17.6.2004.

Grozdana Cvitan  

Razgovor s Robertom Torreom

razgovor

Svojim stajalištima, energijom i upornošću, dr. Robert Torre prerasta u važnog sugovornika na području liječenja ovisnosti jer jasno iskazuje svoja mišljenja koja nisu uvijek u skladu s onim što se u nas želi čuti. Međutim, njegovim se zalaganjem ponovo u Hrvatskoj fokusira problem alkoholizma. Nakon medijske buke oko komuna za liječenje narkomana, u popriličnoj tišini se osnivaju klubovi liječenih ovisnika.

Kad je zloporaba droge dosegla zabrinjavajuću razinu i koliko se društvo znalo stručno i efikasno suočiti s problemom?

– Zloporaba ilegalnih droga u nas nije dosegla zabrinjavajuću razinu, nego onu koja se mogla očekivati. Droge su u Hrvatsku ušle na velika vrata krajem osamdesetih i početkom devedesetih, i sve do unatrag nekoliko godina njihova zloporaba bilježi eksponencijalni rast. Isti, pa i gori trendovi u istom su razdoblju zabilježeni i u ostalim istočnoeuropskim tranzicijskim zemljama, koje su prihvatile vrijednosni sustav zapadnih demokracija kao svoju orijentaciju. Subkulturni i neizbježni dio tog sustava su droge, pa je u tom smislu porast njihove zloporabe bio očekivan. Porast potražnje mobilizirao je dio kriminalu sklonih osoba da se preorijentiraju na narko-kriminal i stvore danas već stabilne mreže ponude ilegalnih droga. Droge su time postale dostupnije i jeftinije, pa su se i povremeni konzumenti droga, koji bi na neorganiziranom tržištu droga to i ostali, regrutirali u prave ovisnike.

Heroin – prava ovisnost

No, posljednjih godina dolazi do stabilizacije problema zloporabe droga: droge su definitivno izgubile privlačnost koje su imale među mladima početkom devedesetih; opća senzibilizacija javnosti za problem zloporabe droga je također odradila svoje, a i institucije sustava su se, nakon razumljivog prvotnog nesnalaženja, naučile nositi s problemom prevencije ovisnosti, te tretmanom i sankcioniranjem ovisnika. Usporedimo li se i sa zapadnim i s, još bolje, istočnoeuropskim zemljama, po mnogim pokazateljima stojimo sasvim solidno.

Dostupnost droge i broj samih ovisnika najveći je u Splitsko-dalmatinskoj i Zagrebačkoj županiji, gdje žive dvije trećine svih hrvatskih ovisnika. A veća gradska središta koja prednjače po zloporabi ilegalnih droga su Pula, Zadar, Trogir i Split, a tek onda Zagreb, Rijeka, Vinkovci i Osijek.

Na sreću, još postoje područja Hrvatske u kojima je pojavnost bolesti ovisnosti zanemarivo niska, u kojima nema formiranih narko-scena i u kojima je dostupnost ilegalnih droga mala.

Što sve spada u narko-scenu? Postoje li razlike u vrsti i količini konzumiranja droga? Tko uzima drogu?

– Prvo, “droga” kao skupni pojam ne postoji i ne znači ništa. Postoje samo pojedina ilegalna psihoaktivna sredstva od kojih svako nosi zasebnu opasnost pri zloporabi. Nisu sve droge jednako opasne, ne stvaraju sve droge ovisnost, a zloporaba jedne ne vodi, u smislu nekog pretpostavljenog farmakološko-biokemijskog magnetizma, zloporabi druge droge.

U nas se svi problemi s drogama i ovisnicima mogu svesti na probleme drogiranja heroinom i na heroinske ovisnike. Heroin je jedina droga u ozbiljnom smislu te riječi, jedina droga koja dovodi do prave ovisnosti i do životnog sloma ovisnika. Zloporaba ostalih ilegalnih droga nije nam kao društvu značajnije štetila, zloporaba ostalih ilegalnih droga u pravilu ne izaziva, osim u više nego sporadičnim slučajevima, ni štetu na individualnoj razini pojedinaca koji ih zloupotrebljavaju.

