U povodu objavljivanja druge zajedničke knjige, Zemlja iza šume. Vampirski mit u književnosti i na filmu (TIM press), tog književno-prevoditeljsko-etnološko-kulturnoantropološkoga autorskoga dvojca
U nekoj tradiciji filozofije uvodni tekst knjige je, kako vole reći Englezi, poput vješalice na koju ste objesili šešir pri dolasku i na kojoj ćete ga opet naći na odlasku. Na koji ste način odlučili strukturirati uvod u knjigu?
Lijepa je ova usporedba s vješalicom i šeširom, ali isto tako mogli bismo posegnuti za Tournierovom definicijom stubišta kao anticipacije mjesta na koja vode. Zamislimo, dakle, uvod kao stube koje vode do kapije Drakulina istinskog dvorca, a taj neće u potpunosti biti ni onaj karpatski, romantično-jezivi ni neki filmsko-fiktivni, već više ono što Daniel Kehlmann naziva dvorcem u oblacima, sagrađenim na stvarnoj stijeni. Tako gledano, uvod je doista anticipacija portala dekonstrukcije, na kojem će vam, istina, Bela Lugosi sa svijećnjakom u ruci na tečnom mađarskom engleskom reći: "Uđite po slobodnoj volji", ali labirinti koji će uslijediti neće biti baš isti oni koje nam naviještaju horizonti očekivanja gotičke fikcije. Ima tu više stuba i mnogo više vješalica. Sâm bog, ako upamtimo gdje smo točno ostavili šešir…
ANTROPOLOŠKO-KULTUROLOŠKO-POLITIČKi PRISTUP(I) VAMPIRU
Naime, u uvodu ističete kako ste nastojali izmaći povijesnoj interpretaciji srednjovjekovnoga vlaškoga vladara Vlada Tepeša III. Drakule kao predloška romana Drakula (1897.) Brama Stokera, najpoznatijega romana tzv. književnosti strave i užasa, koji je postao ikonogram svih kasnijih vampira. Dakle, u tematiziranje uveli ste neke manje poznate, dakako, široj publici, autorske inspiracije. Koja je prema vama potpuno nepoznata matrica u tome kontekstu?
Uz obilje postojećih interpretacija nijedna matrica neće, dakako, biti baš sasvim nepoznata, no, recimo da smo se u znatnoj mjeri opredijelili za neku vrstu antropološko-kulturološko-političkog pristupa, koji vampira s jedne strane ocrtava kao nešto iskonski naše, a u isti mah nama i drukčije, drugo i strano, dok ga s druge pronalazi u metaforičkim i alegorijskim pustopoljinama jedne, dakako, negativne političke teologije, ne nužno kao instancu koja u Schmittovu smislu odgađa apokalipsu, već prije kao njezinog pratitelja i djelomičnog aktera. Činjenicu da finale apokalipse u vampirskom mitu redovito izostaje mogli bismo, pak, na tragu Jacquesa Derridae, objasniti kao sretnu okolnost ritualnog nerazumijevanja apokaliptične poruke, kojem se, i sami na neki način vampiri, u svojoj vječitoj privremenosti uspješno odupiremo. Potpuno je nezapaženo prošla, čak i jednoj Elizabeth Miller, mala knjižica Herberta Maya (1849.) Letters on the Truths in Popular Superstitions u kojoj je cijelo jedno poglavlje posvećeno vampirizmu. U njemu Herbert Mayo donosi dvije romantizirane priče o vampirima, jednu o Arnoldu Pavlu iz Medviđa i drugu o Juri Grandu. Ideju o važnosti zemlje s vampirskog groba koja u romanu igra važnu ulogu i zapravo je jedino ograničenje grofa Drakule preuzeto je iz priče o Arnoldu Pavlu. S druge strane, motiv raspela kojeg nema niti u folklornim niti u književnim izvorima Brama Stokera, izgleda da je preuzet iz pripovijetke o Juri Grandu.
GENEZA VAMPIRSKOGA MITA
No što se tiče povijesno-linearnoga slijeda, kakva je (dakako, ukratko za ovu prigodu) geneza mita o vampirima u kontekstu Stokerova romana?
