15.7.2004.

Mirjana Bračko  

Razgovor s Vytautasom Bubnysom, Birut? Jonuškait?, Danut? Kalinauskait? i Jurgom Ivanauskait?

razgovor

Vytautas Bubnys

Gospodine Bubnys, što za vas znači dolazak u Hrvatsku?

– Taj dolazak za mene ima posebnu važnost jer ovdje žive junaci mog romana U lepetu goluba. Kad sam 1976. prvi put bio u danas bivšoj Jugoslaviji, da mi je netko bio rekao da ću pisati roman o ovoj zemlji, naravno, nasmijao bih se. Međutim, životne okolnosti poklopile su se tako da sam imao prilike upoznati i druge države na Balkanu. Naravno, to može izgledati premalo ako želite napisati roman, no događanja kod vas vrlo su me duboko dirnula; ono što se događalo za mene nije bilo negdje daleko, prolijevala se krv, ginuli su ljudi, rušila se zdanja i crkve, a kako sam imao znance u samome Zagrebu (bio sam se bliže upoznao s hrvatskim pjesnikom Josipom Severom), neprestano sam razmišljao kakva je njegova sudbina. Kakva je sudbina tih ljudi, njihovih obitelji, tim više ako su oni živjeli u Bosni i Hercegovini. U meni su uskrsnuli događaji iz mladosti, nakon Drugoga svjetskog rata u Litvi, tijekom partizanskog rata protiv ruske okupacije, kada se i među samim Litavcima, pojavio otpor; bio sam svjedok kako su ginuli potpuno nevini ljudi, konačno, i sâm sam bio ranjen. Vrlo duboko sam osjetio tu strahotu koja pogađa mirne ljude, i to upravo onda kada je društvo ispolitizirano, kada uzavru političke i vjerske strasti. Tada brat na brata uperuje oružje. Jako dugo sam razmišljao mogu li si predočiti tu tragediju koju je proživio vaš narod, ne mislim samo na današnju Hrvatsku, nego i na Hrvate koji su živjeli s druge strane granice, u Bosni i Hercegovini. Glavni junak mog romana, umjetnik Egon Ruga, bio mi je tako blizak; on skida samostansku odjeću i s oružjem u ruci odlazi u rat. On optužuje sebe, na sebe preuzima najveću krivnju što je kao katolik ubijao druge. Postoje li takve egzistencijalne, vjerske, etičke vrijednosti koje bi mogle opravdati agresiju i ubijanje običnih ljudi? A za mene su svi ljudi isti, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Nakon što je roman objavljen u Litvi, gdje su ga iznimno povoljno dočekali i čitatelji i kritika, oko godinu i pol kasnije Egon me posjetio u snu, toliko je duboko bio u meni. To je prvi junak kojeg sam sanjao.

Kakvi su vam dojmovi s predstavljanja knjige u Zagrebu?

– Vrlo sam radostan što su junaci romana progovorili svojim materinskim jezikom. Kad sam pisao, nisam razmišljao o tome da bi roman mogao biti čitan u Hrvatskoj. Da sam o tome razmišljao i unaprijed znao da će biti preveden, bio bih se prestrašio i tko zna što napisao. Uspio sam u romanu postići podudarnost sa stvarnim životom Hrvata. Osim u jednom slučaju; glavni junak Egon ulazi u kafić i naručuje rakiju, a kao zakusku – haringu. Prevoditeljica mi je napisala da je i bez prethodnog pitanja promijenila haringu u kobasicu, jer ona kao zakuska u kafićima nije uobičajena, a u Hrvatskoj je i nema!

Vrlo me raspoložilo predstavljanje knjige u Društvu hrvatskih književnika; bilo je tamo i pisaca, okupili su se ljudi iz književnosti, pozorno slušali, a poglavito kad sam pripovijedao kako sam s pokojnim J. Severom najprije ispio bocu rakije, a nakon toga smo došli do zaključka da će nestati i Sovjetski Savez i Jugoslavija. Još prije 65 godina Krleža je u Banketu u Blitvi opisao litavske realije, a ja sam sada pisao o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Kakve su razlike između klasične i postmodernističke proze u Litvi?