Droga i subkulturna scena

Što je onda stvarni problem? Je li problem samo heroin?

– Iako se u nas problem drogiranja zaista može svesti na problem drogiranja heroinom, liječenje heroinske ovisnosti je teško i dugotrajno, tako da ju je svakako bolje i lakše spriječiti nego liječiti. No kako naše preventivne akcije ne rade diferencijaciju droga, onda ni ne mogu preventivnom porukom doprijeti do onog ranjivog dijela urbane mladeži koji eksperimentira s drogama, banalizirajući razlike u štetnosti pojedine od njih, i iz kojeg se regrutiraju heroinski ovisnici. Naime, početkom devedesetih u nas je nastala nova narkofilska subkultura, koja nosi obilježja politoksikomanske ovisničke subkulture, koja se u zapadnim urbanim središtima formirala koncem osamdesetih godina. Pripadnici te politoksikomanske ovisničke subkulture rekreativno bez zadrške uzimaju sve droge: od hašiša i marihuane, ecstasyja i speeda , sedativa i halucinogena, pa sve do kokaina i heroina.

Od razvoja ovisnosti u subkulturnim nadvjerovanjima “brane” se činjenicom da se ne fiksaju. “Sve su droge dobre ako se ne fiksaju!” I fiksanje droge, što se odnosi na heroin i kokain, granica je koju oni kao ne prelaze. Deklarativno se distanciraju od subkulture heroinskih ovisnika i preziru heroinske ovisnike, sve dok ih ušmrkavanje heroina ne povuče k sebi i k njima. Provoditi specifičnu prevenciju heroinske ovisnosti značilo bi obratiti se s platformom diferencijacije droga upravo tom najranjivijem i za razvoj ovisnosti najrizičnijem dijelu urbane mladeži.

Koji su sociološki i psihološki profili ovisnika o teškim drogama? Koje probleme oni nadoknađuju, a koje potiču?

– Socijalni profil naših ovisnika, posebno težih, opijatskih, ne potvrđuju zapadne statistike prema kojima je to bolest nižih društvenih slojeva. U početnoj fazi uzimanja droga u nas su predominirali ljudi koji su dolazili iz višeg ili višeg srednjeg sloja. Danas je predominantan srednji i niži srednji sloj. Dakle, nije riječ o predodređenim tzv. disfunkcionalnim obiteljima koje bi bile materijalno, ideološki ili problemski različite, i time pogodne za razvoj ovisnika. Kao liječnik nisam vidio i ne pristajem na poruke prema kojima su pogreške u odgoju i situacije kod kuće pripomogle da se dijete okrene drogi. To mi se više čini kao vrsta društvene projekcije prema kojoj uvijek netko mora biti kriv. Na taj način društvo se brani od teze da se problem ovisnosti može dogoditi svakome.

Ima li nešto što klinička praksa potvrđuje i što bi bio dokazan nazivnik tog fenomena?

– Potvrđeno je da je zloporaba droga urbani mladenački fenomen temeljno u gradovima. Jedino u Dalmaciji, Istri i na otocima bilježimo značajniju zloporabu droga, pa i onih najtežih opijatskih, u manjim gradskim središtima ili selima, što bi se moglo tumačiti činjenicom da se tamo i u malim mjestima može konzumirati gradska kultura, ali s time i subkultura, sa svime što ona sa sobom nosi, uključivši i droge.

Droge su, osim toga, mladenačka zabava i mogu fascinirati samo mlade. Droge nemaju snagu da poput, primjerice, alkohola, stvaraju i drže u zamci ovisnosti osobe srednje i starije životne dobi. Eksperimentiranju s ilegalnim drogama tendira, dakle, urbana mladež u pravilu subkulturne i alternativne orijentacije sklona rubnom razornom hedonističkom životnom stilu, čestim i nerijetko cjelonoćnim izlascima. A kako su droge psihoaktivne supstance, pogubnom sljubljivanju uz njih je skloniji onaj dio urbane subkulturne mladeži sa supostojećim psihičkim poremećajima. Oni na izopačeni način drogama “liječe” svoje psihički poremećeno funkcioniranje, droge im poboljšavaju “performanse”, pružaju dugo žuđenu ugodu i osjećaj zadovoljstva sobom.