Genezu vampirskog mita mogli bismo nazvati vječnim vraćanjem nečeg što Freud naziva "unheimlich", dakle prijetnjom povratka nečeg nekoć prisnog i poznatog, a potom potisnutoga, u svijest. Etapama tog nečeg, od usmene predaje i ritualnih obrazaca do književnosti, filma pa, hoćemo li, i analiza humanističkih znanosti, nije toliko zajednička strava, koliko prijetnja, dakle, opet smo na anticipaciji, a vampir je u svom nezavidnom položaju u odnosu na život i smrt pa tako i na sam kronološko-historijski slijed koji bi tek trebao omogućiti etape zapravo idealni anticipator nečeg što se bitno realnije nastanilo u koordinatama pojma "unheimlich", negoli u njihovu ozbiljenju. Sve je to, naravno, teško u potpunosti dokumentirati. Naime naša knjiga pokušava djelomice odgovoriti na to. Izgleda da se radi o višestrukim izvorima koji su nadahnuli Stokera. S jedne strane, to su sigurno Polidori, LeFanu i Byron. LeFanu je na kraju krajeva bio Stokerov susjed u Dublinu. No ne treba zaboraviti ni da je dodir s vampirskom tematikom Stoker imao i u irskim legendama koje je čuo od majke. Naime, unatoč tome što su vampiri postali toliko popularni nakon 18. stoljeća i izvješća koja su slali oficiri Austrougarske vojske s Balkana, priče o povratnicima iz mrtvih (njem. Widergänger, engl. revenant) i načinima kako se od njih obraniti postojale su u cijeloj Europi, a u Irskoj se nalazi i arheološka iskopina s vjerojatno najstarijom potvrdom o nekoj vrsti vampirizma. Međutim, u srednjem vijeku legende se počinju miješati i zapravo od "povratnika" nastaju raznovrsna fantastična bića. Osim toga Polidorijeva priča postala je hit u francuskim kazalištima, a u Njemačkoj je komponirana i istoimena opera. Stoker, zaposlenik Lyceum-teatra, u svojoj je karijeri više puta imao priliku susresti se s tom predstavom pa i brinuti o svim njezinim detaljima poput, primjerice, "vampirske zamke". No na sve to treba dodati i Georgea Stokera, Bramova brata, koji je godinama bio vojni liječnik u Turskoj i to za vrijeme Balkanskih ratova, a nakon povratka živio je s bratom i njegovom obitelji niz godina u Londonu.
"JER MRTVACI HITRO JEZDE"
U poglavlju Rođenje književnog vampira navodite da je zaista nemoguće utvrditi kako su se i kada vampiri iz pučke predaje translatirali u lijepu književnost te smatrate da se navedeno dogodilo s Byronovom poemom Kaurin (1813.). No, već u sljedećem poglavlju, Vampiri u književnosti, utvrđujete da se navedeno moralo ipak dogoditi prije Byrona, i to u Njemačkoj. Naime, 1748. godine u časopisu Der Naturforscher uz stručni članak o vampirima i vampirizmu objavljena je pjesma Heinricha Augusta Ossenfeldera pod nazivom Vampir ili: moja draga djevojka vjeruje. Zbog čega se odlučujete za navedeni "postupno-otkrivalački" način pisanja?
Možda ponajviše zato što takav pristup otkriva zajedničke, nepromjenjive nazivnike pojedinih etapa, ma koliko nam se one u nekoj pretpostavljenoj linearnosti sad mogle učiniti klimavima. Tako gledano, Ossenfelder je kronološki svakako prethodio Byronu, kao što su mu prethodile i vampirske legende iz usmene predaje. Ipak, teško je poreći da Byronova poema u književnosti nije odjeknula kudikamo jače i glasnije od Ossenfelderove pjesme, kao ni da obje nisu pronašle svoje mjesto kod Stokera (naposljetku i zbog Ossenfelderova spominjanja "naroda pokraj Tise"). Tu svakako treba smjestiti i Bürgerovu poemu Lenora, čiji se citat "Jer mrtvaci hitro jezde" kod Stokera javlja i kao neka vrsta lajtmotiva. Link do naših podneblja bit će, pak, činjenica da je Jovan Subotić upravo Lenoru "prepjevao" u vlastitoj "vampirskoj" poemi Sablja momče i cvet devojče (koju je, opet, J. J. Zmaj parodirao u vlastitoj pjesmi Čemer deda i pelen baba), ali i da je, sudeći po korespondenciji, obradu Lenore po povratku s bojišta, do kojeg nažalost nije došlo, htio objaviti Fran Galović, zajedno s dramom Mrtva domovina; što je, pak, naslov jedine pjesme Tina Ujevića u kojoj se spominju vampiri. Eto, tako bi nekako izgledala povijesna rešetka literarne analize vampirskog mita, kad bi ona bar bila iole moguća.
