Scottov snažan sastav bez problema pravi stilski zaokret i suvereno vlada terenom koji uvelike podsjeća na Milesove “električne” koncerte sa Shorterom neposredno prije snimanja Bitches Brew
Christian Scott aTunde Adjuah, Stretch Music; Ropeadope Records, 2015.
Uz godinu dana starijeg Ambrosea Akinmusirea, Christian Scott nesumnjivo je najzapaženiji mladi trubač koji se glazbeno formirao u odmaku od tzv. neoklasicizma u džezu. Iako je ta (pre)općenita generacijska i stilska poveznica u načelu tek labavi, relativno arbitraran povod za usporedbu, ona omogućuje da se temeljem nekolicine elementarnih konstrasta između njihovih pristupa instrumentu i komponiranju procijeni uspješnost Scottovih najnovijih materijala.
Na instrumentalističkoj razini razlika je vrlo uočljiva, ne toliko zato što bi tu dvojicu briljantnih muzičara bilo moguće etiketirati različitim apstraktnim stilskim odrednicama – a takvo što uistinu jest moguće – nego ponajprije zbog Akinmusireova izuzetno specifičnoga tona i vokabulara koji bi se već sada mogao ubrojiti među najosobitije trubačke glasove u džezu. Njegove strpljive improvizacije i upečatljivi intervalski skokovi čine ga prepoznatljivim praktički nakon dvije odsvirane note. S druge strane, iako i sam besprijekoran u mirnijim kontekstima, Scott je instrumentalist koji se više oslanja na intenzitet, ponekad i agresivnost, u sasvim pozitivnom smislu.
Pronicljiva distorizija
Ogleda se ta razlika i na kompozitorskoj i produkcijskoj ravni: Akinmusire je okrenut ambicioznom širenju džeza u tradicionalnijem smislu – utoliko što je nosivi element njegove glazbe relativno konvencionalan akustični sastav – ali i doticajima s jezikom suvremenih kompozitora. Scott, pak, znatno više poseže za oblicima i produkcijskim intervencijama bližima popu, osobito hip-hopu, ali i brojnim drugim stilovima. Na njegovom najnovijem albumu, Stretch Music, formalne su invencije u drugom planu: kompozicijski tijek je sveden na repetitivne, često vrlo reducirane harmonijske ili melodijske figure, a naglasak je na ritmičkom intenzitetu i ukupnom dinamičkom kretanju sastava kroz raznovrsne stilske pejzaže, otvarajući prostor za oslobođenu modalnost solista.
Sirove instrumentalističke snage za iznijeti takav koncept Scott posjeduje u izobilju. No, stanovita je opasnost mogla ležati u potencijalnoj nedoraslosti ostatka njegova novoformiranog sastava takvim visokim glazbenim intenzitetima. Srećom, Scott je među najmlađim nadolazećim talentima inteligentno probrao glazbenike koji su izvrsno reagirali na njegov pristup.
Prvi taktovi albuma pokazuju koliko se dobro Scott služi tehnikama oblikovanja zvuka za postizanje efekta, ali i koliko dobro te tehnike prihvaćaju njegovi suradnici. Kompozicija Sunrise in Beijing otvara se harmonijskom figurom na klaviru čiji zvuk je izobličen naoko “jeftinom”, ali u zvučnu sliku pronicljivo uklopljenom distorzijom, da bi se potom dvojica sjajnih bubnjara i udaraljkaša, Joe Dyson Jr. i Corey Fonville, ubacila neočekivano gustim i agresivnim ritmičkim slojem sviranim na digitalnim bubnjevima. Neobičan, očito svjestan izbor da se isključi dinamička gradacija udaraca, zbog čega svi zvuče podjednako glasno, umjesto da proizvodi odbojnu buku, stvara iznimno živu, pomalo očuđenu ritmičku teksturu. U skladu s primjetnom namjerom da svim članovima sastava ravnopravno dodijeli fokus pozornosti, prvi melodijski glas koji čujemo je flauta iznimno talentirane, svega dvadesetogodišnje Elene Pinderhughes. Nakon kraćih razmjena sa Scottovom trubom, mlada flautistica produžuje u lijepu, poletnu solo improvizaciju kojoj se, oko posljednje trećine izvedbe, i ritmička podloga pohvalno otvara prelaskom u lagani hod kao iz kakve pop pjesme.
Da ovaj uzbudljivi sastav može i potpuno repetitivnu podlogu držati izuzetno živom pokazuje izvedba Twin, zasigurno jedan od najupečatljivijih dijelova albuma. Intenzivna latino-mantra u klaviru, kontrabasu i udaraljkama podloga je dramatičnoj Scottovoj temi i improvizaciji koja je – atipično za džez kao glazbu koja najvećim dijelom počiva na “neponovljivoj” pojedinačnoj improvizaciji pa stoga strukturalno prikriva elemente tehničke proizvedenosti snimke – realizirana dosnimavanjem dvaju glasova trube.
Pametna kontrola trajanja
Uzbudljivost takve slobodne repeticije dodatno je naglašena kada je sama građa nešto iščašenija. Fantastično se to vidi na drskoj West of the West koja nezaboravni gitaristički rif iz blues klasika Born Under a Bad Sign interpretira u dinamičnoj četrnaesterodobnoj mjeri. Unatrag posljednjih godinu dana pojavilo se nekoliko primjera koji slične mjere iskorištavaju vrlo efektno, a ova Scottova kompozicija zasigurno pripada među impresivnije susrete džeza i rocka uopće. Njegov snažan sastav bez problema pravi stilski zaokret i suvereno vlada terenom koji uvelike podsjeća na Milesove “električne” koncerte sa Shorterom neposredno prije snimanja Bitches Brew. Osim Scotta koji ovdje demonstrira svu svoju instrumentalističku moć, sjajne su dinamičke varijacije pametno iskorištene da igraju na kartu ostalih instrumenata. Tako je čak i kontrabasist Christopher Keith Funn dobio priliku da u uvakvom “bučnom” kontekstu pokaže svoje improvizacijske vještine.
Stretch Music, naravno, nije uvijek ovako upečatljiv. Jednostavnost i repetitivnost građe znaju na dijelu kompozicija djelovati kao rastezanje u negativnom smislu. No, uz inspirirane soliste, kao što je, primjerice, Pinderhughes na kompoziciji Liberation Over Gangsterism, ili pametnu kontrolu trajanja, kao na hip-hop minijaturi The Corner koju vodi izvrsni mladi altist Braxton Cook, riječ je ipak o albumu koji u cjelini itekako profitira od otvorenosti pružene muzičarima koji su ga stvorili.