– Ne vidim neku jasnu granicu. Jedna profesorica književnosti, Elena Bukelien?, pišući o mom romanu U lepetu goluba, spomenula je kako je ugodno čitati roman u kojem vidimo stvaran život i općeljudske vrijednosti, kada je u našoj današnjoj književnosti izokrenuta skala vrijednosti.

Što mislite o suvremenoj litavskoj književnosti?

– Uvijek mi se sviđa uvođenje novih ideja i misli i ne slažem se s ispraznim, a modernim razgovorima u kojima nema ljudskog karaktera, nego sam autor pokazuje sebe. U svakom vremenu imali smo raznu književnu modu, i to ne znači da ona ništa novo nije dala književnom procesu, no, kao i svaka moda i književna moda je prolazna, a ostaju samo prave vrijednosti. Besmisleno je hvaliti se danas da te čitaju mase, da si popularan i objavljuješ velike tiraže. I u prošlosti je bilo pisaca čija su se djela masovno objavljivala, a djela pisaca koji su kasnije postali svjetski klasici teško su pronalazila put do čitatelja. Oni “moderni’’ danas su zaboravljeni, bila je to “jednodnevna’’ književnost.  

Birut? Jonuškait?

Doputovali ste ovamo i kao prozaistkinja i kao zamjenica predsjednika Društva litavskih književnika. Kako vas se dojmilo sve što ste vidjeli?

– Kao zamjenica predsjednika prije svega sam zahvalna organizatorima ove manifestacije, koji su maksimalno svrhovito isplanirali dnevni red našega gostovanja, pružajući nam mogućnost da se družimo s predstavnicima i DHK-a i HDS-a, s izdavačima, s hrvatskim piscima i, naravno, da sudjelujemo na predstavljanjima upravo objavljenih knjiga naših autora na hrvatskome jeziku. Bila je to vrlo dobra prigoda da ispričamo (a za nas je to jako važno) što rade, kako pišu, za što žive ljudi “od pera’’ u Litvi te da čujemo kako vi živite. Mislim da će ova manifestacija biti početak djelotvorne književne suradnje obiju zemalja.

Osim toga, nastojim ne propustiti nijedan organizacijski detalj ove manifestacije. Takve slične susrete i predstavljanja knjiga moramo organizirati i mi u Litvi; dakle, uvijek je korisno učiti od drugih, proanalizirati što Hrvati rade drukčije, bolje od nas i iskušati te novine, iskoristiti ih po povratku. O aktivnostima pisaca mnogo govore i periodična književna izdanja. Mogu samo zavidjeti što ih imate tako mnogo, što su pozamašnog formata i tako lijepo uvezana.

A kao spisateljici mi je, nažalost, ponestalo slobodnog vremena, jer mi je nakon radnih susreta ostalo svega nekoliko sati za upoznavanje Zagreba. Pritom ne mislim toliko na njegove upečatljive brežuljke i arhitekturne spomenike, koliko na stvaran, njemu svojstven život, na ljude. Tim više što nas je od prvih trenutaka očarala VAŠA neobična srdačnost. Dakle, u jedno sam sigurna: želim se vratiti u ovaj grad. Tu mi je bilo zanimljivo i lijepo.

Koje je vaše mjesto u litavskoj književnosti?

– Moju posljednju knjigu, pripovijest i priče Most bjelouški, kao i sve druge prije objavljene, kritičari su vrlo povoljno ocijenili, a što se tiče čitatelja… Roman Simić, dajući intervju poljskom časopisu Studium, vrlo je lijepo klasificirao hrvatske pisce. Rekao je po prilici da ima među njima grupica vrlo popularnih, čija se djela vrlo dobro prodaju, a mnogi drugi pišu prihvativši se u duši džeza… to nije roba koja bi se dobro prodavala. U Litvi je ista situacija. Uvijek pripadam onima koji “džeziraju’’ i nemaju masovnu publiku, nego samo određenu grupu vjernih “slušatelja’’; pripadam onima čije se stvaralaštvo smješta u udžbenike namijenjene gimnazijalcima, onima koje pozivaju na sveučilište na susrete sa studentima filologije.

Po stilu ste tradicionalistkinja. Kako se osjećate među svojim vršnjacima?

