#440 na kioscima

26.4.2013.

Zdenko Kremer  

Reklama za GNU/Linux i slobodni softver

I sferom svakodnevnog korištenja računala upravljaju političke ideje i mehanizmi. Projekt GNU putem “slobodnog softvera” zastupa ideje slobode i solidarnosti između korisnika




Premda se propagiranjem slobodnog softvera i “filozofije slobode” bavimo već desetak godina i premda smo priču o slobodnom softveru - o povijesti njegovog razvoja, o idejama koje su potakle i koje motiviraju taj razvoj, o njegovim prednostima i nedostacima, njegovim mogućnostima i perspektivama, a posebice o značaju koncepcije slobodnih intelektualnih dobara pa i slobodnih dobara uopće (koja se “iskristalizirala” upravo kroz praksu slobodnog stvaralaštva na softverskom području), ispričali već puno puta, čini se da nije naodmet ponoviti je još jednom i na ovome mjestu. To se ponavljanje može opravdati aktualnom situacijom po pitanju korištenja slobodnih odnosno otvorenih softverskih rješenja u našoj zemlji, koja se, usprkos nastojanju stanovitog broja linuksaških zanesenjaka, ne mijenja bitno na bolje, što nije teško razumjeti ako se ima u vidu pogodovanje interesima krupnog kapitala kao običaj svih hrvatskih vlada, od osamostaljenja naše zemlje do danas. Uostalom, ako se po našim televizijama do besvijesti mogu ponavljati kojekakve idiotske reklame za beskorisne pa i štetne stvari, onda bi i nama trebalo biti dopušteno da, ako ništa, onda barem po marginalnim ili marginaliziranim medijima, uporno propagiramo nešto što je, po općem sudu, korisno i dobro.

 

Gubitak nekadašnje slobode Na početku priče o slobodnom softveru treba reći kako je softver “stvoren slobodan” i kako se njegova “sloboda” kroz dugi niz godina podrazumijevala. Naime, sve negdje do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, informatika se uglavnom smatrala primijenjenom znanošću, tako da su ljudi koji su se njome bavili rezultate svoga rada (kompjuterske programe, odnosno njihov izvorni kod1) slobodno iznosili u javnost i njima raspolagali u skladu s vlastitim željama i potrebama, kako se to u znanosti i inače radi(lo). Danas je, kao što znamo, informatika unosan biznis, a o praksi slobodne razmjene softvera gotovo da i nema govora u nekoj široj javnosti. Dapače, sa svih nas strana bombardiraju upozorenjima kako se autorska prava vlasnika softvera koji koristimo na svome računalu moraju poštovati, odnosno da se taj softver ne smije slobodno kopirati (piratizirati) i da za svaki instalirani program trebamo imati odgovarajuću licencu, tj. potvrdu da smo ga “legalno” nabavili. Rijetko će kada tko spomenuti čak i pojmove sharewarea ili freewarea, što su zapravo kategorije softvera koji se može slobodno kopirati, ali kod kojega je obično ograničen način ili vrijeme upotrebe. Međutim, sigurno su već skoro svi barem čuli da postoji i softver koji ne samo da se može slobodno kopirati i koristiti bez ikakvih ograničenja, već se može, s obzirom da mu je izvorni kod dostupan, slobodno mijenjati i prilagođavati vlastitim potrebama. Taj se softver naziva slobodnim softverom (Free Software) ili softverom otvorenog koda (Open Source Software). Ova dva pojma, premda slična, nisu posve identična (napomenu o ovoj razlici vidi niže).

