10.2.2005.

Gregory i Larry McCaffery  

Razgovor s Yumi Matsuo Sinda

tema broja

Yumi Matsuo rođena je 1960. u Kanazawi, u prefekturi Ishikawa. Nakon studija engleske književnosti na Ženskom sveučilištu Ochanomizu, radila je nekoliko godina za veliku elektroničku kompaniju. Njezina prva publikacija Ijigen kafe terasu (Kavana u drugoj dimenziji), objavljena je 1989., a nakon nje uslijedila je Ubojstvo u gradu balona (Baruun taun no satsujin), nadahnuta njezinim brakom i rođenjem djeteta 1990., koja je osvojila treću nagradu na natječaju iz znanstvene fantastike u Hayakawi 1992. Zamisao za pripovijest uključuje nekompjutoriziranu trudnicu-detektivku koja rješava slučajeve koji se događaju unutar skupine trudnica. Serija koja se iz toga razvila učinila je tu novu spisateljicu toliko popularnom da se njezina prva zbirka pripovijesti, Ubojstvo u gradu balona, 1994. našla u finalu petnaestog natječaja za nagradu iz SF-a u Japanu. Vodeći SF kritičar Mari Kotani uspoređuje njezinu imaginaciju s imaginacijom Charlotte Perkins Gilman, Jamesa Tiptreeja, Jr. (pseudonim spisateljice Alice Bradley Sheldon) i Margaret Atwood.

Pripovijest Ubojstvo u gradu balona objavljena je u istoimenoj zbirci koja se sastoji od četiri pripovijesti. Sve četiri pripovijesti, koje je njezin izdavač reklamirao kao SF-krimiće, razvijaju avant-pop pristup tvrdokuhanoj detektivskoj formuli i SF distopijama, gledajući kritičkim okom suvremeno japansko društvo. Egzotizacijom dugo njegovanih uvjerenja i folklora vezanog za trudnoću i rađanje, kao i stvaranjem vlastitih uvjerljivih tradicija, Matsuo kritizira kult rađanja i važnost koju japanska vlada tome pridaje u 20. stoljeću. Pripovijest nam otkriva kako je biološka funkcija reprodukcije postala usko vezana za kapitalističku proizvodnju, upućivanjem trudnica u jedan od ekonomski diferenciranih okruga futurističkog Tokija. U takvom novom Japanu rađanje je postalo pitanjem visoke tehnologije, gdje dominiraju umjetne maternice i eugenika. Stoga je Poseban sedmi okrug ili Grad balona, doživljen kao povratak tradiciji, mjestom zanatske vještine, a ne mehaničke učinkovitosti. No, usprkos tvrdnji da Grad balona pruža uvjete gdje majka može postati zanatlijom koji oblikuje savršenog pojedinca, zapravo je riječ o tome da ona sama postaje sredstvom podvrgnutim kontroli kvalitete u svakoj etapi njezine trudnoće. Ironično je onda to da u Gradu balona tijela trudnica naposljetku udovoljavaju potrebama vlasti, čak i u većoj mjeri nego što je to bio slučaj u prošlosti. (Amanda Seaman i Takayuki Tatsumi)

Žene su iz Japana, a muškarci su s Marsa

Uočila sam sličnosti između radova Iris Murdoch i vaših knjiga. Murdoch često piše romane u kojima se predimenzioniraju ili iskrivljuju određeni aspekti ženskih uloga – to ih čini neobičnima, no istovremeno omogućuje čitatelju da bolje razabere ta pitanja; to se doima poput onoga što ste pokušavali učiniti u djelima kao što je Ubojstvo u gradu balona.

– Moguće je. Jedino što Ubojstvo u gradu balona nije toliko ozbiljno djelo kao što su to djela Iris Murdoch. Željela sam da knjiga bude duhovita, serija detektivskih priča koje se odigravaju u gradu u kojem su svi stanovnici trudnice. Prisutan je i dašak noćne more poput grada Toontown iz filma Tko je smjestio Zeki Rogeru? ili pak grada Anytown iz jedne pripovijesti Johna Varleya, Barbie ubojstva.