Zatvaranje očiju pred alkoholizmom

Koja je najveća ovisnost i opasnost u nas? Je li to zaista heroin?

– Svakako da su po stupnju zdravstvene, psihološke i društvene štetnosti droge, pa i sam kokain i heroin, neusporedivo manje štetne od nama najomiljenije legalne droge – alkohola. Naime, naš narod je tradicionalno naklonjen alkoholu. Osam desetina odraslog pučanstva konzumira alkoholna pića, a među onom petinom onih koji nikad ne piju dvostruko je više žena. Među njima se dakako nalaze i one osobe koje ne piju zbog toga što su liječeni alkoholičari. Naime, procjenjuje se da u Hrvatskoj ima šest posto ovisnika o alkoholu. Izraženo u apsolutnim brojkama, u Hrvatskoj živi oko 250.000 ovisnika o alkoholu. U nas prekomjerno pije čak 15 posto punoljetnog muškog stanovništva i četiri posto punoljetnih žena. Ako tome još pribrojimo članove obitelji tih ljudi, jer i oni na svakodnevnoj osnovi pate zbog suživota s alkoholičarom, onda postaje jasno koliki je zapravo broj ljudi uključen u krugove alkoholičarske patnje.

Zašto društvo zasad to ne vidi?

– U društvu poput našeg koje se blagonaklono i zagovarački odnosi prema pijenju, u društvu u kojem se muško nepijenje smatra upadno čudnim, jasno da će biti malo apstinenata, mnogo društvenih ‘pilaca', ali i značajan broj alkoholičara. “Bolje je piti nego ne piti, ako se ne pije prekomjerno” otprilike bi glasio stav sredine koja običajno i tradicijski podržava pijenje alkoholnih pića. O ukupnom broju osoba koje umjereno piju ovisi i visina godišnje potrošnje alkohola u pojedinoj društvenoj zajednici. A kako se iz redova umjerenih potrošača alkoholnih pića regrutiraju i sami alkoholičari (otprilike 10 posto osoba koje umjereno piju s godinama prerastaju u alkoholičare), upravo o veličini broja umjerenih ‘pilaca' izravno proporcionalno ovisi i broj alkoholičara u pojedinom društvu, ali jednako tako i pojavnost svih ostalih alkoholom prouzrokovanih poremećaja. Zato su upravo umjereni ‘pilci' najvažnija ciljna skupina sveg preventivnog djelovanja protiv prekomjernog pijenja, jer kada bi se u toj skupini smanjila ukupna potrošnja alkohola pojavnost svih alkoholom uzrokovanih poremećaja bi se u bitnome smanjila. I stoga treba reći jasno: alkoholizam se može dogoditi bez iznimke svakome. Nema tipičnog alkoholičara i alkoholizam moramo prestati poistovjećivati s onih nekoliko postotaka alkoholičara koji su u stanju raspadanja i jadnog životarenja po tipu alkoholičara-beskućnika. Naprotiv, gotovo tri četvrtine alkoholičara čine tzv. funkcionalni alkoholičari, dakle socijalno neupadni ljudi, koji radno i obiteljski funkcioniraju sasvim zadovoljavajuće, a nerijetko i više nego zadovoljavajuće. Njih neposredna okolina ne percipira kao pijance nego tek kao ljude koji si vole popiti .

U nas je stoljećima izgrađivan pozitivan odnos prema pijenju alkoholnih pića te tolerantan odnos prema prekomjernom pijenju i socijalno neupadnim tzv. funkcionalnim alkoholičarima, i bit će potrebne godine ako ne i desetljeća rada na javnozdravstvenom prosvjećivanju i prevenciji alkoholizma da se tu išta promjeni.

Zagovarati trezvenjaštvo, opću apstinenciju od pijenja alkohola u nas, gdje oko 80 posto odraslog pučanstva pije – na sreću, većina njih umjereno – ne bi bilo realno, ali bi zagovaranje umjerenog pijenja bilo korisno.

