Urođeni stvoritelji, nerođena stvorenja i prezreni rođenici ponovno sastanče evo na ovoj stranici
Ernesta je Bog stvorio jučer, kompletnog, sredovječnog, u odijelu, s četvrtastim očalama na voštano blijedom licu i s trideset sedam ljeta na plećima. I tko zna je li baš Bog bio u pitanju – Ernestu Dotični Gospodin ništa nije išao priopćavati, a još manje ukazivati mu se na nebu, u grmu, iza oltara ili u krišci pljesnivoga hljeba. Uglavnom, stvoren je Ernest, tek tako.
Na tragu pupkovine Stvoren, nego što – i odmah se uključio u društvene aktivnosti koje je zatekao ovdje, u svijetu isto tako stvorenom i time srodnom njemu, stvoreniku. Uključio se u rad Mjesnog odbora. Nakon nekoliko sjednica uvidio je da na dnevnom redu opstoji samo jedna tema: kontrola rađanja. Naravno, svi oni, članovi Mjesnog odbora, bili su stvoreni: neki tek jučer, kao Ernest, drugi prošle godine, a bilo je i veterana stvorenih u vrijeme kralja Zvonimira, kneza Muncimira, plemenitašice Buge. Neke od njih Bog ostavi da obitavaju i djeluju agensom slobodne volje još stoljećima nakon stvaranja. Druge pak pozove k sebi već sljedećeg dana. Točan dan i sat nemoguće je znati, ali barem su pošteđeni zamornog umiranja kao siroti rođenici.
“Nema ih više puno”, rekao je Gurdazer Pelinka, predsjednik Mjesnog odbora. “Ali ne trebaju nam uopće. Svojim beskrajnim i otegotnim umiranjima otežavaju funkcioniranje čitavog društva. Cijeli im se život, zapravo, sastoji od umiranja. Naš zadatak je pronaći ih i dokrajčiti im muke!”
Na zadnju su izjavu članovi i članice Odbora zapljeskali, a jedna je – neka Ava Gardner iz Prijekog sokaka – povikala:
“Dolje pupčari!”
Jer pupkovi su bili ti koji su njih stvorenike razlikovali od rođenika. Bog stvara ekonomično i ne bi napravio pupak stvoreniku svojemu kad maternice nikada nije ni onjušio! Zato stvorenici pupkova nemaju, dok se rođenicima, kako se priča, svako malo razvezuju i vuku po zemlji. Ostavljaju za sobom sluzav trag matične mliječi i to je jedan od najsigurnijih načina da im se uđe u taj isti trag i zatre sjeme, baš sjeme od kojega su jadni i nastali.
Plaviljon Tako je, prema naputku Mjesnog odbora, Ernest krenuo u potragu za rođenicima. Pupčarima. Žrtvama evolucijskog hira koje nemaju šanse opstati – ideja razmnožavanja kao takvog u toj je mjeri bizarna da posve sigurno ne dolazi od Boga. Krenuo je, Ernest, od Plavog paviljona (tzv. Plaviljona) u pravcu Dotjeranog polja. Zastajao je na svakoj stanici, zagledavao tratine i njuškao zrak pomoću specijalne spravice – dobio ju je na popustu od tajnice Odbora. Objasnila mu je kako je bez rečene spravice svaka potraga za pupčarima zapravo bespredmetna. Kućište spravice bijaše načinjeno od kevlara, ovojnica od bitumena. Imala je, spravica, dva inča u promjeru, dok joj je visina iznosila 000,4 vrste. Treću dimenziju kao da nje imala, kamoli četvrtu.
Traganje za pupčarima se odužilo, spravica se nije pokazala korisnom, ne uopće. Tragajući tako umorio se Ernest neobično brzo – a nije otkrio ništa. Ništa rođenoga na vidiku. Od napora ga odjednom zasvrbjelo cijelo tijelo te je u navali češanja otkrio da ipak posjeduje pupak! Nije ga do tada uočio jer je bio smješten atipično, na leđima. Dakle, ipak, pomislio je. Nije me stvorio Bog nego rodila majka Zemlja! Nije se još ni usuđivao pomisliti da ga je – tko zna kada i u kakvim okolnostima – rodila ljudska majka.
Na povratku s ekspedicije (ipak uspješne, jer ulovio je jednog rođenika – samoga sebe), na povratku neznano gdje, jer još nije stigao doznati gdje mu je kuća, Ernest je susreo kolegicu – Avu Gardner. Krenuli su prema njezinoj kući, tamo dolje u Prijekom sokaku. Nakon nekog vremena bolje su se upoznali te je Ernest uvidio da i ona ima pupak, a i da je njegov vlastiti zapravo smješten na posve uobičajenom mjestu, samo što ga je netko krivo naputio pa je za trbuh mislio da su leđa i obrnuto.
“Kako to”; pitao je Avu, pametnu glavu, “da me nitko nije išao provjeravati? Zar da im promakne cijeli pupak i još smješten na pravom mjestu?”
“Umlj”, rekla je Ava Gardner pa su ona i Ernest ubrzo otkrili da raspolažu reproduktivnim organima.
“Ali”, pobunili su se u Ernestu zadnji ostaci savjesti, “riskiramo time upustiti se u avanturu stvaranja novoga ljudskog života, a na to pravo ima jedino Bog!”
