i zelenilo

Jeste li imali ikakva uvida u numeraciju zgrada u Trnskom? Naime, numeracija unutar naselja nije u vezi s vremenskim slijedom gradnje pojedinih zgrada, nego prati razmještaj zgrada unutar naselja od sjevera prema jugu.

– U pogledu razmještaja volumena u prostoru, a volumeni su zgrade, slijedili smo Le Corbusierovo načelo prema kojemu je trebalo osigurati što više zraka i zelenila. To je značilo više slobode u razmještaju. Napušten je bio prijašnji princip: zgrada do zgrade, klasična ulica, koja potom dobiva svoj naziv, a pojedini objekti redom pripadajući broj. Ne znam točno koje je tijelo bilo zaduženo za samu numeraciju zgrada, no jasno je da su se ti ljudi našli u novoj situaciji, ne samo u naselju Trnsko nego i u drugim novim naseljima u Zagrebu.

Na više mjesta u vašim se tekstovima spominje produžena Runjaninova ulica koja je bila zamišljena kao istočna tangenta naselja Trnsko. Znamo da danas postoji samo stotinjak metara te prometnice na samom ulazu u naselje kod samoposluživanja. Kakav je bio plan u cjelini; je li bilo zamišljeno da to bude cjelovita gradska prometnica koja bi išla od “stare” Runjaninove prema jugu, prelazila Savu i nastavljala se u Novom Zagrebu?

– To je dobro pitanje! Evo, baš sam neki dan čuo na radiju da je konačno otvoren novi Domovinski most, a ambiciozni gradonačelnik Bandić spomenuo je da se planira gradnja još jednog mosta kod Bundeka. Taj most bio je planiran već u ono vrijeme kao produžena Draškovićeva ulica koja bi na području Trnja morala dobiti zavoj. Zna se koliko mostova mora imati grad na rijeci: na svakih 100.000 stanovnika da dolazi jedan most. U tom kontekstu spominje se i tzv. Jarunski most. Što se Runjaninove ulice tiče, u pravu ste: ta prometnica trebala se produžiti u svom punom profilu uz one fakultetske zgrade koje su na tom potezu sagrađene, a s produženjem išao bi i novi most preko Save. Uz taj most planirana su bila i velika parkirališta za potrebe Južnog Zagreba, kao i velikog sportskog centra koji je bio planiran na mjestu hipodroma koji smo, pak, planirali premjestiti dalje prema jugu. Ta je prometnica trebala s istoka tangirati Trnsko, odnosno prolaziti između Trnskog i Sigeta, s time da se produži i dalje, u danas još nesagrađeni prostor Južnog Zagreba i da služi za “veliki” promet područja na južnom rubu Južnog Zagreba. Postoji kategorizacija gradskih cesta prema njihovu značaju. Paralelno s planiranjem novih dijelova Zagreba, predložena je i mreža gradskih prometnica u kojoj je razmak između glavnih, brzih prometnica bio 500 do 1000 metara. Na njih se onda vezuju tzv. sabirne ceste nižeg stupnja važnosti, a na te još manji ogranci ili tzv. opskrbne ceste koje vode do pojedinih objekata. Ne znam do kada će biti moguće dalje odlaganje izgradnje i toga mosta. Dodao bih još da je cijelo naselje Trnsko planirano s pretpostavkom gradnje takve prometnice.

Spomenuli ste da je za imenovanje naselja bio zadužen književnik Gustav Krklec. Možete li to još malo dopuniti?

– U vrijeme izrade Urbanističkog plana naselja Trnsko, Zdenko Kolacio je angažirao Krkleca da predloži nazive novih naselja na cijelom području Južnoga Zagreba. Predložena su i prihvaćena 24 naziva. Kod toga su najviše korišteni podaci sa starih karata i planova. Nastojalo se da predloženi nazivi budu što vjerniji autohtonim toponimima zatečenim na detaljnim kartama, a za naselje koje je trebalo biti u središtu toga prostora Krklec je sam smislio ime – Središće – i to ime je, kako znamo, danas u upotrebi.

24 novozagrebačka naselja

Danas se uvriježilo govoriti o Novom Zagrebu kao gradu od oko 250.000 stanovnika. Znači li to da su granice tadašnjih planova u međuvremenu dosegnute?

– Taj podatak je pogrešan, premda je na žalost već postao općeprihvaćen. Računalo se da svako to gradsko naselje ili stambena zajednica, kako se u ono vrijeme govorilo, ima deset do dvanaest tisuća stanovnika. Pomnožite to s 24 naselja, koliko je bilo planirano, i doći ćete do podatka o približno 250.000 – dakle, Južni Zagreb je planiran za toliki broj stanovnika. Zbrojite današnje stanovništva svih naselja od Remetinca do Zapruđa i Dugava i vidjet ćete da je danas na tom prostoru tek polovina ili tek malo više od polovine planiranog broja. Jedan broj planiranih naselja – spominjem imena poput: Mladolesa, Palinčice, Rujevine... – dosad još nije sagrađen. Međutim, odmah treba napomenuti da ni sagrađena naselja nisu nastala odjednom jer Južni Zagreb je bio planiran da se gradi godinama i godinama.