– Moj položaj u litavskoj književnosti donekle se razlikuje od položaja svih drugih pisaca. Ja sam čovjek s druge strane palube. Barem sam se tako uvijek osjećala. “Tradicionalistkinja’’ je samo etiketa koja mi je prilijepljena nakon prve knjige. Tako kao što je Jurgi prilijepljena etiketa skandalistkinje. No, je li uistinu tako? Odrasla sam u Poljskoj. Čovjek sam koji pripada dvjema kulturama. Došavši na studij u tadašnju sovjetsku Litvu, nisam toliko doživjela okolinu i promjenu u odnosima među ljudima, koliko duhovni šok. Za mene je Krist, koji je dobrovoljno koračao pod križem na Golgotu, predstavljao tada jednu od najvećih nepoznanica. U to vrijeme za moje vršnjake takva “ličnost’’ nije uopće postojala. Oni su čak i o stoljećima govorili naša era i prije naše ere, a ne prije Krista. Za javno navođenje deset zapovijedi Božjih mogli ste biti izbačeni sa sveučilišta. Za moj naraštaj on i danas gotovo da ne postoji. A mene još zabrinjavaju Ljubav, Patnje, problemi opadanja moralnih vrijednosti i kazna. Sve mi se češće čini da je Ljubav u širem smislu postala privilegija tek svemirskih anđela.

Dakle, litavska književnost plovi na velikom, udobnom brodu, a ja sa svojim razmatranjima plovim uz nju u malom čamcu. I samo ponekad netko s tog velikog broda baci pogled dolje i prozbori: gle, ona još pliva. I ne tone. A trebala bi. Ta ona je poljska Litavka. Komu je potrebna nekakva nacionalna manjina koja samo izaziva nepotrebne brige?

Danut? Kalinauskait?

Vaša zbirka kratkih priča objavljena je još 1987. Zašto tako dugačka stanka u stvaralaštvu i kakvi su vam planovi za budućnost?

– Ušutjela sam kad sam shvatila da ne mogu pisati onako kako sam pisala prije.  Znati na vrijeme ušutjeti i neko vrijeme šutjeti nije uvijek loše. Tu svoju tzv. stanku nisam nikad dramatizirala. Za to vrijeme se mnogo toga dogodilo; ponešto sam i sama iskusila, nestali su mnogi bliski ljudi, njegovala sam i pokopala oca i majku koji su umrli jedan za drugim, izgubila pravi dom, doživjela slom iluzija, jako sam se opekla. Na mnoge stvari počela sam gledati drukčije.

U posljednjem desetljeću litavska književnost doživjela je goleme promjene. Kritika navodi sljedeće književne tendencije: nestajanje seoskog i jačanje gradskog mentaliteta, raspadanje žanrova, difuziju, intertekstualnost, prioritet tjelesnog, promjenu fenomena prostora, otrcanost javnih/intimnih distanci, invaziju masovne kulture, desakralizaciju i dr. Kad se nađeš na takvim prekretnicama i promjenama, hoćeš-nećeš, moraš se spustiti na “oštricu vremena’’ i adekvatno reagirati na to vrijeme, inače ćeš postati živi anakronizam. Mnogi pisci su zbunjeni i tu novu, izmijenjenu situaciju proživljavaju kao osobnu dramu, sa svojim starim identitetom osjećaju se nepotrebni. Neki, poglavito starijeg naraštaja, grčevito se drže tradicionalnog kanonskog modela proze te pišu “jučerašnju” književnost, ali meni to više nije jako zanimljivo. Sad se osjećam prepuna svega (čini se, ako to neću napisati – eksplodirat ću), znam da imam što reći i osjećam kako to trebam raditi.

Što biste mogli reći o uporabi folklora u suvremenoj litavskoj prozi?

– Litavska književnost se dugo oslanjala na tradicionalni litavski model koji se temeljio na uzdizanju zemljoradničke kulture. Onda je prirodno da je u njoj bilo vrlo mnogo motiva iz folklora i mitologije. Na taj se način književnost morala odupirati sovjetskom sustavu i nametnutoj književnoj ideologizaciji, trebala je očuvati nacionalni identitet. A u posljednjem desetljeću raspršio se taj tradicionalni kanonski model naše proze; o selu se gotovo i ne piše, počinje se učvršćivati građanski mentalitet, pa i folklorna tradicija primjetno nestaje.  

Druže li se međusobno pisci u Litvi, čitaju li jedni druge?

