Razgovor sa Zoranom Štajdoharom Zoffom

Počnimo s nešto daljom prošlošću, meni osobito zanimljivijom od današnjice. U intervjuu za portal www.ri-rock.com spominjete kako je nakon nastupa sastava VIA Viktor Kunst, u kojem ste prvo svirali, a koji je prekinula ondašnja “milicija”, u Omladinskoj organizaciji osnovana posebna komisija koja se bavila podobnošću tekstova. Kako su izgledali spomenuti sastanci s komisijom reda i čistoće? Osim toga, kako je ondašnji sustav reagirao, primjerice, na vašu pjesmu Noćas se Beograd pali, a posebice onda kada ste je pjevali u Beogradu?

– VIA Viktor Kunst je bio prvi bend u kojem sam svirao (bubanj). Koncert u “Domu željezničara” prekinut je zbog dijela teksta, točnije refrena: “Što će Rusi u našem gradu, mi možemo bez njih”, što se odnosilo na nekadašnje posjete ruskih ratnih brodova Rijeci, a što su ondašnji dušobrižnici okarakterizirali suprotstavljanjem postojećem društvenom uređenju. Komisija reda i čistoće, tj. “Potkomisija za rock” pri HGU, osnovana je da bi imala uvid i nadzor nad budućim tekstualnim i ostalim radovima glazbenika i “da sve bude pod kontrolom reda i discipline”. Naši sastanci s komisijom su prolazili u redu po nas jer smo uvijek imali spremna objašnjenja tekstova koja bi njima “odgovarala”. Primjerice, za pjesmu Noćas se Beograd pali objasnili smo da pjesma govori o agresoru na naš sustav i zemlju koju ćemo mi “omladinci” zdušno braniti do kraja. Dio teksta to “potvrđuje”: “... iz pepela raste novi rat”. Podsjećam mlađi naraštaj na stihove pjesme Noćas se Beograd pali: “U ogledalu crveni sjaj/ Noćas se režu vratovi/ Na jarbolu zastave/ Crni se lutka/ Spaljena konca/ Preko rijeke/ Bujica smrti/ Grize tijela/ Stihija ratnika/ Podiže zid/ Mašine posustaju/ Magla pada/ Noćas se Beograd pali/ Iz pepela raste novi rat”. Nakon takvih objašnjenja Komisija je bila zadovoljna što ima takve omladince, iako su oni svejedno pomno pratili što se događa na sceni. Što se tiče koncerta u Beogradu, nije bilo nekih problema. Tu noć svirali smo dva koncerta. Prvi u “Domu omladine” gdje su većinom bili srednjoškolci, koji bi tu i tamo dobacili: “Napolje!” Drugi je bio na “Akademiji scenskih umetnosti” gdje su publiku činili studenti i profesori. Pri izvođenju pjesme Noćas se Beograd pali u jednom trenutku iz mnoštva publike jedna se djevojka izdvojila i zamahnula bocom piva prema meni, ali je nije bacila, nego me samo zalila pivom. Ne znam kako bi završilo da me je pogodila bocom, jer sam imao sjekiru u blizini, a i redar je odmah reagirao.

“Ja i sloboda isti smo”

Obično vas se navodi, kao što je to i istaknuo Nikola Cvjetović u spomenutom intervjuu, kao vođu benda s najdužim statusom demo benda u Hrvatskoj. Kako, zbog čega ste se našli u toj situaciji i jeste li zadovoljni spomenutim statusom?