Žene su općenito mnogo sigurnije što se tiče njihove spolne uloge. Ona im se možda ne sviđa zbog podjele rada i njihovih primanja, no ne zamaraju se toliko pitanjima poput "Jesam li uistinu prava žena?". Mislim da se zbog tehnoloških promjena doprinos muškaraca društvu sve više razlikuje od onoga što su mužjaci tradicionalno osiguravali, dok žena i dalje ostaje ista – kuha, pere i rađa djecu. No, čini se da se muškarci u dvadesetom stoljeću sve više bave zadacima koji nemaju puno veze s njihovim prvobitnim dužnostima. Zbog toga se muškarci pitaju "Jesam li pravi muškarac?". Isto tako, kako se položaj žena poboljšava, muškarci ih manje preziru. Ono što je "ženstveno" muškarcima postaje privlačnije. Ženama nije nikada neugodno kazati "Želim više moći poput muškarca". Kada bi u prošlosti muškarac kazao da želi biti više nalik ženi, to bi se smatralo čudnim i odvratnim. No danas muškarci mogu kazati "Želim biti ženstven", a to uistinu i mogu biti u većoj mjeri.

– Može se reći da u Japanu ne postoji precizan ili posve određen uzor ponašanja za muškarce. Postoji tek ograničen broj tradicionalnih uzora ponašanja za muškarce, pa zato za njih moramo smisliti neke zgodne, prikladne uzore ponašanja. Ponekad se čini da se japansko društvo oslanjalo na mnoge oblike uzora. Uzori ponašanja za žene relativno su stabilni i ne mijenjaju se. U određenom su smislu labavo definirani, pa stoga ima prostora za improvizaciju. No, uzori ponašanja za muškarce vrlo su nestabilni zbog toga što je predodžba o "pravom muškarcu" danas drastično izmijenjena.

Barbie u Gradu balona

Recite nam nešto o Ubojstvu u gradu balona.

– Riječ je o bliskoj budućnosti u kojoj žene ne moraju nositi dijete – mogu se osloniti na novu tehnologiju, umjetnu maternicu, umjesto vlastitog tijela. Nekim se ženama to ne sviđa jer žele nositi dijete u vlastitoj utrobi. Njih se smješta u Poseban okrug u Tokiju. Nedugo nakon toga, to se mjesto naziva "Gradom balona". U neposrednoj blizini grada dogodi se ubojstvo, trojica su muškaraca svjedocima ubojstva i znaju da je ubojstvo počinila trudnica, iako ne mogu opisati njezin izgled osim njezina velikog, okruglog trbuha koji ih se toliko dojmio da se ne mogu prisjetiti ničega drugog. Nakon toga, u grad na tajni zadatak odlazi detektivka, predstavljajući se kao trudnica u ranom stadiju trudnoće. Ona rješava ubojstvo i ostale slučajeve uz pomoć detektiva-amatera – svoje prijateljice koja je uistinu trudna i živi u Posebnom okrugu. Četiri epizode zbivaju se jedna za drugom tako da možete pratiti razvoj dviju junakinja. Jedna unapređuje svoju detektivsku karijeru, a druga napreduje u trudnoći te na kraju četvrte pripovijesti rađa dijete.

Neke pripovijetke su parodije poznatih detektivskih romana poput Lige kornjačina trbuha nazvane po pripovijesti o Sherlocku Holmesu Liga crvenih glava ili Zašto nisu pitali babicu? prema romanu Zašto nisu pitali Evansa? Agathe Christie. Prvu od četiri priče napisala sam dok sam i sama bila u drugom stanju. Na neki način, ona je parodija pripovijesti Barbie ubojstva Johna Varleyja – priče o ubojstvima u gradu u kojem svi stanovnici izgledaju potpuno isto, kao rezultat kirurške operacije. Svi su stanovnici grada sljedbenici religioznog kulta koji im brani zamisli o osobnosti ili individualnosti. Zbog toga svi izgledaju poput aseksualnih Barbie lutaka i, kada se dogodi ubojstvo, nije moguće raspoznati ubojicu od ostalih stanovnika. Zapravo, žrtva, osumnjičenik i svjedok izgledaju identično. Istražiteljica odlazi na tajni zadatak – nakon što je kirurškim zahvatom postigla to da i sama izgleda kao Barbie. Priču sam pročitala dok sam bila u drugom stanju. To me na neki način podsjetilo na žene u drugom stanju jer i one žive u malenom svijetu, a mnoge od njih vjeruju u nešto što bi, u vrlo širokom smislu te riječi, bilo moguće nazvati kultom. Stoga sam Barbike pretvorila u trudnice i napisala priču o Gradu balona.