EU MONETARNI VAMPIRIZAM
Pritom pokazujete da je vampir izrazito uspješna metafora za ono što će se kasnije zazorno imenovati Drugi – kao politički, socijalni i erotički talog kroz erotizaciju i seksualizaciju krvi. Tako što se tiče političke matrice, riječ je o strahu od stranaca koji su u to doba počeli pristizati u Britaniju. Koliko se ondašnji strah može usporediti s današnjim kontekstom dolazaka ilegalnih imigranata s "Istoka" i podizanja sramotnih sanitarnih zidova-kordona prema pojedinim granicama?
Stanje je gotovo identično onom s kraja viktorijanskog doba. Ideja Europe našla se u svojevrsnom logičkom paradoksu iz kojeg nema izlaza bez potpune rekonceptualizacije onog što bi Europa trebala predstavljati. Naime, dobar dio imigranata u Europi prepoznaje utočište, zahvaljujući slici koju Europa neprestano proizvodi. Čim se više Europa reprezentira na utopistički način, tim je više imigranata na njezinim granicama. No, kao što znamo, u Europi ne vlada niti sigurnost niti obilje, odnosno bolje rečeno, sve manje Europljana ima neometani pristup socijalnoj i zdravstvenoj sigurnosti ili kvalitetnom obrazovanju. Ali ako bi Europa priznala da je neuspješna i da svojim građanima ne pruža sigurnost, onda bi dovela u pitanje svrhu vlastitog postojanja. Tako imigrant postaje simptom unutarnje nekonzistentnosti Europe. U skladu s tim imigranti su postali i posao i karijera dobrom dijelu Europe pa i NGO-sektoru koji kroz raznovrsne programe financira najčešće isključivo svoj hladni pogon. Kraj Britanskog imperija imao je identičnu sliku. Britanija u svojoj civilizacijskoj misiji također je došla pred paradoks. Ili je morala priznati da nema univerzalne modernističke civilizacije koja bi bila primjenjiva posvuda, te time niti Britanije kao njene perjanice, ili je greška naprosto u "prijetnji Drugoga". Ipak, ne zaboravimo da je Drugi u uvriježenom smislu tek dijelom prijetnja, a dijelom i izvor slasti, što bi se možda – uz dužno poštovanje lakanovskom četvrtinskom obratu, koji isključuje zrcalnu sliku – moglo dovesti u vezu s erotizacijom krvi.
U alegorijskom kontekstu vampirologije, kojim bi se likom/likovima interpretirala Eurozona, njezine vladajuće članice – Njemačka i Francuska?
Pogledamo li povijest Europske unije, od Zajednice za ugljen i čelik naovamo, ali i s aspekta ratnog užasa koji joj je prethodio pa i povijesnih antagonizama između "blizanaca" Francuske i Njemačke, mogli bismo reći da se u sprezi tih dvaju giganata danas nažalost ne baš humane Eurozone može pronaći nešto od nekrofilnog sado-mazo odnosa između Drakule i njegova "blizanca", Abrahama van Helsinga, koji obojica žive vječno, a njihova neprestana međusobna borba u istoj toj vječnosti zapravo upućuje na činjenicu da su jedan drugome raison d’etre. Kako se, prema jednom lijepom citatu, "muškarci mogu dodirnuti jedino u ženi", objekt te monetarne sodomije trenutno je svakako Grčka, ne toliko kao Lucy Westenra, nego poglavito kao Mina Harker, od koje, opet, sâm Drakula očekuje izlječenje. Inicijacija u vampirski svijet, "krštenje u krvi", koje Drakula priređuje Mini, nije samo pijenje njezinih vitalnih sokova, nego i nešto što se na engleskom zove "feeding". Drugim riječima, moćna financijska injekcija sa zlogukim predumišljajem, odnosno, da parafraziramo Stokera: Budi moja slasna vinska preša i gutaj moje eure. Pogledamo li aktualne karikature gospođe Merkel, gospodine Schaüblea i gospodina Ciprasa u grčkim medijima, pravo je čudo da se netko već nije dosjetio Drakule kao metateksta jedinog preostalog humora.
