Rezao sam meso. Nije bilo ničega osim sparine, struganja konobarskih cipela po pločicama kuhinje i debelih junećih odrezaka. Nisam razmišljao ni o čemu posebno. Rezao sam. Pekao sam. Po mesu i pečenom krumpiru posipao sam sedam vrsta začina. Jednu po jednu, svih sedam, svaki puta istim redoslijedom.
Negdje u to vrijeme dogodili su se Dani restorana i za večeru je trebalo ispeći pet puta više odrezaka nego ranije. Gazda se zvao Valter. Glavni konobar zvao se Ivica.
Ivica je hodao za Valterom i govorio: “Zašto mu ne daš otkaz? Mi gore izgaramo, a on ne može ispeći 10 odrezaka.” Nasmijao sam se zlurado i rastegnuo korak. Rezao sam sporije, marinirao sporije, kretao se po kuhinji sporije. Ivica je ulazio u kuhinju, trzao brcima, cupkao s jedne razgažene cipele na drugu i kad bi vidio da odrezak nije ni približno gotov vraćao bi se natrag u restoran. U pregači je uvijek imao šaku pistacija. Na stepenicama pored lifta držao je tanjur u koji bi odvadio hranu nekog manje zahtjevnog gosta. Pred kraj večeri naručivao je deserte za nepostojeće stolove i jeo ih u pauzi za pušenje i pišanje. Brkovi su ga odavali. Proždirao je toliko brzo da nije imao vremena paziti na brkove. Nikada mu nisam rekao da znam da naručuje za sebe.
Silvija je došla prije deset dana. Nije pokrenula ništa u meni, iako misli da jest. Nasloni se na krušnu peć, stavi obje ruke u pregaču, namjesti neki tupav izraz lica, pa me zamišljeno gleda. Tobože analizira.
“Što si tako šutljiv?”, pita.
Silvija se smije kao osoba koja je prošla sito i rešeto. I ne zna prestati. Obilazi oko mene, zaviruje u posude s vrelim uljem, okreće meso, uzima kozicu i isisava sok iz nje. Nekada razmišljam na koji bi način vrištala da je gurnem na užarenu peć. Bi li se smijala onda? Bi li me onda ostavila na božjem miru?
Za razliku od Silvije, moja žena malo priča. Drži slušalicu na uhu, ali umjesto riječi upuhuje dim cigarete u nju. Kao da nije tu. Kao da nije nigdje. Kaže: “Pozvana sam na neku svadbu, ali neću ići. Ne podnosim svoju rodbinu.”
Kako se divno izražava moja udaljena, gotovo fantomska žena. Tko uopće podnosi rodbinu?
Kažem joj: “A podnosiš li svoga supruga?”
Sočnost je davno istekla iz nje i sve što je ostalo nepregledne su površine suhoće. Ona nakon toga poklapa. Kao da sam joj učinio neko zlo. Možda i jesam. Ne znam. Tko bi popamtio sve loše što čovjek učini čovjeku.
Rezao sam meso, pekao sam meso i što se mene ticalo, sve oko mene bilo je meso. Nije trebalo misliti o nečemu. Razmišljanje je precijenjeno. Uostalom, vremena je napretek. Što je sa svim noćima kada čovjek ne može usnuti? Što je s dugačkim tramvajskim vožnjama od okretišta do okretišta? Čovjek može izludjeti od misli. Bolje ih je ne imati nego pustiti da se kovitlaju kako hoće.
Prošli mjesec prodao sam auto. Uzeo sam 4000 eura za njega. To je mogla biti moja sloboda, mogućnost da se barem nakratko izgubim na nekom boljem mjestu. Dugo sam promatrao novčanice, ali na kraju nisam učinio ništa s njima. Samo sam ih premještao iz hlača u hlače. Pomislio sam da bi ih mogao poslati ženi, ali sam potajno želio da me za novac moli sama, da se njezina ovisnost o meni produbi. Da me nazove i zavapi da joj se vratim, to sam želio. Maštao sam kako mi siše ušnu resicu i liže liker s trbuha, ali sam sasjekao svaki komadić želje prije nego je dobila priliku izrasti u nešto veće i važnije. Suspregnuo sam sve što se željelo iskoprcati iz mene, izišao na ulicu i postao dio njezina tkiva. Vrućina je bila posvuda, uvučena u svaku poru, piljila je sa svakog izmučenog lica. Djevojčice su hodale s golim trbusima, velikim noktima i bahatim licima. Pogledi ljudi mlako su skenirali svijet oko sebe. Nije me obuzimala gorčina. Sve je funkcioniralo po nekoj slijepoj, dobro uhodanoj zakonitosti. U nekim trenucima tješila me je spoznaja da će sve, bez obzira na mene, i dalje teći na posve jednak način. U drugim trenucima osjećao sam žestok rušilački nagon zbog toga.
Kada sam došao na posao Ivica me je obavijestio da je sinoć jedan gost dobio trovanje hranom i da mi Valter nažalost mora uručiti otkaz. Udario sam ga previše jako. Požalio sam čim sam to učinio, ali čini se da nije moglo biti drugačije.
Bilo je lijepo otići zauvijek. Novom kuharu poželio sam svu sreću. Bio je mlad i debeo. Poklonio sam mu kuharsku kapu koju sam za taj posao kupio od svoga novca.
Kasno uvečer zazvonio je telefon. Bila je Silvija.
“Mogu li doći k tebi?”, upitala je umiljato.
“Možeš”, odgovorio sam kratko.
Želio sam ju opipati sa svih strana, gnječiti dijelove koji mi budu posebno zanimljivi i onda je pustiti. Nisam htio da zna da je želim jer sam na neki nezreo način mrzio sve što je predstavljala, pogotovo njezin gugutavi, neumjereni karakter.
Na kraju sam to učinio sasvim nehajno, kao da mi se neće. Okretao sam to podatno tijelo i stiskao masivne butine. Ona nije rekla riječ. Voljela je način na koji ju mrzim.
Poslije njezina posjeta osjećao sam kako se ugodna praznina gnijezdi svuda oko mene. Osjećaji su me, kao i svih ovih godina, revno zaobilazili. Moj pokrov nije propuštao nemire i teška stanja svijesti. Stezao me pri svakom pokušaju da se oslobodim. Silvija je rekla da sam glup i ja sam tu činjenicu prihvatio kao bilo koju drugu pohvalu ili pokudu.
Sljedeće jutro sam pokupio ono malo stvari što sam imao i razdužio stan. Bacio sam zadnji pogled na balkon i grane kestenja koje su se nespretno gurale preko ograde, kao da silom žele ući u stan. Iza nekog udaljenog brda pomaljala se oluja. Sirova. Zamamna. Na ulici je sve vrvjelo od Ivica, Valtera i Silvija i ja sam osjetio radost što ne poznajem nikoga od njih.
Ružica Aščić (Travnik, 1987) studij novinarstva i povijesti završila je na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Kratka proza zastupljena joj je u antologijama Bez vrata, bez kucanja: novi hrvatski prozaici, Vranac – najbolja kratka priča 2012. i 2014. te u časopisima Zarez, Re, Fantom slobode, Urbani Vračevi, Keine Delikatessen. Dobitnica je nagrade Marin Držić za dramsko djelo.