To je bila sjajna zamisao! Obje su ikone ženstvenosti: ili izgledate kao Barbika ili kao netko tko u svojoj utrobi nosi muškarčevo dijete.

– Kad ste trudni, sve što netko pamti o vama jest vaše obličje – zapravo, vaš trbuh. Ne pamte vaše lice ili bilo što osim trbuha. Kao što moja trudna detektivka primjećuje, trudnice su nevidljive ili je barem nevidljivo sve osim njihova trbuha.

Trudnička kultura

Dakle, izravna inspiracija za vašu pripovijest vezana je uz činjenicu da ste, dok ste bili trudni, bili svjesni da nemate vlastite osobnosti.

– To je točno. Ne znam vrijedi li to za Ameriku, no u Japanu imamo nešto što bismo mogli nazvati "trudničkom kulturom". Postoje mnoge knjige i mjesečnici namijenjeni posebice trudnicama – jedan od tih časopisa zove se upravo Balon – i pun je savjeta o tome kako da ostanete zdravom, što jesti, koliko često i koliko intenzivno biste trebale imati spolni odnos s mužem. Bavi se čak i time kakvu biste glazbu trebale slušati.

Bojim se da rock glazba baš i ne dolazi u obzir.

– Naravno da je rock'n'roll najnepoželjniji! Kažu da je Mozart najbolji, što se čini ponižavajućim i za rock'n'roll i za Mozarta. No, nije mi se dopao ton trebali-biste-činiti-ovo-a-ne-ono kojeg te knjige i časopisi plasiraju. Zato sam odlučila pisati o trudnici koja je sklona rock-and-rollu, istraživanju i pušenju, koje je neizbježno – jer svi bi detektivi amateri trebali dimiti, uvlačiti dim još od vremena Sherlocka Holmesa. Posebno za tu prigodu, zamislila sam cigarete bez nikotina i katrana, s filtrom koji neutralizira ugljični monoksid, iako sumnjam da takvo što može uistinu postojati.

Što mislite na koji se način vaša fikcija izmijenila nakon Grada balona?

– Naravno da se ne trudim pisati samo o trudnicama ili o feminističkim pitanjima. No, tijekom trudnoće postala sam svjesna mnogih drugih stvari. Primjerice, počela sam zapažati odnos između japanskog društva – koje je gotovo sinonim za marljivost – i pojedinca. Zato što su u Japanu gradovi, ceste, pa čak i parkovi oblikovani kako bi se poboljšala produktivnost, i s njom su usko povezani. Oni nisu zapravo namijenjeni starijim ljudima, trudnicama ili invalidima. Stoga me trudnoća učinila svjesnom ostalih društvenih odnosa i situacija u Japanu te njihova odnosa prema individualnošću. Vrlo je teško biti individuom u Japanu. U Japanu jedino možete biti netko ili nešto ako ste dijelom neke velike strukture, poput poduzeća ili vladinih ureda, a ne malenih struktura poput obitelji.

Pippinella u ugljenokopu

Roman na kojem trenutačno radite – o Japanki koja se, kada ulazi u vlastiti dom, smanjuje – čini se povezanim s onim što ste upravo rekli, jer izgleda da roman navodi na zaključak kako je japanska žena koja ne pripada nekom većem udruženju izgubljena. Kakav će biti naslov te knjige?

– Pippinella. Ta se knjiga bavi promjenom paradigme koja je prisutna u Japanu iz perspektive spolnosti. To je također knjiga u kojoj sam nastojala postaviti pitanje o nadzoru i kazni. Pippinella je ime ženke kanarinca koja se pojavljuje u dvije knjige za djecu Hugh Loftinga, Karavan dr. Dolittlea i Dr. Dolittle i zeleni kanarinac. Pippinella sjajno pjeva, što je neobično jer, kao što znate, ženke kanarinaca ne pjevaju, no u mojoj knjizi ona čak postaje opernom primadonom, što bi nas moglo podsjetiti na djelo Carmen Dog Carol Emshwiller, u kojoj opernom primadonom postaje kuja. U njezinoj mladosti, Pippinellini joj roditelji govore da ne pokušava pjevati zbog toga što ženke kanarinaca ne mogu dobro pjevati čak i ako vježbaju, a takav je pokušaj također i sramotan. Pippinella to smatra nepravednim jer su prema njezinu mišljenju ženke kanarinaca u stanju pjevati – jedino što im nedostaje jest vježba. I tako, unatoč protivljenju obitelji te nakon uporna vježbanja i poteškoća – što uključuje čak i razdoblje kada radi kao "kanarinac u ugljenokopu" – ona ipak postiže uspjeh u glazbenoj karijeri. To bismo mogli nazvati ranim primjerom feminističke fikcije. Iskoristila sam primjer kanarinca ne samo kao feminističku figuru nego također i kao metaforu za sve osobe čije su duše zarobljene u nekom nevidljivom kavezu.