Kako tumačite da je u Coppolinoj verziji, interpretaciji Stokerova Drakule, navedeni vampir postao daleko humaniziraniji u svojoj potrazi da pronađe iskrenu ljubav u matrici romantizirane antropologije ljubavi
Posrijedi je, zapravo, pokušaj konstruiranja upristojena, liberalna europskog istoka, koji s ostatkom kontinenta dijeli aristokratsku tradiciju, latinsku filologiju i razne druge stečevine tzv. prosvijećenoga društva. Osim toga, u kritikama Coppolina filma više puta je cinički rečeno da je posrijedi zapravo "opereta o sidi", što bi se, opet, kao izvorište nelagode kasnih osamdesetih i ranih devedesetih godina, moglo tumačiti kao crno vezivno sredstvo između istoka i zapada. Je li F. F. Coppola time nužno pogodio duh vremena sasvim je drugo pitanje i o njemu bi trebali polemizirati u prvom redu filmski kritičari, dok "matrica romantizirane antropologije ljubavi" zapravo i nije neka novina u tematiziranju vampirsko mita, nekmoli Stokerova romana kao jednog od njegovih vrhunaca.
HESSEOVA VAMPIROLOGIJA
Zbog čega Hermann Hesse nije tijekom života mogao pronaći izdavača za svoje djelo Priče o vješticama i sablastima iz Rajnskog antiquariusa, koje se temelje na "projektu" u 39 svezaka polihistora Christiana von Stramberga, Znameniti i korisni Rajnski antiquarius?
Iskreno, nemamo pojma. Koliko je poznato, to nije bio jedini Hesseov priređivački projekt, a ni ostali nisu pronašli put do čitalačke publike, bar ne za njegova života. No, uzmemo li da i Rajnski antikvarijus svoju građu, bar po tom pitanju, uvelike crpi iz Valvazorove Slave vojvodine Kranjske, možda je razumljivo da dvadesetih godina 20. stoljeća iz nakladničke vizure i nije postojao interes za tu vrstu štiva, koje je u svojoj biti ipak ponajvećma predznanstveno. Mnoge tada objavljivane nebuloze o općim mitskim mjestima našeg ocvalog, no samim time tajni nimalo lišenog planeta pisane su pseudoznanstvenim stilom i bile lakše čitljive publici koja je, ako joj je išta bilo zajedničko, dijelila mahom resantimane iznikle na neriješenom ishodu Prvog svjetskog rata, a tamo legende o vampirima nažalost nisu spadale.
Na koji je način Hesse pristupio literarizaciji navedene građe i zbog čega sâm nije mogao doći do svih svezaka tog mega-djela i što je vas posebno fasciniralo u tim Hesseovim pričama?
Bitno više negoli priče same, fascinirao nas je Hesseov interes za njih. Da Hesse nije priredio (posthumno objavljenu) zbirku "okultnih" narodnih svjedočanstava, možda ni popularno, a i popularno-znanstveno zanimanje za Valvazora ne bi bilo toliko veliko, jer jedno je ako čovjek premjeri Cerkniško jezero i zbog toga bude primljen u Royal Society (što je svakako hvale vrijedno), a drugo ako je otkrio "najstarijeg imenom i prezimenom spomenutog europskog vampira". Naravno da time ni Valvazoru ni Hesseu ne imputiramo medijsko žutilo.
U svome romanu o Filipu Latinoviczu (Vaš Latinović) tog glavnog Krležinog aktera interpretirali ste kao tranzicijskoga sadomazohistu s matricom povratka, gdje se nadovezujete na Deleuzeovu interpretaciju mazohizma prema kojemu je mazohizam modus pobune protiv svih upisanih zakona, a time je nekako onda povezan i s humorom. Što je humoristično u Filipovu sadomazohizmu, dakako u Vašoj projekciji Krležina Filipa?
