7.10.2004.

Global Project  

Razgovor s Naomi Klein

razgovor

Razgovor s Naomi Klein počet ćemo sa situacijom u Iraku. U Iraku smo bili nedavno. Što mislite kamo ta situacija vodi?

– Prilično je težak trenutak za razgovor o Iraku, situacija u Italiji je vrlo zastrašujuća zbog otmica koje su se upravo dogodile. Svi čekamo dobre vijesti. U Iraku sam boravila prošlog ožujka i travnja, i tamo samo bila da bih istraživala ekonomsku stranu rata. Ne “Šok i strahopoštovanje” nego “šok terapiju”. Željela sam to učiniti iz nekoliko razloga. Jedan od razloga bio je što sam zaista osjećala da se nešto dogodilo u načinu na koji govorimo o našim pokretima, gdje je postojao potpuni prekid veze između pokreta protiv globalizma, neoliberalizma ili kapitalizma, kako god to željeli uokviriti, i pokreta protiv rata; bilo je to kao da uopće nisu povezani. Tako je bilo zbog nekih odluka i izbora donesenih u oba naša pokreta. Rekla bih da se u pokretima protiv kapitalizma zaista nisu uspjeli pozabaviti militarizmom i dotaknuti se rata i veze između rata i te ekonomske politike, odnosno činjenicom ?a je u povijesti ona uvijek bila nametnute uz pomoć rata, ili diktature, lokalnog prljavog rata ili strane invazije. Govorili bismo o toj trgovačkoj politici i dopuštali bismo da ti razgovori budu vrlo birokratizirani, na primjer, “oh, to je samo MMF koji nameće tu politiku” umjesto stvarnog razumijevanja nasilja u načinu na koji je nametnuta.

Uzorni model

Kada je počeo rat u Iraku bila sam u Argentini snimajući dokumentarac koji smo upravo prikazali ovdje u Italiji. To mi je sve rasvijetlilo boravak u toj zemlji, jer su Argentinci govorili “to je ono što su učinili nama”. Povijest te zemlje i način na koji je neoliberalizam nametnut, kao što sam rekla, u Latinskoj Americi, uz krv, zaista je isti proces poput onoga što se dogodilo u Iraku. Tako sam naučila i shvatila mnogo iz Argentine i naučila sam da je povijest zaista važna. Bili smo u Argentini jer je tamo neoliberalizam doživio slom, došlo je do nacionalne pobune protiv neoliberalizma, što smo smatrali da je vrlo važan dio tog pokreta protiv globalizma u kojemu smo vidjeli pobune protiv summita – protiv pojedinih trgovačkih dogovora, Genove, Seattlea ili pobune u nekim regijama kao što je Chiapas.

U Argentini se u prosincu 2001. dogodilo da je cijela zemlja ustala protiv onoga što tamo nazivaju el modelo – model, koji je neoliberalizam i neoliberalni laboratorij što je Argentina postala. I znamo da su pravila toga laboratorija totalni napad na državu, na sindikate, na sigurnost zaposlenja. To je zemlja koja je imala najbrojniju srednju klasu u Latinskoj Americi. Vidite da u neoliberalizmu nije važan razvoj nego zapravo obratno, guranje unatrag zemlje koja je bila vrlo razvijena, deindustrijalizacija te snižavanje nadnica. Privatizirali su apsolutno sve: čak i ulične znakove u Buenos Airesu sponzorira Mastercard. Nikada nisam vidjela tako privatiziranu zemlju. Bila je “uzoran učenik” – to je bila fraza. Zato se činilo vrlo važnim kao dio pokreta pro?iv neoliberalizma otići u Argentinu te shvatiti i doznati gdje su mogli nametnuti čitav taj model, bez ograničenja. To je stvorilo potpunu ekonomsku katastrofu koja je oduzela prava svima, 60 posto ljudi koji su živjeli u siromaštvu.