Ptica u krletki.

– Točno. Tu je suvremeni Japan prikazan kao svojevrstan zatvor. Svoju junakinju prozvala sam "Kanako" zbog toga što njezino ime donekle nalikuje riječi "kanarinac" u japanskom jeziku. Kanako je udana žena čije se tijelo, svaki put kada izuje cipele, smanjuje na dječju veličinu, na devedeset do sto dvadeset centimetara. Kao što znate, mi Japanci ne nosimo cipele u domovima. Njezino se tijelo povećava u trenutku kada obuva cipele na kućnom pragu. Na taj način ona može biti posve normalna izvan svojeg doma. No, sve nam to govori ona sama jer je roman napisan u prvom licu. Tu je riječ o nepouzdanu pripovjedaču kao što je to slučaj u romanu Zavrtaj vijka Henryja Jamesa. Moguće je da se njezino tijelo uistinu smanjuje, a možda ona tek vjeruje kako je tomu tako. Neki ljudi koji su joj dovoljno bliski da je mogu vidjeti bez njezinih cipela – naravno, njezin muž i bliski prijatelji – neće poreći to što ona tvrdi, no čitatelji bi mogli pomisliti da se pretvaraju kako ne bi povrijedili njezine osjećaje. Njezin muž jednog dana nestane, napisavši u svome notesu neobičnu riječ Pippinella, a junakinja kreće na put kako bi ga pronašla. Na kraju pripovijesti protagonistkinja se suočava sa svojim istinskim problemima. Ona također uviđa i problem vlastita muža i razlog zbog kojeg je otišao. Iako se nije u stanju s njim susresti, ona prvi put tijekom četiri godine braka u potpunosti shvaća svojeg muža i njegovu ljubav prema njoj.

Crni anđeo

Mislio sam da je Japanu SF vrlo popularan te da nema neke velike razlike između SF-a i mainstreama.

– U jednom je razdoblju SF bio uistinu popularan, no danas je situacija posve drukčija. Istina je pak da mnoge knjige mainstreama posjeduju obilježja koja su nekada bila svojstvena SF-u, poput izvanosjetilna iskustva ili vremenskog procjepa. Čini se da te karakteristike danas prihvaća široko čitateljstvo. Jedino etiketa SF-a nije prihvaćena. Ljudi će zaista pročitati knjigu ili pogledati film i TV-emisiju koja se bavi izvanosjetilnim iskustvima ili vremenskim procjepom. Međutim, ti isti ljudi neće nikada pročitati knjigu koja sadrži potpuno iste elemente ako je etiketirana kao SF. Takvu knjigu smatraju nečim što nije za njih, nego za neku posebnu vrstu ljudi.

Kažite nam nešto o Crnom anđelu.

– Riječ o romanu o studentima koji vole američki, odnosno britanski rock'n'roll. Kada umetnu CD nekog američkog sastava u CD-uređaj, iz uređaja iskoči maleni, nejasni lik u obliku krilate žene i izbaci strelicu u smjeru jedne od djevojaka te je ubija. Policija zaključuje da je riječ o samoubojstvu, ali njezini prijatelji znaju da to nije tako te nastoje otkriti identitet čudovišta i razloge zašto je napalo djevojku. Knjiga, dakle, posjeduje slučaj koji treba riješiti, ljubavnu priču, te daje određeni uvid u odnos između japanskog društva i američke pop kulture. Učinilo mi se da će knjiga privući ljude, ali se nije baš najbolje prodala, iako sam dobila neke pohvalne ocjene od čitatelja i izdavača.

S engleskog preveo Tomislav Belanović. Pod naslovom Bird outside the Cage objavljeno u Review of Contemporary Fiction,Summer, 2002.