– U ono doba bendovi alt-izričaja teško su izdavali ploče, a mi smo izdali dvije kasete za FV-Š.K.U.C. Ljubljana 1983. godine pod nazivom GRČ na kojoj je i bend Mrtvi kanal jer nismo imali dosta materijala za obje strane kasete. Bend je nastao 29. studenog 1982. a kaseta je izdana u lipnju 1983. i na njoj je naših pet pjesama: Teške čizme na nogama slobode, Složno naprijed, Ja imam pasoš, Požurite umrijeti i Sloboda izlazi u javnost. Druga kaseta Sloboda narodu izašla je 1987. za ZK-FV Ljubljana kao šesto izdanje tog izdavača. Na njoj je sedam pjesama: Noćas se Beograd pali, Još ima krvi, Crne rukavice, Ja i sloboda isti smo na A strani, te Krv je moje svjetlo i moja tama, Nož u mojoj ruci, Sloboda narodu na strani B. Razlozi da Grč nema izdanje na vinilu, za ono su doba, jasno – financije i vjerojatno nespremnost ostalih izdavača, osim što se tiče Slovenaca, za tako radikalan pristup glazbi i takvom bendu. Ne smatram da smo demo-bend baš zbog navedenih izdanja. Prema mojemu mišljenju, ali i mišljenju kritike (objektivne), ona su u rangu, ili čak i rangirana više od nekih službenih izdanja iz onog vremena. Što se tiče sadašnje situacije ne znam postoji li koji izdavač kod nas koji bi izdavao bendove takvog izričaja (nekomercijalnog). Smatram da zaslužujemo puno više.

Branko Cerovac je u prošlogodišnjem razgovoru za Zarez istaknuo važnost nastupa sastava Grč na Križankama zajedno s bendovima SCH i Mizar, i to, dakle, neposredno prije katastrofe rata i krvi SFRJ. Zbog čega se osobito ističe taj nastup?

– “Novi Rok ‘87.” na Križankama u Ljubljani bio je presjek onog najboljeg na alter sceni bivše države. Nastupili su Mizar iz Makedonije, SCH iz BiH, Miladojka Youneed iz Slovenije, Don’t i Grč iz Hrvatske a kao gosti – The Swans iz SAD-a. To je bio zapravo zadnji zajednički nastup alter bendova iz još zajedničke im države, koja se na kraju raspala. Ti bendovi uskoro će djelovati unutar zasebnih država, što će ujedno značiti i raspad jedne scene. Grč je svojim tekstovima i scenskim nastupom (motorna pila, dimne baklje u bojama, platno s velikim okom koje gleda) i tutnjajućim zvukom zapravo najavljivao i pretkazivao onu kataklizmu koja je ubrzo uslijedila na ovim područjima. Mnogima to još tada nije bilo jasno. Većina spomenutih bendova djeluje ili se spominje i danas... Grč je preživio i nastavlja dalje.

“A ko’ vas jebe šminkeri”

Kao što je istaknuo Velid Đekić u Prijedlogu za dodjelu javnih priznanja Grada Rijeke u 2007. godini, a kojim upravo vas predlaže za spomenutu nagradu, zaslužni ste “za krucijalan doprinos riječkoj alternativnoj umjetničkoj sceni te za stvaranje suvremenoga gradskog imagea”. Kada ste počeli graditi i stapati se s navedenom kontrakulturnom odjevnom ikonografijom?

– Na sceni sam od 1978. godine. S pojavom punka/new wavea osjetila se nova energija. Stvari su se događale i sam sâm u tome uzeo učešća. Bio sam gotovo na svim važnijim događajima (a i onima za neke manje važnima) i kao jedan od publike ili kao izvođač. Kada ne izvodim, onda sam u publici i trudim se pratiti stvari što je više moguće. Preferiram crnu boju i kožu u privatnom životu isto kao i na nastupima i ne smatram da se uklapam u postojeće modne trendove: “A ko’ vas jebe šminkeri” (Termiti).

Upravo iz navedenoga Prijedloga saznala sam da ste nezaposleni i narušena zdravlja. Kako živite, točnije, preživljavate?

– Počeo sam raditi 1982. godine. Početkom devedesetih zatvaraju se ili odlaze u stečaj mnoga poduzeća, pa tako i poznati riječki Torpedo gdje sam radio od 1986. godine a gdje sam se i razbolio. U međuvremenu sam se prekvalificirao za lakše radno mjesto kao osoba sa smanjenom radnom sposobnošću, ali još ništa od posla. Trenutno sam na privremenoj skrbi u Zavodu za mirovinsko-invalidsko osiguranje zbog zdravstvenog osiguranja za pokrivanje troškova lijekova i povremenog bolničkog liječenja, koje mi se produžuje svake godine. Povremeno odradim neke poslove s poznanicima.