– Stvari stoje kao i u drugim zemljama. Jedni pisci grozničavo prate sve književne novitete i pročitaju sve što kolege pišu, svugdje sudjeluju, pa tako i u javnom životu, dok drugi žive introvertirani život, potpuno distancirani od književne okoline ili tek minimalno sudjelujući u njoj. Ne daju intervjue i ne pokazuju se na televiziji. Barem je takva najbolja majstorica litavske kratke priče Bit? Vilimait?. No, govoreći o životu pisaca, zanimljiviji mi je jedan drugi aspekt. U sovjetsko vrijeme status pisca bio je vrlo uzdignut. Biti pisac značilo je imati prestiž i slavu. Nijedan zadružni praznik nije mogao proći bez pisca. Bili su svuda pozivani i gošćeni. Uspostavom neovisnost slika se kardinalno izmijenila; pisci su se osjetili omalovaženi, smanjile su se tiraže, honorari, oslabjela je pozornost tiska i javnosti za njihovo stvaralaštvo. Mnogi pisci zbog toga proživljavaju tešku dramu i čeznu za “onim” vremenima kada je bilo jako dobro biti pisac. Danas biti pisac nije nikakav prestiž. Književnost više ne djeluje vanjskim, nego unutarnjim čimbenicima. Ne oslanja se na nešto pokrajnje, nego na samu sebe. Sve se vratilo na svoje mjesto i tako je, kao u cijelom svijetu.   

Što mislite, što će se dogoditi s litavskom književnošću u budućnosti kad Litva već sad počinje zadobivati sve važniju ulogu u Europi?

– Vrlo je teško prognozirati. Međunarodni sajmovi sufliraju nam kakve bismo romane trebali pisati, ako želimo da europski čitatelji za nas pokažu interes. I ne mogu se sjetiti ničeg pametnijeg od riječi književne povjesničarke J. Sprindyt? koja kaže Dinamika procesa koji se odvijaju potkopava lokalnu i nacionalnu privrženost i primorava da se preorijentiramo na liberalne i kozmopolitske modele identiteta, koji su se ukorijenili u zapadnoj Europi. No književnosti malih naroda UVIJEK PRIJETI OPASNOST OD IMITIRANJA I GUBLJENJA SAMOSVOJNOSTI  (osim meni!). Dakle, živjet ćemo u rizičnim uvjetima, ali istovremeno i u uvjetima u kojima ćemo imati šansu.

Kako biste komentirali ulazak žena u književnost?

– Mislim da je ulazak žena u književnost primjetan na čitavom postsovjetskom prostoru. Imam vijesti iz Letonije i tamo je isto tako. U Hrvatskoj, kao što smo čuli, također je isto. Rekla bih da je to povezano s obrazovanjem žena, feminističkim procesima u svim tim zemljama.

Jurga Ivanauskait?

Kakva je uloga kritike u kontekstu suvremene litavske književnosti i kakav utjecaj ima kritika na vas osobno?

– Litavski pisci, poglavito predstavnici mladog i srednjeg naraštaja, neprestano se žale da ih kritika ne razumije, a ponekad se čak čuju i glasovi da književne kritike u Litvi uopće nema. Prije nekoliko godina taj je odnos čak zadobio oblik svojevrsnog hladnog rata koji bi se u određenim trenutcima razbuktao u goruće konflikte. Na napade kritičara neki pisci odgovarali su ništa manje ratobornim člancima. Prema mom mišljenju, najveća mana litavskih kritičara je sklonost priljepljivanju etiketa, a autore nakon prve knjige utiskuju u neke okvire; ako oni kasnije i probiju te okvire, još ih vrednuju prema istom onom starom standardu. Ja sam, na primjer, prije dvadeset godina nazvana “provokativnom”i “šokantnom” spisateljicom koja se “ne uklapa” u zajednički litavski kontekst i sve do danas me slično ocjenjuju, iako je u mom stvaralaštvu došlo do velikih promjena, a pojavili su se i novi autori, provokativniji i mnogo šokantniji od mene.  

Kako biste odredili svoj književni stil? Ima li litavskih pisaca koji su vam slični po stilu, imate li svoje sljedbenike? Gdje je vaše mjesto u suvremenoj litavskoj književnosti?