Gilles Deleuze, kojega spominjete, napisao je da je sado-mazohizam leksički monstrum. Mi se njime, naravno, možemo koristiti, ali u praksi, posebice onoj seksualnoj, on nije nimalo primjenjiv, što je prije Deleuzea uostalom ustanovio i Lacan. No vječita trvenja unutar značenjskog polja tog monstruma određuju egzistenciju suvremenog čovjeka, suočena, da ostanemo pri Deleuzeu, sa strojevima i žrvnjevima društva koje se ne odlikuje samo kapitalizmom, nego i drugim nesnosnim zakonitostima, kojima valja udovoljavati da bi ih se ismijalo, kao što je Sokrat, ispivši otrov, ismijao cijeli atenski polis, a ne samo njegovu legislativu. To je humor spomenutog Filipa Latinovića, koji u svojoj propasti – kao uostalom i onaj Krležin, pa i drugi bardovi likovi poput, recimo, Petrice Kerempuha – još osjetio trijumf nad onim kantovskim zakonom koji nam, za razliku od zvjezdanog svoda, zapravo i ne da živjeti. Mnogo mazohističkog humora možemo u uzlaznoj putanji detektirati i u književno-filmskim pa i folklorističkim inačicama vampirskog mita, kao što bi silazno u njemu zasigurno pronašli jasne crte prosvjetiteljskog sadizma, utjelovljenog, primjerice, u liku Abrahama van Helsinga, koji u celuloidnoj industriji neće slučajno zaživjeti kao zaseban tematski izazov.
Molim Vas, komentirajte sadržaj knjige o vampirima Viktorije Faust od koje znanstvenici očito zaziru s obzirom na to da je vrlo rijetko citiraju…
Knjige Sanje Petriška znanost u svojim citatima izbjegava vjerojatno stoga što se ta plodna autorica u literarnom segmentu svojeg stvaralaštva slijedom izraženih žanrovskih odrednica voli olako trpati u trivijalnu književnost, što bi se, opet, trebalo negativno odražavati na njezina razmišljanja, istraživanja i spoznaje. Iako je ni sami nismo nigdje citirali (što ne znači da u nekoj budućoj knjizi nećemo), mi se s takvim predrasudama nikako ne možemo složiti, jer bismo se inače morali složiti i sa svim onim književno-znanstvenim ignorantima koji Stokerova Drakulu trpaju u trivijalnu, žanrovsku fikciju. A naša bi knjiga trebala pružiti vjerodostojne kontraargumente upravo takvim traljavim klasifikacijama i kvalifikacijama. Dakle, go for it, Viktoria, nije Drakula badava "viktorijanska književnost"!
NAJAVA KNJIGE O ZAVJERAMA
U emisiji Fantastična bića Istre i Kvarnera (Na rubu znanosti), interpretirajući Atilu, istarske predaje o njemu kao psoglavu, spomenuli ste i teorije zavjere kao alternativnu povijest. Koliko u svoja istraživanja o imaginarnim zonama uključujete i teorije zavjere i teorije zavjere o teorijama zavjere?
Promišljanje "drugosti" nažalost često nailazi na posve konkretne misaone prepreke, zbog čega se ista ta "drugost", naravno, nikad u potpunosti, rado upisuje u vlastite fantazme. Suvišak fantazmi da u potpunosti raskinu s Drugim reflektira se u proizvodnji hibridnih stvorenja popu psoglavaca i drugih kreatura nastanjenih između prirode i kulture kao "druge prirode". Tako i današnje fantazme "teorija zavjere" strukturalno odgovaraju onima iz folklora i tradicije, u našem slučaju Istre i Kvarnera. Kako je Drugi ne samo epistemološki, nego i ontološki različit od nas, do njega je bez prečaca popularnih zavjereničkih teorija gotovo nemoguće doprijeti. Suvremena hiperinflacija zavjereničke literature u tom smislu samo ukazuje na globalnu impotenciju u sučeljavanju ne samo s Drugim, nego i sa samim sobom, što bi možda upućivalo i na neku općekulturnu, globalnu "zrcalnu fazu", što se odražava i u fascinaciji gadostima kao što je medijska slika islamskog terorizma sa svim njegovim suicidalno-fanatičnim činovima, javnim dekapitacijama i sličnim. Sasvim osobno, uvjereni smo, međutim, da na svijetu postoji samo jedna zavjerenička "organizacija", naime, ona koja planski smišlja i lansira teorije zavjere, ne bi li se manje talentirani autori njima i financijski osladili. I da, planiramo knjigu o zavjerama.