Politizacija borbe protiv droge

Često se u javnosti vide ljudi koji su izašli iz zajednica i propovijedaju vjeru, mnogi kao fanatici. Javnost je sumnjičava prema takvim izlječenjima. Jesu li ti ljudi sposobni živjeti u sredini u kojoj su živjeli nekad?

– Terapijske zajednice imaju učinkovit marketing prema roditeljima i prema institucijama društva, a manje su privlačni samim ovisnicima. Programi u komunama najčešće su ovisnicima neprihvatljivi. Zato su komune nužna, ali nikako ne i noseća mjera. Nitko nema ništa protiv religiozne preobrazbe ovisnika, pa čak i ako to poprima odlike “pranja mozga”, jer i s aspekta zaštite ovisnika i s aspekta zaštite društva bolje je imati ‘religiomane' nego ‘heroinomane'.

Šteta je što se voditelji pojedinih sustava više bave samopromidžbom nego ovisnicima i reklamiraju svoje sustave kao jedine i najbolje. Šteta je što su u kompeticiji jedni prema drugima, što od infantilne vlastohlepne taštine ne sagledavaju da svi rade na istoj platformi zaštite zdravlja i života ovisnika, ne shvaćajući da su na istom poslu i da su svi jednako korisni: od onih koji ovisnicima nude Isusa kao istinu, put i život , do onih koji im dijele igle i prezervative da bi ih zaštitili od epidemije narkomanskog hepatitisa i AIDS-a. Te ljude vezuje ista doktrina, programi odgovaraju različitim ovisnicima s obzirom na fazu u kojoj su zatečeni i oni kao lepeza programa moraju svi postojati, ali ljudi koji nose programe u koliziji su među sobom i to radi sukoba taština. To priječi nalaženje suvislije strategije i jedinstvenog nastupa prema problemu.

Polje prevencije i liječenja bolesti ovisnosti u tolikoj je mjeri ispolitizirano, prešarano međusobnim konfliktima njihovih nositelja da se, nažalost, ponekad dobiva dojam da ovisnici nisu ni važni nego samo nositelji pojedinih programa. Jer nijedan oblik pomoći ovisnicima nije od pomoći svima njima. Štoviše, različite vrste tretmana primjerene su istom ovisniku u različitim razdobljima njegove narkomanske karijere. Stoga, prema ovisnicima valja ići s raznovrsnom paletom dobro strukturirane programske potpore. Programi pomoći ovisnicima moraju biti širokog obuhvata, lako dostupni, nezahtjevnih kriterija ulaska i bez sankcioniranja eventualnog izlaska, odnosno zahtjeva za ponovnim uključenjem u neki od programa. Ovisnici još i mogu biti neodlučni o pitanju uključenja u neki od programa, ali programi njihova oporavka ne smiju biti neodlučni prema ovisnicima. Jer programi pomoći ovisnicima moraju tolerirati činjenicu da ovisnik izbjegava liječenje dok može, odnosno da nerijetko liječenje prihvaća samo ako je na njega primoran.

Koji je najfunkcionalniji pristup kako bi se s narkomanom stupilo u kontakt zbog liječenja?

– To je svakako harm reduction pristup kroz programe smanjenja štete. Smanjenje štete, odnosno retencija u nekom od programa je tu prvi, a apstinencija tek drugi terapijski cilj. Važnije od samog cilja apstinencije je da ovisnik uđe u neki programa liječenja, da bude pod nekim sustavom društvenog tretmana i da je otvoren put prema njemu. Cilj je što više narkomana s ulice uvesti u programe. Unutar tog pristupa apstinencija nije obezvrijeđena, međutim cilj je i podići im kvalitetu života, ponuditi zamjenska sredstva, pristati na drogiranje, ali istodobno im pružiti neke socijalizacijske ciljeve i programe. Kroz dobro profilirane programe smanjenja štete mogli bismo doseći situaciju da čak i do 80 posto ovisnika bude uključeno u različite programe tretmanima.