 

Stallman i “oslobođenje” softvera Za slobodni softver možemo reći da je nastao u prvom redu kao rezultat inicijative američkog informatičkog stručnjaka Richarda Stallmana, koju su kasnije podržali brojni programeri, odnosno informatičari širom svijeta. Naime, u vrijeme kad je stjecajem raznih okolnosti, a u prvom redu pojavom prvog “osobnog računala” (IBM-PC), a to je bilo, kao što smo rekli, negdje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, krenula nagla komercijalizacija “svega postojećeg” u informatičkoj branši, najprije u SAD-u, a kasnije i u ostalim zemljama svijeta, Stallman se, praktički sam samcat, suprotstavio takvom razvoju događaja. Problem je bio u tome što je pretpostavka za ovu komercijalizaciju bila uvođenje pojma “vlasništva nad softverom”, pri čemu se to vlasništvo realizira putem ograničavanja prava korisnika softverskog produkta da slobodno njime raspolaže i prilagođava ga vlastitim potrebama (izvorni kod programa tada je učinjen nedostupnim), a također i prava da programeri, koji su taj softver kreirali, detalje svoga rada iznose u javnost. Stallman je takvu novu praksu ocijenio “antisocijalnom, neetičnom i jednostavno krivom” i odlučio pokrenuti jedan alternativni informatički projekt putem kojega bi se sačuvale stare dobre “informatičarske slobode”. Tako je nastao projekt GNU (kratica od “GNU’s not UNIX”2), koji je u gotovo tri desetljeća svoga postojanja iznjedrio velik dio slobodnog softvera koji je danas u upotrebi, ali i mnoštvo ideja i literature koje se bave problematikom razvoja i širenja ne samo slobodnog softvera, već i slobodnih informacija uopće, kao i mnogobrojnim pitanjima koja se tiču intelektualnih sloboda i pojma “vlasništva u sferi ideja”. Napomenimo da je pojam slobodnog softvera Stallman precizno definirao u dokumentu pod nazivom “GNU General Public License” (GNU GPL) čiji se principi mogu sažeti u tri točke: (1) programi se mogu slobodno koristiti u bilo koju svrhu, (2) izvorni kod programa svima je dostupan i može se slobodno mijenjati i prilagođavati vlastitim potrebama, (3) originalne ili modificirane verzije programa mogu se slobodno distribuirati, besplatno ili uz naknadu, ali ponovno pod istom licencom (GPL-om). GPL je zapravo pravni dokument, licenca koja se primjenjuje na slobodni softver iz razloga da on ne bi bio jednostavno preuzet od strane softverskih kompanije i iskorišten u komercijalne svrhe. Licence koje se primjenjuju na “softver otvorenog koda” obično se od GPL-a razlikuju po uvjetima distribucije modificiranih verzija programa koji su postavljeni nešto “labavije”, što međutim znači da te licence mogu propisivati i određena “vlasnička prava” na softverski kod.

 

GNU/Linux se polako širi Najvažniji rezultat razvoja započetog pokretanjem GNU projekta predstavlja slobodni operativni sustav3 za velik broj računalnih platformi pod nazivom GNU/Linux, koji je nastao početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Riječ “Linux” ovdje predstavlja naziv “jezgre”, centralnog dijela operativnog sustava koju je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća razvio finski programer Linus Torvalds, i koja se, inkorporirana u projekt GNU, pokazala vrlo pogodnom i fleksibilnom za svoju svrhu. S vremenom su mnogobrojne su institucije i pojedinci razvili mnoštvo GNU-kompatibilnih softverskih paketa za razne primjene, dok su opet druge skupine razvile velik broj “GNU/Linux distribucija” - zaokruženih softverskih produkata koji uključuju “Linux jezgru”, razne softverske alate i biblioteke, grafičko sučelje (X Windows System) i razne vrste radnih okruženje (desktop environment), standardne pomoćne programe (utilities) te potrebni “aplikativni softver”, koji se relativno jednostavno mogu instalirati na računalo i koristiti u svim uobičajenim informatičkim poslovima. Među svim tim distribucijama, kojih danas ima na tisuće (mnoge su od njih “specijalizirane” za specifične primjene), izdvajaju se one pod nazivima Debian i Ubuntu. Projekt Debian pokrenuo je 1993. godine Amerikanac Ian Murdock i tako, zajedno sa suradnicima, stvorio distribuciju značajnu zbog svoje stabilnosti, podržanih hardverskih platformi, kao i zbog svoje veličine, tj. broja softverskih paketa koje uključuje pa ona, kao takva, predstavlja osnovu za razvoj mnogobrojnih drugih, više ili manje specijaliziranih distribucija. Zanimljivo je možda ovdje spomenuti da aktualna (“stable”) verzija Debian distribucije (Squeeze) sadrži skoro 30 000 softverskih paketa. Ubuntu je projekt Južnoafrikanca Marka Shuttlewortha koji je napokon uspio približiti GNU/Linux najširim masama softverskih korisnika stvorivši istoimenu GNU/Linux distribuciju baziranu na Debianu koja je vrlo jednostavna za instalaciju i korištenje. Stoga ne čudi popularnost Ubuntua koji, usprkos tome što na softverskoj sceni postoji tek 7-8 godina, danas predstavlja najrasprostranjeniju GNU/Linux distribuciju (za desktope/laptope).