Bez sportsko-rekreacijskih centara

Kako ste u projektu naselja predvidjeli prostor za dječju igru i sport i kako su realizirani ti sadržaji?

– Imao sam sreću da sam prije izrade urbanističkog plana, u lipnju 1958. boravio na seminaru koji su Ujedinjeni narodi organizirali u Švedskoj. Tema je bila planiranje, projektiranje i održavanje sportsko-rekreacijskih centara i dječjih igrališta u gradovima. Grad Stockholm imao je tada oko milijun stanovnika; znači to je ona veličina koja će se Zagrebu dogoditi nešto kasnije. Tada je Stockholm imao 30 sportsko-rekreacionih centara, ne na papiru, nego realiziranih. To je bilo namijenjeno za tzv. stariju omladinu i odrasle stanovnike. Na taj način svakome je bilo zajamčeno najmanje tri sata bavljenja sportom svaki tjedan. A dječjih igrališta bilo je koliko god hoćeš. Oprema i veličina igrališta određena je namjenom pa se razlikuju igrališta za uzrast do tri godine, potom za djecu 3-7 godina te 7-15 godina. Na svim igralištima zaposleni su voditelji aktivnosti, koje plaća gradska uprava.

Na to dolaze sportsko-rekreacijski centri za odrasle te, naposljetku, centri za sportske manifestacije, za natjecateljski sport, svojevrsna sportska kazališta. Kad sam se vratio u Zagreb, već je počela izrada novog urbanističkog plana i zadužili su me za izradu mreže sportsko-rekreacijskih površina za budući Južni Zagreb. Moj je prijedlog bio primljen s naklonošću, osobito su oduševljeni bili Milka Babović i arhitekt Slavko Delfin, koji je radio kao profesor na tadašnjem Fakultetu za fizičku kulturu. Nešto je od predloženoga doista realizirano, na žalost mnogo manje od onoga što smo, zavarani tadašnjim optimizmom, vjerovali da će biti. U Trnskom dječja igrališta uglavnom jesu realizirana, na žalost bez voditelja na igralištu. Pitam, tko se brine za tu djecu? Na žalost nitko, jer smo mi takvi po mentalitetu. I oprema na igralištima, tobogani, ljuljačke, sve to s vremenom propadne. E, to smo mi.

Da zaokružimo. U Južnom Zagrebu na svaka tri do četiri naselja planiran je sportsko-rekreacijski centar površine 5 do 15 hektara. Drugim riječima, za današnji Remetinec, Savski Gaj, Trnsko i Siget trebao je postojati zaseban sportsko-rekreacijski centar za omladinu i odrasle. Na istočnoj strani, za Zapruđe, Travno, Utrinu, Dugave trebao je biti drugi sportsko-rekreacijski centar. To je trebalo biti realizirano, ali toga nema. Takvih centara bilo je predviđeno sedam, a realiziran nije zapravo ni jedan.

Trnsko bez kavane i restorana

U okviru vašeg doktorata proveli ste i anketu među stanovništvom Trnskog o tome što oni misle da u naselju nedostaje, što je ostalo nedovršeno, a što je možda nepotrebno. Kako biste komentirali nalaze te ankete?

– Jako je važno udovoljiti socijalnim i psihološkim potrebama stanovnika koji prihvate neki gradski prostor kao svoj i identificiraju se s njime. Tema moje disertacije bila je centar novog naselja, na temelju primjera Trnskog i Zapruđa. Od predviđenih sadržaja u centru Trnskog nisu sagrađeni, a bili su predviđeni, primjerice kavana i restoran. Očito su u tome presudili drugi kriteriji od onih koji su mene vodili. Pitanje restorana je ponajprije ekonomsko pitanje. Vjerojatno se postavilo pitanje: a koga će taj restoran prehranjivati? Da bi bio ekonomski opravdan, on mora ostvariti neki dnevni promet. Prevladalo je mišljenje da se to ne isplati graditi. Praktičari su u tim okolnostima uspijevali nametnuti svoje mišljenje. Ni društveni dom, a misli se na dom s prostorijama za razne aktivnosti, nije realiziran.

I, naposljetku, kada biste određivali datum za Dan naselja Trnsko, za koji biste se datum ili događaj odlučili?

– Kao što sam rekao, gradnja naselja počela je početkom proljeća 1960. Ne znam ima li ikoga tko bi mogao znati točno kojega je dana počela gradnja prvog objekta, stoga predlažem da datum za dan naselja bude upravo prvi dan proljeća.

Mirko Maretić (Dicmo, 1926.), arhitekt. Diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. i magistrirao te 1985. obranio doktorsku disertaciju Prilog istraživanju modela centra novog gradskog naselja. Od 1954. do 1958. bio je zaposlen u Urbanističkom institutu Hrvatske, 1958.-1972. u Urbanističkom zavodu grada Zagreba, a od 1972. na Arhitektonskom fakultetu na Katedri za urbanizam. Umirovljen 1996. kao redoviti profesor. Izradio je šezdesetak urbanističkih planova, između ostaloga i novozagrebačkog naselja Trnsko. Objavio četrdesetak stručnih članaka iz područja urbanizma. Knjigu Gradski centri objavio je 1996. godine.