Najbolji je i najprihvaćeniji pristup visoke tolerancije prema ovisnicima, koji pristupa ovisniku tamo gdje on zaista jest, a ne tamo gdje bismo mi htjeli da bude. Zato ponekad mjere smanjenja štete mogu laičkoj javnosti izgledati izopačeno, kao da podržavaju drogiranje, ali cjela narko-scena izgleda nakazno i ne može joj se prići drukčije nego da se to uvaži, pa čak i kao izbor poštuje.

Alkoholičari na liječenju

Što je s liječenjem alkoholom uzrokovanih poremećaja? Koliko država obraća pozornosti na taj problem?

– Jedan značajan broj ovisnika o alkoholu prestaje piti sam od sebe, bez ikakva liječenja, i ostvaruje višegodišnju apstinenciju. Pretpostavlja se da bez liječenja životnu avanturu s prekomjernim pijenjem okončava čak 20 posto alkoholičara. No, to, nažalost, nije dominantan način uspostave dugotrajnije apstinencije i većina alkoholičara, da bi se izliječila, treba tuđu pomoć, a tu se u prvom redu misli na pomoć koju im pružaju njihove obitelji i drugi liječeni alkoholičari rukovođeni stručnim medicinskom osobljem. Samo bolničko liječenje trebalo bi u principu izbjegavati. Posebno su niske terapijske učinkovitosti dugotrajna hospitalna aziliranja alkoholičara ili njihovo liječenje na općim psihijatrijskim odjelima bez specifičnog programa za oporavak alkoholičara. Liječenje alkoholičara najbolje je provoditi uz rad, izvanbolnički, štoviše čak i kroz izvanzdravstvene ustanove, pri čemu se temeljno misli na grupe samopomoći poput klubova liječenih alkoholičara.

Alkoholičara koji liječenje započinju u psihijatrijskim ustanovama sa specijaliziranim odjelima i programima za liječenje ovisnosti o alkoholu, i koji se po uspostavljenoj bolničkoj apstinenciji nastave liječiti u programima klubova liječenih alkoholičara i obiteljskom terapijom alkoholičara, tijekom prve godine liječenja ima i do 70 posto koji uspiju apstinirati, a gotovo 50 posto njih apstinira pet godina od početka liječenja. Tako visoku stopu izlječenja ima malo koja kronična recidivirajuća bolest, među koje spada i ovisnost o alkoholu. Zato se alkoholna ovisnost isplati liječiti, ali se u liječenje i prevenciju alkoholom uzrokovanih poremećaja isplati ulagati i novac.

U nas se, nažalost, u sustave pomoći alkoholičara ulaže nedopustivo malo. Ne uspijevamo održavati čak ni stare, danas već i te kako zastarjele sustave iz zlatnog Hudolinova doba. Samo u četiri-pet psihijatrijskih ustanova postoje specifični programi liječenja alkoholičara, a u ostatku zemlje alkoholičari se liječe po više nego zastarjelom azilskom modelu pukog boravka u psihijatrijskim ustanovama s ostalim psihijatrijskim bolesnicima, gdje po razgradnji simptoma iz kruga alkoholnog apstinencijskog sindroma s njima nitko ne radi ništa, pa i ne čudi da se oni po otpustu ubrzo vraćaju starim stazama kaotično-destruktivnog prekomjernog pijenja.