 

GNU/Linux u usporedbi s Windowsima  Inače, za većinu se “standardnih” GNU/Linux distribucija pa tako i za Ubuntu, bez ikakvog pretjerivanja može reći da su posve ravnopravne, a u mnogim stvarima i superiorne najraširenijem i najrazvikanijem operativnom sustavu za osobna računala (PC-jeve) - Microsoftovim Windowsima. Također se može reći da nakon pojave Ubuntua više gotovo da ne postoji razlog da ljudi i dalje koriste vlasnički softver (tj. Microsoftove Windowse) na svojim osobnim računalima. Ranije je razlog mogao biti relativno komplicirana instalacija GNU/Linuxa, problemi s nekim specifičnim hardverom (driveri) koje GNU/Linux ne prepoznaje, eventualno i kompliciraniji način korištenja ovog operativnog sustava. Danas, kad je procedura instalacije (posebice nekih distribucija kakva je Ubuntu) krajnje pojednostavljena, kad je većina problema s “prepoznavanjem” hardvera riješena (premda ponekad može iskrsnuti kakva iznimka) i kad radna okruženja poput Gnomea ili KDE-a funkcioniraju vrlo “intuitivno” (analogno MS-Windows okruženju), problem može predstavljati jedino neki vrlo specifičan softver za Microsoftove Windowse koji nema svoga analogona koji radi pod GNU/Linuxom4. Još jedan razlog može biti činjenica što su “elektronski servisi” koje institucije naše države nude građanima i poslovnim subjektima, prilagođeni samo korisnicima MS-Windowsa, a nekada možda i nezgoda što postoji veći izbor računalnih igrica koje rade pod Windowsima od onih koje rade pod Linuxom. No, okolnost da se Ubuntu može slobodno skinuti s interneta i koristiti bez ikakvih ograničenja, očito predstavlja mnogo važniju prednost. Napomenimo također da, premda se cijene nekih “bazičnih” varijanti Windowsa (danas aktualne verzije Windows 8), odnosno njihovog “upgradea” sa starijih verzija mogu nekima učiniti povoljnima, to ne predstavlja  neku veliku pogodnost, ako se ima u vidu okolnost da se i većina ostalog potrebnog softvera mora kupiti, kao i činjenica da su one funkcionalnije, tzv. “Professional” verzije znatno skuplje. Nasuprot tome, GNU/Linux je “Professional” u svakom pogledu, a softverski paketi koje pojedina distribucija sadrži uglavnom su također “profesionalni”, no ne koštaju ništa.

 

Odakle početnici mogu krenuti? Sve informacije o Ubuntu distribuciji mogu se naći na web siteu www.ubuntu.com odakle se mogu skinuti i sadržaji (CD/DVD-images) odgovarajućih instalacijskih CD-ova, odnosno DVD-ova za ovu distribuciju. Analogno vrijedi za site www.debian.org u slučaju Debian distribucije, odnosno za siteove ostalih distribucija.

Napomenimo da se u slučajevima problema pri instalaciji i radu s bilo kojom distribucijom GNU/Linuxa, korisnik može sa svojim pitanjima (problemima) obratiti Hrvatskoj udruzi Linux korisnika (HULK) preko njihovog web portala na adresi www.linux.hr.5 Inače, slične organizacije GNU/Linux entuzijasta osnovane su širom svijeta s ciljem promoviranja slobodnog softvera u javnosti, njegovim prevođenjem i prilagođavanjem lokalnim standardima i konvencijama (lokalizacija), a vrlo su bitne i njihove edukativne aktivnosti.

