Kako se “doktor Krleža” proveo u labirintu shizofrenih vizualno-pripovjednih sklopova
Što mislite, je li potpuno neprikladno da o stripu kojeg je jedan, kako vele, veliki pisac napisao o drugom “preko noći” piše nekakav kritičarčić, koji knjige prvog nikada nije ni uzeo u ruke, a pokoju knjigu drugog probavio je tek pod labavim pritiskom osnovnoškolskog, odnosno srednjoškolskog sustava? Budući da kod autora ovog teksta sjećanje na Baraku Pet Be i Povratak Filipa Latinovicza polako, nažalost, blijedi (pa su skorašnja revizija i ekspanzija znanja apsolutni prioritet), dok Ulogu moje porodice u svjetskoj revoluciji nije upoznao čak ni filmskim putem, čini se kako zaista nije uputno da se upravo on bavi Miroslavljevim jevanđeljem – apokrifnom verzijom, stripom kojeg je Bora Ćosić ničim izazvan (ali nasreću) napisao prema fragmentima života Miroslava Krleže, a nacrtali su ga sljedeći crtači-umjetnici – Igor Hofbauer iz Zagreba, Danilo Milošev (zvan Wostok) iz Vršca, Boris Stanić iz Pančeva i Damir Steinfel iz Opatije, dok su ga likovno opremili i za tisak pripremili (što nije nevažno) momci iz studija za dizajn Metaklinika iz Beograda. Međutim, kako je strip u autora ovog teksta definitivno potaknuo obnovu zanimanja za Krležinu prozu, čini se kako je upravo on ogledni primjer ciljane publike ovog stripa – jedan od fakina koji zaziru od presloženih rečenica i podugačkog nizanja glagola i pridjeva, ne shvaćajući kako upravo ta rječita slikovitost čini Krležu iznimno podatnim za adaptiranje u strip. Ovdje je riječ o posebnom izdanju upriličenom povodom prošlogodišnjeg Festivala 1 pisca, koji se odvijao u Beogradu u organizaciji gradskog KC-a, uz podršku Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, a bavio se, naravno, cjelovitim opusom istoimenog gospodina, po općem konsenzusu jednog od najvećih južnoslavenskih pisaca uopće, kojeg se ipak i primarno, iako ne uvijek sasvim opravdano, veže uza Zagreb i specifičan hrvatski kulturni krug ili, još određenije, uz živopisan posavski i zagorski ambijent (makar je neka djela napisao na ekavici!).
Yo, post-Yu Krleža! Rečeni je festival primjer poratne kulturne razmjene par excellence, koja Krležu polako vraća onamo gdje mu je istinsko mjesto – u svekoliki južnoslavenski kulturni prostor (gdje je za života bio ključna os vrijednosnih spirala i predvodnik pravaca moralnih vertikala), na sličan način kao što je i nedavno preminulom (nek` mu je laka zemlja!) Mirku Kovaču (velikom Krležinom učeniku) u regionalnim medijima napokon priznato, pa makar i deklarativno, kako je zaista bio južnoslavenski pisac, a ne samo srpski, hrvatski, crnogorski, ovakav ili onakav... Premda su dobrano okasnili, sve su to putokazi koji upućuju da su u ovom našem nesretnom post-tranzicijskom svijetu neke veze ipak ponovno uspostavljene pa makar među malobrojnim življem koji čudnom igrom slučaja čita i piše i latinicu i ćirilicu... Upravo među takvom publikom zanimanje za Krležu ne jenjava, interpretativni okvir tumačenja njegovog djela sve je širi, a aparati sve luđi i otkačeniji, poput bučnih gitara mladog zagrebačkog benda Mokre Gljive koji u suradnji s kolegama glumcima uglazbljuje i izvodi Balade Petrice Kerempuha. No, manimo se već jednom tih opskurnih paralela i krenimo na strip!
Upravo iz takve Krležine publike, koja prolazi kroz vakuum između “mlađeg” i “srednjeg” razdoblja života, Bora Ćosić (r. 1932.) birao je svoje suradnike pa možda stoga i ne čudi što je najviše prostora dobio Boris Stanić (r. 1984.), diplomirani slikar koji se posljednjih godina sve više bavi stripom pa tako potpisuje i samostalnu “grafičku novelu” Radosav – jutarnja magla (2011.). Ali, zaletismo se! Potrebno je najprije istaknuti kako je Miroslavljevo jevanđelje zbirka od šest strip-pričica strukturiranih uvjetno rečeno kronološki, prema principu labave, ali primjetne kauzalnosti, na način da se svaka veže uz neko fragmentarno promatrano razdoblje Krležina života od rođenja pa do smrti, dok središnja, najduža priča Snovi (koju je iscrtao upravo Stanić) služi kao svojevrsni košmarni intermezzo sastavljen od najčešćih piščevih literarnih motiva, koji izviru iz njegove ekspresionističke nutrine prema širem epskom zamahu u zrelim godinama, miješajući se i s njegovim shvaćanjem likovnosti i nekim biografskim trač-pikanterijama. “Jevanđelje” (pri čemu su reference na starozavjetna evanđelja, očekivano, gotovo nepostojeće) pak započinje pričom Iskon, koju je nacrtao Igor Hofbauer, nastavlja se Karnevalom u likovnoj interpretaciji Damira Steinfela, nakon čega slijede spomenuti Snovi, a za njima Međučin (ponovno s Hofbauerovim crtežima) koji, međutim, ne služi toj ulozi u fabularnom slijedu narativa (jer je vrše, opet, Snovi), već prenosi jedan kasni razgovor između Krleže i Stanka Lasića duboko u prošlost, da bi zbirka kontrastno završila s Beogradom i Epilogom, crticama režiranima u prepoznatljivom Wostokovom vizualnom ključu, koji sva značenja ogoljuje do oštrih sjenkâ i neuhvatljivih slutnji. Premda se grafički izričaji crtača fino i nenametljivo pretaču jedan u drugi, usprkos njihovoj zamjetnoj originalnosti i distinktivnoj stilizaciji (pri čemu ponajviše iskače Steinfel, koji gotovo uopće ne koristi crne plohe i tonske kontraste, a i od sve četvorice najbliži je groteski), ova zbirka stripova više se doima upravo kao – zbirka, nakupina zgodnih, oku ugodnih detalja i provokativnih verbalnih opservacija, nego kao cjelovito narativno djelo, čiji je utjecaj trajniji od zbira njegovih dijelova. U čemu je problem?