Baš kao i bolnički, i naš izvanbolnički sustav za pomoć alkoholičarima nedovoljno je do nikako razvijen: nedovoljan je broj dnevnih bolnica za alkoholičare, nema nijedne terapijske zajednice ili komune za alkoholičare (dok za ovisnike o ilegalnim drogama aktualno djeluje njih dvadesetak), službe socijalne skrbi nisu adekvatno riješile pitanje alkoholičara-beskućnika, suradnja sudova sa sustavima tretmana alkoholičara rijetka je i nezadovoljavajuća, na prečeste slučajeve obiteljskog nasilja rijetko se reagira izricanjem mjere obveznog liječenja i kanaliziranjem nasilnih alkoholičara u sustave tretmana, nedostaju programi pomoći uposlenicima s problemom pijenja na radnom mjestu. Također, urušava se sustav klubova za liječene alkoholičare (od Hudolinova doba, kad je u Hrvatskoj bilo oko 400 klubova, danas ih je ostalo oko 170), ne potiče se razvoj grupa samopomoći alkoholičara po modelu anonimnih alkoholičara (što je u svijetu dominantan model oporavka alkoholičara), nije percipiran problem ljudi koji nisu alkoholičari, nego pripadaju grupi zloporabe alkohola odnosno socijalno štetnog pijenja (koji ne piju prekomjerno, ali koji i povremenim pijenjem dovode svoj i tuđe živote u opasnost), ne postoje terapijske grupe za pomoć članovima obitelji alkoholičara, niti grupe za pomoć alkoholičarima sa supostojećim psihičkim poremećajima koji se manjkavo oporavljaju kroz klasične klubove liječenih alkoholičara (tzv. double trouble grupe). Nema grupa za oporavak žena-alkoholičarki koje nerijetko zahtijevaju poseban pristup i kojima standardna liječenja nisu učinkovita, nemamo ni riješene oblike liječenja alkoholičara viših društvenih slojeva koji doživljavaju socijalnu stigmu zbog liječenja pa javno ne smiju ni pokazati da imaju problem pijenja. Na kraju krajeva, nemamo ni nacionalni registar alkoholom uzrokovanih poremećaja kojim bi se pratila njihova pojavnost, tako da zapravo i ne znamo što govorimo kad govorimo o alkoholom uzrokovanim poremećajima, i svoje govorenje temeljimo na okvirnim procjenama preuzetim iz stručne literature drugih zemalja. O akcijama prevencije ne bih ovdje ni govorio, jer tek onda nabrajanju ne bi bilo kraja; više toga nemamo nego imamo, ako ičega i imamo.

Hrvatska, Hajduk, heroin

Spomenuli ste i Domovinski rat kao dio problema u vezi s drogama. Međutim, koliko je rat posebno pogodovao različitim ovisnostima i razvoju problema iz tzv. grupe double trouble?

– Rat je pogodovao ulasku ilegalnih droga u Hrvatsku, jer je značajan dio policijskih snaga bio angažiran u obrani zemlje, pa nije mogao obnašati svoje uobičajene mirnodopske zadaće. S druge strane, tranzicijsko otvaranje granica dovelo je do činjenice da smo postali dijelom jedinstvenog svjetskog tržišta alkoholnih pića: alkoholna pića postala su dostupnija, jeftinija, a zasule su nas zapadne uvozne marke tih pića koje su do jučer još bile nedostupne ili nepoznate, što je pijenje svakako učinilo privlačnijim.

Droge su se širile među posebnim grupacijama u vojsci, posebice među onda mlađim urbanim, subkulturno orijentiranim pripadnicima diverzantskih i izviđačkih skupina (što nije opravdivo, ali je razumljivo), zatim među ratobornim navijačkim skupinama gradske mladeži, koje su se u značajnoj mjeri dragovoljno uključivale u Domovinski rat. Svojedobno je među ovisničkim dijelom navijača Torcide bio poznat slogan vjernosti trima H : Hrvatska-Hajduk-heroin. No, svakako da je ipak alkohol bio temeljni psihoaktivni “lijek” kojim su pripadnici naše vojske otklanjali ratni stres i kroz pijenje se odmarali, zabavljali, relaksirali, nalazili snagu da izdrže ratnu svakodnevnicu, zaboravljali besperspektivnost vlastite pozicije, otklanjali strah, nervozu depresiju i nesanicu. Mnogi od njih su se u tolikoj mjeri “liječili” alkoholom da su se na kraju i propili, i po završetku rata i po povratku u matične civilne sredine nisu uspjeli obnoviti obrazac umjerenog društvenog pijenja, nego su nastavili razorno alkoholičarski piti.

PTSP kao odabrana osobnost

U razdoblju poraća upravo je alkoholna ovisnost najčešće primijećena kao supostojeći psihički poremećaj u pripadnika HV-a oboljelih od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a).