Iskreno i bez glumatanja

Od Damira Čargonje Čarlija doznala sam da ste kao klinac pali na trbuh i svoja crijeva u rukama odnijeli, donijeli doma, te da taj čin mnogo govori i o vašim krvavim scenskim nastupima, ili, kao da ih je navijestio. S druge strane, Čarli je istaknuo kako ste “prava beba, dobar kao kruh, povučeni i sramežljivi, a ono što je važno jest da od svojih načela, koliko god vas to stajalo, ne odstupate”. Zanima me kako je moguće u životnom stajalištu oporbe, bunta i prkosa opstati sa sramežljivošću i, s druge strane, možete li pojasniti situacije u kojima niste željeli poništiti vlastita načela, a danas vam je možda ipak žao? Kažem, možda...

– Taj nesretni pad pri odlasku na igralište 1975. uvelike je promijenio moj život. Inače sam trenirao nogomet i igrao kao golman (otuda nadimak Zoff: po legendarnom golmanu Juventusa Dinu Zoffu čiji sam dugogodišnji simpatizer). Doživotna zabrana bavljenja sportom, jer sam izgubio slezenu, posebno mi je teško pala. Bio sam perspektivni golman u pionirima/juniorima NK “Rijeka”. Godine 1987. razbolio sam se na crijevima (M. Chron). Smatram da sam dobra, poštena osoba, principijelna, s osobnim mišljenjem u svakoj situaciji. Da sam sramežljiv i povučen, ne bih baš radio takve scenske nastupe. Što se tiče principijelnosti, ona se odražava (barem kod mene) u životu, a pogotovo u glazbi. Nisam nikada podilazio nikakvim strukturama, institucijama itd. U glazbi radim ono što osjećam, iskreno i bez glumatanja, bez obzira na krajnji rezultat, bez žaljenja za nečim... jer znam da vrijedi. One koji to poštuju i vrednuju, poštujem i ja.

Sjekira i motorna pila

U spomenutom intervjuu kažete kako ste kada ste svirali u Grču, oko 1984., 1985. godine počeli raditi i na izvedbenom aspektu te ste u nastupu počeli koristiti sjekiru i motornu pilu. Kako ste osmislili prvi scenski nastup u kojemu ste počeli rabiti te ubojite rekvizite? I nadalje: zbog čega ste u scenske nastupe uveli i životinjske iznutrice i organe, dijelove tijela, kao npr. glave? Poznato je da ste ogromnom sjekirom razvaljivali teleće i kravlje glave. Ujedno, u povodu navedenih spektakularnih scenskih efekata u spomenutome intervjuu navodite kako se ipak u vezi s tim inovacijama polovica benda nije slagala, te ste se počeli razilaziti. Zanima me zbog čega jedan dio benda nije prihvaćao vašu brutalnu izvedbenu strategiju?

– Prvi scenski nastup s običnom sjekirom i motornom pilom treba shvatiti na razini metafore. Sjekirom sam udarao po raznim drvenim predmetima, a motorna je pila bila zvučna kulisa. Kasniji nastupi (i današnji) uključuju životinjske iznutrice i organe, glave (teleće ili kravlje) koje razvaljujem ogromnom satarom (vlastite izrade), motornom pilom, građevinskim batom ili vilama, ovisno o prostoru. Ti scenski događaji upotpunjuju zvučno-tekstualnu viziju benda. Znači: tekst – zvuk – slika. Na tom načelu nastaju pjesme i tako se i izvode. Ima tu još ideja, tehnički zahtjevnijih, koje se ne mogu izvoditi u svakom prostoru. Postoje i druge potrebe kad imate u vidu više ljudi ili rekvizita na stageu, ali često ih moramo smanjiti jer iziskuju određena sredstva koja bend sam ne može pokriti, a sponzora nikada nije imao. Dio originalne postave nije se slagao s takvim direktnim uništavalačkim nastupom jer su ga smatrali odmakom od početne ideje (metaforični pristup – ono: kao da je – zamijenjen je direktnom akcijom, otvorenim pristupom, dostupnom svima onima koji su na koncertu).