Mnogobrojne informacije vezane uz projekt GNU, odnosno Zakladu za slobodni softver (Free Software Foundation), organizaciju koja je “nosilac” toga projekta - njihove programske dokumente, tekstove koji se bave poviješću projekta GNU, podatke o njihovim aktivnostima, aktualnim dostignućima i problemima s kojima se projekt suočava, idejama koje zastupaju i uopće filozofiji pokreta za slobodni softver mogu se naći na web siteu ove organizacije odnosno projekta - www.gnu.org.

 

Budućnost i slobodni softver Treba reći da zahvaljujući brojnim prednostima slobodnih softverskih rješenja nad onim “vlasničkima”, GNU/Linux danas već značajno ugrožava primat Microsoftovih produkata na području softvera (operativnih sustava) za osobna računala, premda je dojam autora toga teksta da njegova popularnost raste presporo. No, stvar se ipak sve više zahuktava, a trendovi koji se mogu pratiti u Europi i svijetu daju nam osnovu za naša nadanja kako će konačni krah koncepcije vlasničkog softvera i softverskih monopola nastupiti u nekom doglednom vremenu. Nažalost, Hrvatska po ovom pitanju bitno zaostaje za većinom drugih zemalja Europe s kojima se volimo uspoređivati - ovdje se, kao što smo rekli na početku, neki napredak teško uočava. Zbog toga je odgovornost nas ovdje u Hrvatskoj za širenje slobodnog softvera i slobodnih informacija, ili drugim riječima za širenja ideja slobode na području intelektulnih i poslovnih odnosa, još i veća.

Nesebičnost i solidarnost Napomenimo na kraju da se ideje slobodnog softvera i “filozofije slobode”, čiji je zapravo cilj da se kroz promociju principa otvorenosti i dostupnosti duhovnih, a kasnije možda i materijalnih dobara, doprinese integraciji i harmonizaciji ljudskog društva na svim razinama njegove organizacije, vrlo dobro uklapaju ne samo u neke tzv. “ljevičarske” koncepcije, nego i u one koje neki smatraju “desničarskima” - primjer za to je recimo socijalni nauk Katoličke crkve, koji između ostalog nalaže da “stvari ne treba smatrati samo svojim, već i zajedničkim, u smislu da se njima po mogućnosti može poslužiti svatko kome je to potrebno”, ističe zahtjev za “komunitarnom organizacijom rada” te apelira na ljudsku solidarnost, međusobno pomaganje i nesebično darivanje, što su sve pretpostavke na kojima je zasnovan i GNU projekt i sve ono što je iz njega proizašlo. Ovu “koherenciju” nije teško razumjeti, jer je lako vidljivo da se tu ne radi ni o kakvoj ideologiji, nego jednostavno o zdravom razumu koji se, izgleda, u ovom dobu podivljalog kapitalizma u velikoj mjeri izgubio, čak i u nekom “individualnom smislu”.

Nadamo se da će zajednički angažman svih progresivnih društvenih snaga, uz ostalo i kroz borbu za širenje ljudskih sloboda na području intelektualnih i ekonomskih odnosa, pridonijeti da razum ipak prevlada i da se stvari počnu kretati u smjeru izgradnje jednog novog, daleko humanijeg, pravednijeg, slobodnijeg društva nego je to ovo današnje. Pritom je bitno da svatko od nas postane svjestan i svoje vlastite uloge u ovom (revolucionarnom) procesu i da na svoj način doprinese njegovome cilju. Jer ovaj je angažman zasigurno sudbinska obaveza današnjega naraštaja, bez kojega se ne samo ona “svijetla”, nego bilo kakva budućnost ove naše civilizacije, teško može i zamisliti.

 

Zdenko Kremer je član Udruge za slobodne informacije “SINBAD”

preuzmi
pdf