Ne može se reći da institucije sustava tim ljudima nisu izišle u susret kao malo kojoj skupini bolesnika: nuđene su im razne opcije liječenja, senzibilitet i stručne i opće javnosti za psihičke tegobe i probleme adaptacije branitelja na mirnodopski život uvijek je bio zavidno visok, za to se uvijek izdvajalo i malo kadra i sredstava, ali naši branitelji su svakom lijeku ili stručnoj pomoći pretpostavljali pijenje i alkohol, jer im je on barem na kratke staze pružao trenutno i učinkovito rasterećenje, ugodu i zaborav svih njihovih problema. Naši lijekovi se na kratke staze ne mogu nositi s psihofarmakološkim učincima alkohola, a plodotvorni učinci psihoterapijskog liječenja očituju se tek nakon višemjesečnog discipliniranog rada na sebi, za koji ti ljudi često nemaju ni volje, ni živaca, ni snage, niti razumiju o čemu je tu zapravo riječ.

Naši branitelji prema lijekovima imaju odbojan, a prema alkoholu ljubavni odnos. Mnogi su se i propili u naivnoj namjeri da PTSP “liječe” alkoholom, a onda ne samo da nisu riješili svoje psihičke tegobe nego su ih pijenjem dodatno pogoršali, a na iste su nakalemili sve probleme koje za sobom vuče ovisnost o alkoholu. Inače, ratni veterani oboljeli od posttraumatskog poremećaja posebno su teška skupina pacijenata, nezahvalna za liječenje, jer u terapijski proces ulaze s tvrdokornim negativnim predvjerovanjima: redovito smatraju da ih se ne razumije, imaju osjećaj da su mnogo dali a malo primili, pasivno inzistiraju da im se izvanjski pomogne, svoje probleme projiciraju na druge i drugo, terapeutima manipulativno usađuju osjećaj krivice što njima samima nije bolje, pričali bi o svemu samo ne o sebi. Politiziraju terapijski proces, da su društveno izmanipulirani, dok je zapravo jedina istina da kao pacijenti malo čine za svoje ozdravljenje. Na napore terapeuta gledaju rentno kroz sekundarni interes za papirima kojima ostvaruju invalidnost i ova ili ona prava izvedena iz ratne invalidnosti. Naše lijekove i sugestije smatraju drugorazrednim, a kad od nas iskamče rentni interes, odnosno riješe pitanje svojih mirovina, invalidnosti i iz njih proizlazećih povlastica, napuštaju tretman i vraćaju se “liječenju” alkoholom.

Sada već neotklonjiva pogreška bila je u tome što nismo imali hrabrosti da ne izjednačujemo domoljublje s PTSP-om, a s druge strane politika je stvorila opće ozračje da se to odradi na taj način. Kao psihijatri smo bili suočeni s problemom kojem stručno nismo bili dorasli, s kojim nismo imali iskustva, kojem se nismo znali suprotstaviti, pa su nas branitelji na psihopatski način izmanipulirali i instrumentalizirali radi ostvarenja svojih rentnih zahtjeva. Kažem, opće društveno i političko ozračje im je često davalo za pravo, pa se prema njima nije mogao razviti realan terapijski odnos, a njihova bolest je na društvenoj ravni zadobila pozitivan predznak domoljublja, čime se ona prognostički zapravo tvrdokorno fiksirala i kronificirala. Ispada da nisi bio u ratu ako nisi obolio od PTSP-a.

Je li njihovo izlječenje još moguće?

– Mislim da je sada za tako nešto više nego kasno. Grupe ratnih veterana koji se liječe zajedno, a što je dominantan način pomoći oboljelima od PTSP-a, u nas su se kao model pokazale kontraproduktivnim, odnosno kontraterapijskim. Oni se kroz poistovjećenje s bolesnim dijelom osobnosti u sebi izoliraju prema socijalno sličnim osobama i marginaliziraju u još većoj mjeri, međusobno se potvrđuju u osjećaju da su neshvaćeni, da im se ne može i/ili ne želi pomoći... i, ukratko, međusobno se induciraju u poremećaju. Ali svakako da je sada za sve kasno, jer prošlo je deset godina od rata, i tko je činjenicu da boluje od posttraumatskog poremećaja pretvorio u identitetnog označitelja svoje osobnosti, ona će mu ostati kao trajna odrednica životnog stila i za njega, u njegovoj nutrini, rat nikad neće proći.