#440 na kioscima

245 38 245 barash%202


11.12.2008.

Paul Jandl  

Razgovor s Peterom Sloterdijkom

Američki socijalni biolog govori o našem robovanju vlastitom genetskom nasljeđu te o izgledima da ga preusmjerimo prema ciljevima koje smatramo humanijima, etičnijima, ili barem manje perverznima


Nathan Ihara

David Barash bio se spremao za doktorat iz zoologije i napisao je rad o ponašanju olimpijskih svizaca, ali tijekom godina njegova se pozornost usredotočila na najzanimljiviju životinju - ljudsko biće. Kao profesor socijalne biologije na Odsjeku za psihologiju Sveučilišta u Washingtonu Barash je objavio mnogo popularnoznanstvenih knjiga kojima je želio pokazati da su ljudi, unatoč vanjskim ukrasima kulture, znanosti, religije i svijesti, u dubini ostali itekako ukopani u svoju biološku prošlost, te su u mnogim stvarima robovi drevnim prilagodbama u našoj anakronoj genetici, ili kao što on kaže “tiraniji prirodnog”. Apsurdno, Barashev kolegij Mirovne studije - istraživanje korijena ljudskog nasilja i rata – naveo je konzervativca Davida Horowitza da ga nazove jednim od “stotinu i jednog najopasnijih američkih znanstvenika”. Barash, bradati muškarac koji ćelavi, s nestašnim osmijehom, to je primio vrlo dobro, i sad svoja elektronička pisma potpisuje kao “opasni David”.

Istini za volju, Barashev stil istraživanja ne rezultira uzbudljivim i uznemirujućim idejama poput istraživanja Richarda Dawkinsa ili Stevena Pinkera. Kroz optiku evolucijske psihologije, prisiljeni smo suočiti se s našim drevnim sebstvima, tim zvjerskim stvorenjem koje ništa ne zna o atomskoj bombi ili džihadu, braku ili MySpaceu, ali još progoni naše tijelo, puni naše osjećaje i upravlja našim životima – našim genetskim identitetom. Za to tvrdokorno stvorenje monogamija je mit, slobodna volja je upitna, a takozvani altruizam tek je krivo usmjeren pokušaj da se zaštiti ljude koji možda nose naše gene. (Budući da su ljudi jednom živjeli u malim, blisko povezanim hordama, štititi druge imalo je genetskog smisla).

U nedavno objavljenom članku za Chronicle of Higher Education Barash je pisao o tome kako štakori podvrgnuti elektrošokovima dobivaju čireve, a adrenalinske žlijezde im nateknu ako im se ne dopusti borba s drugim “nevinim” štakorima. Ukratko: slučajno nasilje nikad nije zapravo slučajno; podložni smo milijun godina starom kodu ponašanja, kodu preusmjerene agresije koji Barash nalazi u Ilijadi, u Sweeneyju Toddu i u sadašnjem ratu u Iraku. Barasheva najnovija knjiga, Natural Selections (Prirodni odabiri), pokušava dovesti pojmove evolucijske biologije i socijalne biologije do njihovih logičkih posljedica. “Mnogi ljudi tvrde da su prihvatili zasade evolucije”, kaže on, “ali malo njih zapravo vidi kamo te premise vode”.

Zagovaranje  “stvaranja” ljudo-čimpanzi

U knjizi Natural Selections sugerirate da su naši geni gotovo kao paraziti za manipulaciju neprijateljem.

- Velik je izazov našem samopoštovanju misliti da smo izvana propusni, a da i ne govorim da smo zapravo napadnuti iznutra patogenima i parazitima, čak i našim “vlastitim” genima koji nas navode da se ponašamo na načine koji služe njihovim, a ne našim interesima - što god to “mi” i “naše” značilo.