No, i to što su reagirali na vrlo zanimljiv način. Mislim da je to djelomično i zbog toga što je pad bio vrlo iznenadan. Kao što znate, veći dio Latinske Amerike živi u siromaštvu. Kada govorite o Argentini u Boliviji ili čak i u Paragvaju, oni kažu “Argentina proživljava krizu”, a mi kažemo “Dobrodošla u Latinsku Ameriku”. Za mene je bilo još zanimljivije što to na neki način omogućuje ljudima u Italiji ili Kanadi da to bolje shvate jer, kada čujete o nečemu što se događa u Boliviji, mislim da nam je vrlo lako reći to se nama nikad ne bi moglo dogoditi. A onda pogledate Buenos Aires, koji je tako europski grad, gdje je genocid protiv domaćeg stanovništva bio gotovo potpun, pa je to gotovo Italija u Južnoj Americi. Vidjeli smo da je kriza tako duboko zahvatila srednju klasu, da je duboko zahvatila društvenu skupinu srednje klase koja je izgubila pristup svojim bankovnim računima. U našem filmu ima slika ljudi iz gornje srednje klase, koji izgledaju izrazito kao gornja srednja klasa s nakitom i ostalim stvarima, kako napadaju gradsku banku jer ne mogu doći do svog novca. Govorim o tome da je razlika između društvenih pokreta u Sjevernoj Americi i Argentini u tome što kada oni razbiju prozore u Sjevernoj ?merici, stavljaju maske, ali u Buenos Airesu nanose šminku…

Prljavi rat

Bio je to dugačak odgovor, no boravak u Buenos Airesu, kada je rat počeo, bio je vrlo poučan jer sam stvarno počela shvaćati povijest; da neoliberalizam nije započeo pod Menemom u devedesetima, nije počeo s MMF-om, počeo je vojnim udarom i bio je nametnut uz pomoć suza i krvi. To nije moglo biti učinjeno pristojno, moralo je uključiti nestanak 30.000 ljudi, sustavni napad na ljevicu, na radničke organizacije, na studentske organizacije, na cijelu infrastrukturu na ljevici i to je bilo ono što je prljavi rat bio. Poznati argentinski pisac, Rudolfo Walsh, 1977. napisao je pismo nazvano A Letter from a Writer to the Military Junta (Pismo pisca vojnoj hunti). U njemu kaže – a morao ga je pisati potajno jer je živio u podzemlju usred vala nestanaka, pisao je ta pisma i poslao mnogo kopija koje bi bile otpremljene posvuda – to je bilo prije Interneta. Dakle, napisao je pismo vojnoj hunti i rekao je “vaši najveći zločini nisu nestanci ljudi ni vaše kršenje ljudskih prava, to su vaši ekonomski zločini koji su milijune gurnuli u siromaštvo, a to je još veće nasilje koje ste nametnuli ovoj zemlji”. Poslao je pismo poštom i ubijen je na ulici sat kasnije. Danas se to pismo stalno citira u Argentini. Postalo poput manifesta koji povezuje nasilje diktature. Ono što sam naučila u Argentini jest da čitav dijalog oko ljudskih prava često zaista zamagljuje ono što je Rudolfo Walsh pokušao reći: postoji razlog zašto su ti ljudi ubijeni, no krv je zasljepljujuća. Kada ste suočeni s nevjerojatnim nasiljem i terorom, zaista je teško vidjeti planove koji iza toga stoje, jer naravno da reagirate na teror, reagirate na nasilje – naravno da reagirate jer morate riješiti trenutačnu krizu. To je ono što se dogodilo u Čileu i to je ono što se dogodilo u Argentini. Orlando Leteleir je u posljednjoj stvari koju je napisao prije nego što je ubijen rekao istu stvar – zašto je međunarodna zajednica toliko ljutita i toliko prosvjeduje kada je riječ o Pinochetovu kršenju ljudskih prava, ali nitko neće govoriti o tome da to rade dečki iz Chicaga namećući šok terapiju. Jer to je razlog zašto se nasilje događa. Tamo je razlog zašto.

S engleskoga prevela

Lovorka Kozole.

Razgovor je objavljen

15. rujna 2004.