– Roditelji su me od malena poticali, a i sama sam imala namjeru postati slikarica, iako sam još u djetinjstvu i tinejdžerskom dobu počela pisati svoje prve romane: o veseloj zečjoj obitelji, Indijancima ili mušketirima. Studirajući na Akademiji za umjetnost, pročitala sam roman G. G. Márqueza Sto godina samoće; to je bilo pravo uzbuđenje i osobni preokret u mom životu, jer sam iznenada osjetila neodoljivu potrebu da pišem. Osim magijskog realizma Latinske Amerike, velik utjecaj na moje rano stvaralaštvo imali su nadrealističko slikarstvo, pop-glazba (The Beatles, The Doors, Pink Floyd) i kino. Uvijek sam maštala o filmskoj režiji, pa čak i sad, dok pišem roman, osjećam se kao da stvaram film (ne scenarij, nego upravo film, i da sam istovremeno i njegova redateljica, i snimateljica i glumica svih uloga). To što najprije vidim sliku i radnju, a tek kasnije čujem književni tekst, vjerojatno šteti mojoj prozi, a neki kritičari mi prigovaraju da ne pišem, nego “prikazujem”. Na moj kasniji stil neizbježno su imala utjecaj putovanja po Himalaji i proučavanja budističke tibetske kulture. To je sve što mogu reći o svom stilu, iako čitatelji i vrednovatelji možda vide sasvim nešto drugo. U kontekstu litavske književnosti osjećam se prilično usamljeno, iako su mi po svom duhu bila vrlo bliska dva kultna autora: S. T. Kondrotas i R. Gavelis. Teško mi je odrediti svoje mjesto u suvremenoj litavskoj književnosti. Još se osjećam “bijelom vranom”, zato sam zbunjena i začuđena što mi se sve češće događa da predstavljam litavsku književnost u inozemstvu.

Kao spisateljica, odredite svoje mjesto u današnjem litavskom društvu. Pitaju li vas često i u kojim prigodama za mišljenje? Imaju li vaše riječi važnost?

– Neki moji oponenti tvrde da u društvu zauzimam mjesto koje više odgovara nekoj zvijezdi pop-glazbe ili šou biznisa, a ne “ozbiljnoj” spisateljici. Stalno me pozivaju u razne televizijske emisije da kroz razgovor iznesem svoje mišljenje o različitim temama, počevši od prava homoseksualaca do problema celibata. Prilično često bivam uvučena i u političke bitke čiji je spektar opet vrlo širok. Ponekad imam osjećaj da koriste moje ime i lik, ali ne propuštam prigodu javno i glasno govoriti o problemima koji me zabrinjavaju, poglavito ako osjetim da me ljudi čuju.  

Kakva je ženska književnost u Litvi?

– Možda to neće zvučati skromno, ali žensku književnost u Litvi u posljednje vrijeme usporedila bih s devetim valom u moru tradicionalno muške književnosti. Žene danas dominiraju, kako po količini tako i, usudila bih se reći, po kvaliteti. Svi najznačajniji književni debiji također su istakli ženska imena. Kad se 2002. Litva predstavljala na frankfurtskom Sajmu knjiga, mnogi Nijemci čak su se i šalili da se u našoj zemlji naočigled razvija matrijarhat. Osobno mi nije prihvatljiva podjela na mušku i žensku književnost. Netko je zgodno rekao da je “duša bespolna”, zato mi u području stvaralaštva nije najzanimljivija spolna, nego ljudska razina.  

Što za vas znači izlazak iz male književnosti u međunarodno područje? Kakve su perspektive litavske književnosti u europskom kontekstu?

– Naravno, zadovoljna sam što se u posljednje vrijeme moje knjige prevode na mnoge europske jezike, ali ne ističem posebno tu činjenicu. Najvažniji mi je stvaralački proces, kako pisanje tako i podsvjesni proces, dok ideje novog romana sazrijevaju gotovo na neverbalnoj razini. Sigurna sam da napisana knjiga ima svoj život, neovisan o mojoj volji. Napisani tekst mora biti čitan, jer što je više tih čitatelja i što su raznovrsniji ja se, kao autorica, osjećam ugodnije. Želim vjerovati da će se litavska književnost uklopiti u opći europski kontekst te da će knjige naših autora za mnoge postati ugodno otkriće.