Prema kojim bi ciljevima kultura trebala ići u borbi s uznemirujućim aspektima našeg genetskog sklopa? Ako bismo mogli genetički izolirati gen za nasilje, biste li bili za njegovu promjenu? Također, vidite li u neuro-farmaceutskim proizvodima način na koji bi se znanost mogla odnositi prema regresivnom ponašanju naših životinjskih sebstava?

- Ja sam sumnjičav prema genetskom preoblikovanju našega naizgled “normalnog” ponašanja. To je naime dio onoga što čovjeka čini čovjekom. Ali bio bih ne samo voljan, nego i stopostotno spreman nametnuti takvo nešto kad je riječ o posebno opasnim sklonostima svjetskih čelnika koji drže prste na “gumbu” atomske bombe. Kad bih mogao promijeniti Georgea  Busha tako da ga učinim pametnijim, mudrijim, znatiželjnijim, manje doktrinarnim, otvorenijim alternativnim stajalištima i općenito manje nepromišljenim, sebičnim i destruktivnim, učinio bih to istog trena!

Jedna od kontroverznijih tvrdnji u Vašoj knjizi jest zagovaranje  “stvaranja” polu-ljudi/polu-životinja… himera, hibrida ili klonova miješane vrste, ljudo-čimpanzi (humanzee). Možete li objasniti zašto ste za tako čudnu ideju?

- Kad bi se uspješno provela, bio bi to posljednji čavao na lijesu najopasnijeg mita našeg doba - da su ljudska bića nekakav prekid, da su izdvojena od ostatka prirodnog svijeta. Kako bi, suočen s hibridom čovjeka i čimpanze (humanzee), čak i najzadrtiji vjerski fundamentalist mogao tvrditi da je homo sapiens na jedinstven način blagoslovljen i da posjeduje božansku iskru?

Uživate rušiti zidove koji razdvajaju ljude i životinje (“Vuk je vuku također vuk” - zapisali ste) ukazujući na primjere altruizma, prevare, ubojstva i rata u životinjskom svijetu. Je li samoubojstvo jedinstvena ljudska aktivnost? A celibat?

- Nema jasnih dokaza o samoubojstvu kod životinja, iako su možda mužjaci pčela blizu tome: nakon parenja, donji dio muškog trbuha doslovce eksplodira pod pritiskom tekućine, što ga ubija i ugurava njegove genitalije u ženske. A kad je riječ o celibatu, socijalni kukci ponovno su ti koji ga demonstriraju: pčele radilice, mravi i ose ne razmnožavaju se, nego umjesto toga rade za uspjeh svoje majke, kraljice. Kod ljudi postoje dokazi da se o celibatu više govori nego što ga se zapravo provodi, i u mnogim društvima činjenica da imate jedno ili više djece u samostanima povećava ukupni genetski uspjeh rodbine.

Da smo se barem razvili od škorpiona

U knjizi kažete da se životinje čiji je napad smrtonosan (zmije otrovnice, škorpioni) uzdržavaju od toga da svoj otrov usmjere prema pripadnicima vlastite vrste, dok navodno “bezopasni” homo sapiens napada sa svime što mu je na raspolaganju. Znači li to da bismo mi, da smo se razvili od škorpiona, imali veću genetsku svijest o opasnostima pušaka, nuklearnog oružja itd.?

- Upravo to! Ključno je to što smo mi “razvili” naše užasno destruktivno oružje negenetski – posredovanjem kulturne evolucije - dakle bez ograničavajućih dobiti koje bi bile tu da smo, kao zmije ili škorpioni, razvili svoje oružje usporedno s “biološkim” ograničenjima njihove uporabe.

U svojem članku o preusmjerenoj agresiji, objavljenom u Chronicle of Higher Education, kažete da životinje koje trpe bol imaju biološku potrebu za agresijom, neovisno o meti. Mogu li žrtvovanja životinja ili rimska arena ili spaljivanje nečije prispodobe imati neki umirujući učinak na stanovništvo?