VAMPIRI I/ILI VUKODLACI
Zbog čega je došlo, što se tiče našega prostora, do svojevrsnoga semantičkoga pomaka riječi vukodlak kao izraza za vampira; dakle, vukodlaci, prema tom sklopu vjerovanja, nisu osobe koje se pretvaraju u vuka već označavaju isto što i vampiri.
Vjerojatno zato što je negdje u kulturnoj povijesti ljudskih strepnji došlo do semantičko-fonološkog preklapanja i međusobnog miješanja značenjskih razina pojma vrikolakos, koji je za Grke označavao naprosto neumrla demona, preko mitskih obrazaca likantropije s fantastičnim bićem koje se na engleskom zove werewolf, na njemačkom Werwolf (lat. vir – čovjek), a na francuskom loup-garou. Tako u nas vukodlak negdje označava vampira, a negdje čovjeka-vuka, što, naravno, nije i ne mora biti isto. Kako su u antičko-helenističkoj tradiciji dokumentirani i vrikolakos i likantrop, teško je ustvrditi da bi se pojmovno razgraničenje neumrla demona i čovjeka-vuka moglo iole preklapati s kulturološko-zemljopisnim granicama mediteranske i kontinentalne Hrvatske, jer njihovi mitovi, što želimo istaknuti i u knjizi, nisu puki uvozni artikli drevna praznovjerja, već smo i sami mjerodavno sudjelovali u njihovu tkanju. Naravno, stari Slaveni imali su vjerovanje u povratak predaka u liku vuka, što, opet, donekle korespondira s njemačkim pojmom Widergänger, ali na taj fenomen treba gledati mnogo šire, jer određene likantropijske pojave, kao uostalom i vampirske, možemo pronaći i u kulturama koje nisu nužno vezane za europsku duhovnu maticu, a proučavanje vampirskog mita s aspekata s kojih smo ga mi proučavali sigurno nije primjereno mjesto za bavljenje simpatetičkim spregama.
O PRIJATELJSTVU
I završno, kako je došlo do suradnje na prvoj knjizi o fantastičnim bićima Istre i Kvarnera, a koja je dovela i do ovoga drugoga fantastičnoga izdavačkoga susreta?
Slučaj je htio da se poznajemo takoreći oduvijek, pa i da nam se, svakome s vlastita gledišta, preklapaju interesi, što u slučaju antropologije i književnosti zaista nije neka osobita rijetkost (možda u Hrvatskoj). Fantastična bića Istre i Kvarnera bila su tema koja je naprosto željela biti obrađena, s obzirom na relativno rijetku domaću i stranu literaturu koja se dosad bavila tim fenomenom. Nepotrebno je reći da smo obojica, boraveći svako za sebe na području kasnijeg zajedničkog istraživanja, već dolazili do istih uvida u šarolikost istarsko-kvarnerskih pučkih vjerovanja i njihovih refleksija u kulturi svakodnevice, što nas je naposljetku ponukalo da roman Vampir i određena istraživanja Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju spojimo u cjelinu koja neće biti znanstveno irelevantna, ali će i pukom znatiželjniku otkriti to duhovno bogatstvo. Našoj knjizi prethodila su krajnje zanimljiva istraživanja Drage Orlića ili Tihomira Đorđevića i Maja Bošković-Stulli, kao i odraz te tematike u djelima Mate Balote, Vladimira Nazora i drugih velikana pisane riječi, no ono što nas je nukalo da napravimo upravo tu knjigu bila je potreba za njezinim antropološko-kulturološkim objedinjenjem, što nas je, uostalom, vodilo i pri pisanju Zemlje iza šume, a tu smo slobodni najaviti i još neke naslove, koji su trenutno u većoj ili manjoj pripremi, ovisno o darežljivosti mjerodavnih