Tragom spomenutoga, kako tumačite uporabu životinja u nastupima Leta 3, koji očito navedenim potenciraju izvedbeni element spektakularnosti? Nadalje, povodom suradnje Leta 3 sa Severinom izjavili ste kako je čitava stvar bila očekivana jer “Let 3 je već duži niz godina čista komercijala” (www.ri-rock.com). Jeste li dobili odgovor Leta 3 na te procjene?

– Let 3 ima sasvim drukčiji koncept i strategiju. Oni teže potencirati momente spektakularnog i senzacionalnog – provokacijama, i to rade svjesno, jer od toga žive i to rade dobro, profesionalno. Otuda i suradnja sa Severinom. I tko zna s kim još, u budućnosti. Ljudi to prihvaćaju i – stvar štima. Oko ovog se odgovora nismo konzultirali, jer se znamo godinama i oni znaju što mislim o tome.

S obzirom na to da ste neko vrijeme u Valu pisali o rock događajima tih godina, zanima me sjećate li se i Mrletovih performansa u sklopu programa Likovne radionice Opatija 80-ih godina te nekih drugih rock i punk performansa bunta i pobune? Osim toga, možete li se prisjetiti pojedinih performansa Line Busov, Sanje Lisov i Marije Štrajh tih osamdesetih? Posebice me zanima kakvu su energije donijele spomenute performerice?

– Što se tiče performansa Mrleta, Line Busov, Sanje Lisov, Marije Štrajh – prisjećam se da su bili zanimljivi, odlučni, ali u to vrijeme za mene to nije bila najvažnija stvar, pa sam ih popratio u hodu bez nekog fokusiranja.

Damir Čargonja-Čarli istaknuo je dva događaja povezana uz Termite: prvi kada je frontman sastava Predrag Kraljević izišao na pozornicu kristalne dvorane hotela Kvarner s WC školjkom na glavi, a drugi kada je na koncertu Termita žiletom izrezao vlastiti trbuh. Pritom dodaje kako su ti događaji vjerojatno, među ostalim, utjecali i na vaše koncertne performanse.

– Izvedbe Kralja i Termita nisu utjecale na orijentaciju Grča prema performansu u smislu scenskog predstavljanja, jer su oni njegovali drugačiji glazbeni izričaj. Sviđali su mi se njihovi scenski nastupi; volim kada glazbeno dobar bend ima i vizualni identitet.

U katalogu u povodu video predstavljanja sastava Grč (MMC, Galerija Otok, 2004.) Cerovac je istaknuo kako poetika Grča, a Grč pritom određuje kao najradikalniju domaću posthumanističku “životinju” 80-ih, i vaši scenski nastupi nikad nisu poslužili “ni jednom ideološki utemeljenom populističkom pokretu niti nekoj višestranačkoj politici”. Paradoksalno? I srećom, dodajem.

– Grč se nikad nije priklanjao nikakvom ideološki utemeljenom populističkom pokretu niti nekoj određenoj politici ili stranci. Dosad nije i neće dopustiti nikakvu manipulaciju u bilo koje svrhe. Grč je neovisan o bilo kojem društveno-političkom sustavu. Grč kritizira, upozorava na probleme, nudi rješenje problema na svoj način, kroz svoj izraz u mediju teksta, glazbe i scenskog nastupa. Zbog čvrstog stajališta nikad nam nitko nije ni ponudio nastup za neku stranku, što bi ionako bilo odbijeno u startu.

Osim toga u spomenutom katalogu Cerovac sjajno utvrđuje kako je osamdesetih godina kritički ustvrditi “da su perfomerske i multimedija prakse na riječkoj i slovenskoj rock sceni potkraj 70-ih godina bile estetski mišljene kudikamo radikalnije, upućenije i inovativnije od svega što je velika većina tobože elitinih likovnih umjetnika činila i nudila – bilo pitanje intelektualnog ethosa, časti, poštenja i – hrabrosti.” Zanima me kako su rock kritičari pisali o vašim nastupima tih godina i jesu li vaše scenske nastupe interpretirali samo odrednicama ispada?