- Dodajte tome, na razini pojedinaca, i trčanje, raspolaganje vrećom u podrumu u koju udaraš, i možda čak poneku spoznaju.

Vjerujete li u slobodnu volju?

- U smislu tehničkog termina ne vjerujem u slobodnu volju. S obzirom na to da svaki učinak ima uzrok, kako onda i najmanji trzaj bilo kojeg neurona ne bi bio potaknut nekim neposrednim stanjem? I gdje je tu onda slobodna volja? S druge strane, svi mi živimo svoje živote uvjereni da je svatko od nas slobodno biće. To je čudan paradoks. Nismo ograničeni na svoje biološki dane sklonosti, koje su, na kraju krajeva, sklonosti, a ne kruti zahtjevi. Više negoli bilo koja druga vrsta, mi možemo ispitivati svoju situaciju i odlučiti hoćemo li djelovati u skladu sa svojim interesima (i interesima našeg planeta), jednom kad shvatimo problematiku. Ukratko, mi imamo velik mozak i možemo se služiti njime.

Genetski jujitsu

Možemo li biti jači od svojih genetskih “parazita”?

- Ne vjerujem da možemo istinski pobijediti svoje genetske impulse, jednako kao što ne možemo potaknuti svoje bubrege da prestanu pročišćavati krv ili naše srce da prestane pumpati krv. Koliko god voljeli misliti o sebi samima kao svjesnim, “prosvijetljenim” stvorenjima sa slobodnom voljom, povijest i znanost pokazale su da našu genetiku i naše životinjske impulse nikad potpuno ne mogu pripitomiti kulturni zakoni ili individualna snaga volje. Zapravo, kad ljudi pokušavaju podignuti zid protiv svojih evolucijskih žudnji, rezultat je tipična distopijska situacija, poput noćne more (kao u Vrlom novom svijetu), ili barem apsurdna situacija, kao u slučaju Lapute Jonathana Swifta. Ali to ne znači da smo bespomoćne lutke i da plešemo pomicani koncima koje povlači naš DNK. U nekim slučajevima možemo doslovce reći “ne” nekima od svojih neugodnijih sklonosti. Evolucija šapće u nama; ona ne urliče.

U drugim prigodama volim zagovarati “genetski jujitsu”, u kojem uzimamo sirovu silu svoje genetike, ali preusmjeravamo je prema ciljevima koje smatramo humanijima, etičnijima, ili barem manje perverznima ili tvrdokornima. Čak i kad ne možemo pobijediti svoju genetiku, možemo je barem zavitlati u pravom smjeru. Primjerice, s obzirom na svoju biološki utemeljenu sklonost prema seksu s različitim partnerima (što posebice vrijedi za one određene Y kromosomom), možemo sebe zavarati i održati seksualni entuzijazam s trajnim partnerom ako “to” radimo na različitim mjestima i na različite načine. Možemo prevariti svoje gene da bismo ostali vjerni jednom partneru.

Dakle, niste cinik?

- Jesam li cinik? To je dobro pitanje. U svakom slučaju, može biti jako obeshrabrujuće kad počnete ispitivati istinske motive u temelju ljudskog ponašanja. Volio bih to usporediti s nekim tko sluša klasičnu glazbu prvi put. To mu možda zvuči kao strašna buka, čudno i disonantno. No s pravim glazbenim obrazovanjem počinjete cijeniti nijanse djela. Isto vrijedi za evolucijsku psihologiju. Na prvi pogled ona nam sigurno lako ne pada, u kombinaciji s ostalim vjerovanjima koje volimo imati o sebi samima. Ali ako se zaputite dalje, počinjete shvaćati prekrasne složenosti i zagonetke naših evolucijskih sebstava i možete cijeniti veličajnost svega toga.

S engleskoga prevela Irena Matijašević.

Objavljeno na www.laweekly.com/2008-02-07/art-books/tyranny-of-the-natural/

 
preuzmi
pdf