“Samo sjedni i opusti se”, rekla je Ava, i Ernest je zaista legao.
Dva brata avertebrata Upoznavši se još i bolje, Ava i Ernest započeše ignorirati rad Mjesnog odbora i cijelu tu famu oko stvorenika i pupčara. Započeše planirati zajedničku budućnost.
“Želiš me upoznati s braćom?”, začudio se Ernest. “Baš s braćom, ne s roditeljima?”
“Roditelji mi žive u poprilično udaljenom selu na tromeđi. Znaš kako je: na sjeverozapadu Pečenezi, na sjeveroistoku Izohazari. A iza – naši, ni u njih se ne valja pouzdavati. Zato bolje da ne idemo tamo. Roditelji su me rodili, odgojili, othranili, a i dan danas financiraju moju urbanu egzistenciju. Ja ih jako volim i cijenim, ali to je otprilike sve: ništa me drugo ne povezuje s njima. Ja sam neovisna osobnost. Ali braća, braća su nešto posve drugo. Njih sam si sama ‘stvorila’, i to jeftino. Moja dva brata avertebrata.”
Ernest i Ava tada su već ljubili jedno drugo. No, Ernest se sada pokolebao. Čuo je za tu rabotu. Svetogrdni trustovi, lažnostvoriteljski neoliberalni konstrukti, proizvodili su semiklonove, bliske rođake iz epruvete dizajnirane po želji naručitelja tako da posluže kao neka vrsta rođačkih kućnih ljubimaca. Ne nužno humanoidnih. Najčešće sa stanovitim modifikacijama i anomalijama. Genetskim, dakako, a bilo je tu i fenotipskih manipulacija praćenih začudnim intervencijama izravno u okoliš, znalo se za to.
Pokolebao se, Ernest, ali nije imao kud. Ljubio je Avu, ljubio ju je i dalje, premda mu je mogla ranije reći za tu svoju bratoljubimčad.
Napravio se stoga Ernest kao da je hrabar, tolerantan i radoznao:
“Kada ih mogu vidjeti?”, pitao je Avu.
“Hoćeš odmah?”
“Hoću.”
Zakuska kod Ave Gardner Odvela je Ava Ernesta iz memle Prijekoga sokaka ka visinama Gornjega grada gdje se smjestio njezin čak drugi stan, u suterenu starogradnje, s pogledom na višestoljetne opuške nehajno odbačene na tlo pločnika Nije plaćala ništa, za taj stan, bila je zaštićeni najmoprimac na konto Zajednice za Gornji grad i Dugo selo. Otključala je vrata i povikala:
“Alene, Gunione, ja sam – Ava! Dovela sam Ernesta.”
Alen i Gunion istog su trena dojurili u predsoblje. Upoznali su se s Ernestom, pozdravili ga krajnje srdačno – očito je bio dobrodošao u Avinu obitelj kao potencijalni ženik.
Oba su brata izgledala i ponašala se posve ljudski. Nikakve modifikacije prilikom sukloniranja, činilo se, nisu izvršene. Ernest je očekivao, s obzirom da je Ava spomenula dva brata avertebrata, da će susresti umiljata stvorenja bez kostiju koja, možda, svijetle u mraku i izvode svakojake trikove. Ali ova dvojica semiklonova, pa oni su normalni ljudi, pomislio je Ernest.
Kad su njih dvojica otišla u kuhinju da prirede malu zakusku, Ernest je pitao Avu:
“Po čemu su oni posebni?”
“Ni po čemu. Zašto bi bili?”
“Pa rekli si da si ih stvorila. Naručila si ih kao klonove od Maicoona? Ili Gladylanda, ne? Ili su to, ipak, tvoja realna braća u realnom kronološkom slijedu.”
Uto braća uđu u dnevni boravak noseći u rukama tacne sa zakuskama sviju vrsti, bocu vina i četiri čaše.
“Ja ih i jesam stvorila”, reče Ava ne obazirući se na ulazak braće.”Ja sam ih stvarno stvorila. Evo, ovako!” – pucne prstima, braća se rasplinu u trenu, boca vina se razbije, a hrana se stane spljeskavati po parketu.
“Znači…”, uzbuni se Ernest.
“Znači.”, odgovori Ava. “Trebala sam ti ranije reći. Ja sam profesionalna teoidna stvoriteljica. Godinama sam obučavana za ovo. Stvorila sam cijeli ovaj svemir, sve što vidiš oko sebe. Čak i tebe, zajedno s pupkom. I mogu, isto tako, iznestajati sve u tom istom svemiru. Jebi ga, mogu sve. Nadam se da mi ne zamjeraš i da ćemo se nastaviti viđati.”
Tamo gdje svemir pušta Potom ponovno pucne prstima, braća se ponovno stvore, naprave se kakva su i bila u jednom jedinom trenu. Hrana se pak u trenu podigne s parketa i smjesti natrag na tacne; razbijeno staklo slijepi se natrag u svoju prvobitnu formu, a proliveno vino – neki žućkasti plavac ili nešto još jeftinije – vratilo se u bocu kao da je nikad napustilo nije…
Vratilo se vino u bocu, da, ali jebi ga, jedna je lokvica ipak ostala dolje i parket ju je već počeo upijati. Garant će se podići, pomislio je Ernest, tu ni Bog ne može pomoći.