– Kritičari su Grč doživjeli i shvatili kao jedinstvenu i originalnu pojavu na sceni i uvidjeli su da nije sklon ispadima, osim ako ga se dira.

Kako ste se uključili, pridružili multimedijalnim događajima oko scene MMC Palach i kako mlađi naraštaj prihvaća vaš izričaj?

– U MMC Palach dolazim od 1978. godine. Samim time logično je da se u tako dugom razdoblju pridružiš događajima na sceni. Bez obzira na veliku razliku u godinama, dobro funkcionira suradnja s mlađim naraštajem koji ima slične ideje.

“Krv je moje svjetlo i moja tama”

Jeste li svojim akcijama sudjelovali u projektu Goli otok – Novi hrvatski turizam?

– U tom projektu sudjelovao sam recitalom Krv je moje svjetlo i moja tama. Tekst je inače 10. pjevanje poeme Jama Ivana Gorana Kovačića.

Kako komentirate želje pojedinih predstavnika i promotora riječke strukture da Palach doživi sudbinu Kulušića, Jabuke ili Uljanika, kao što je istaknuo Čargonja na nedavnoj pressici (Novi list, 22. veljače 2007.)

– Želje predstavnika i promotora riječke političke strukture da se Palach zatvori je otvoreni poziv na kulturocid. Palach nije samo simbol mladenačkog bunta nego i živa jezgra jedne vitalne i produktivne kulture, i to se nikako ne smije dopustiti. Karakteristično je da nikada nisu konkretno objasnili razloge, jer Palach zadovoljava sve uvjete rada. To što treba zadovoljiti njihove političke apetite, pa se prebacuje težište na djelovanje institucija i skriva stanje stvari – od tumačenja zakonskih odredbi do financiranja kulturnih djelatnosti i programa, a s druge strane, javno se busaju u prsa riječkom rock scenom, kada to njima odgovara, za skupljanje političkih bodova. Zatvoriti jezgru RI-rocka znači sam sebi skočiti u usta.

I pretposljednje pitanje: kako procjenjujte akcionističku i performersku djelatnost riječke scene posebice od trenutka osnutka FONE 2003. godine, te  koje biste akcioniste i performere iz najmlađeg naraštaja istaknuli?

– Akcionistička i performerska je aktivnost u Rijeci u stalnom porastu, a posebice od trenutka osnutka FONE 2003. Veseli me i kvantitativan i kvalitativan pomak koji je posljedica svega toga, jer i mlađe snage isfuravaju nešto novo, ne daju se strpati u neke kalupe. Od mlađih akcionista i performera izdvojio bih Davora Dundaru, Tajči Čekadu i Lucana Zubovića.

Grč i NSK ikonografija

Prošle godine u sklopu programa Nova riječka scena/FONA 2006., u organizaciji MMC-Rijeka, izveli ste metal-performans Nakovanj (Centrifuga čovjeka i stroja), i odmah nekako na početku performansa, dakle, kada ste počeli odlučno udarati čekićima po nakovnju, čekić je odletio prema jednom fotoreporteru. Jesu li se ponekad na vašim nastupima događale nesreće i žalosti li vas kada vašu ikonografiju, sada u novije doba, neki uspoređuju (kao, primjerice, ja, što je, moram priznati, nepotrebno) s NSK ikonografijom?

– Pri izvedbi performansa Centrifuga čovjeka i stroja nije odletio čekić (jedan od dva) kojima sam udarao, nego jedan element – metalni istokračni križ koji je bio na postolju jer nije bio posebno pričvršćen. Na našim se nastupima nikada nije dogodila nikakva nesreća, jer uvijek pazim na sigurnost publike i benda. Usporedba naše ikonografije i ikonografije NSK možda se ponekad i poklapa, ali ne intencijom i tek je eventualna, možda u ponekom dijelu. To je tek radi onih koji nisu upoznati s ikonografijom Grča, a što se možda događa zato što Grč nije medijski eksponiran ili naišao na razinu recepcije i potpore koju je imao NSK.