Adaptacija je prevrtljiva gospa Svaka čast Bori Ćosiću na želji i volji da se u poznim godinama počne izražavati u mediju s kojim ranije baš i nije imao autorskih doticaja, no problem je u tome što se naracija u stripu bitno razlikuje od one u proznoj beletristici, kao što i scenarij za strip nema toliko veze s filmskim scenarijem ili radio-dramom, prvenstveno zbog toga što svi ti mediji protok vremena i osjećanje prostora tretiraju prilično drugačije, čime su suštinski definirani njihovi specifični narativni pristupi i tehnike. Sasvim konkretno, to u ovom slučaju znači kako beskonačni potencijali koje misterij naracije u stripu pruža, koji se skrivaju u montaži i rasporedu kadrova na tabli i onom tajanstvenom, ništavnom bijelom prostoru između kadrova nisu ni izdaleka odgovarajuće iskorišteni, iako crtačima nitko ne može zanijekati raskoš i ekspresivnost poteza, zanatsku potkovanost i vizualnu prpošnost. Međutim, ako ćemo na trenutak biti pomalo konzervativni, bit eksperimenta u stripu nije samo u uvođenju uvijek novih tehnika grafičkog izražavanja (što su modernistički majstori poput Alberta Breccie ili Attilia Micheluzzija već u mnogočemu apsolvirali), već u iznalaženju novih načina pripovijedanja, koji dramske strukture imanentne stripu preoblikuju ili ih u potpunosti odbacuju, istražujući nove sfere. Nažalost, scenarist i crtači ovom prilikom nisu učinili ni jedno ni drugo. Nije teško zamisliti da je scenarij za ovaj strip bio pisan u nekoj hibridnoj prozno-dramskoj formi, s brojnim opisima lica i ambijenata, ali vrlo malo dijaloga, jer je tako i crtački interpretiran, doslovnim vizualnim tumačenjima, a ne funkcionalnim simboličkim i semantičkim sažimanjem predloška. Izuzetak je priča Snovi, čiji tijek fluktuira kao lelujavi asocijativni slijed po principu nesputane struje svijesti, što na prvu loptu jest uzbudljivo, pogotovo zbog Stanićevog “nabrijanog” crteža, ali se prebrzo iscrpljuje s obzirom da je riječ o najduljem pojedinačnom stripu u zbirci. Problem, očito, nije bio samo u možebitnoj neprikladnosti Ćosićevog predloška, već i u činjenici što je autori, uza sav svoj samostalni umjetnički pedigre, nisu, čini se, imali volje unaprijediti u strukturu koja će biti čitljivija u “stripovskom” smislu, zahvaljujući svojem poznavanju zakonitosti medija koji je Ćosiću, po svemu sudeći, stran. Ovdje je, opet nažalost, najmanje uspjeha polučio Hofbauer, inače briljantan ilustrator, koji se zadovoljio pojednostavljivanjem stripa u puku slikovnicu – prekrasnu, mračnu, zavodljivu, ali svejedno slikovnicu koju prvenstveno nosi tekst, a ne slika, i kroz koju se zbog premalo teksta prelako i prebrzo proleti. S druge strane, ponajmanje je poteškoća imao Wostok, čiji su najbolji stripovi ionako bizarne, apsurdne adaptacije kratkih priča fantastične i oniričke atmosfere, i koji je u svojim dvjema pričama Krležino tumaranje po Beogradu i susretanje raznih lica u iskošenom prostoru i vremenu pretvorio u uznemirujuća svjedočanstva s ponekim teško protumačivim, ali svakako upečatljivim vizualnim simbolom, onako kako to rade stari znalci vizualnog pripovijedanja. Djelomično zbog nekih svojih intimnih ljubavi, nižepotpisani je dvije slike posebno upamtio – korpulentnog Krležu koji kroz snježnu mećavu nosi “gorgonaške” minimalističke slike Josipa Vanište, i malog Bogdana Bogdanovića koji u kući svoga oca pod prigušenim svjetlom na zid baca veliku sjenu u obličju razlistanog, žarkocrvenog cvijeta.
Khevenhiller vs. Kerempuh Presuda glasi – adaptacija je prevrtljiva i zahtjevna gospa, i kao pobjednici u igri s njom teško mogu izaći oni čije su ambicije velike, a u svoje sposobnosti nisu čvrsto uvjereni niti vladaju materijom kako treba (ponajprije u formalnom smislu). Ako ćemo o ovim stripovima kao o kulturnoj činjenici, tada se njihovu svježinu i dobrodošlost na regionalnoj kulturnoj sceni ne može zanijekati, ali ako želimo posegnuti za znalački napravljenom i narativno (pa i grafički) virtuozno izvedenom Krležinom strip-adaptacijom, tada treba potražiti neki od starijih (i nažalost, teško nabavljivih) stripova Dušana Gačića, poput obrade prastare Krležine drame Kristobal Kolon ili “fantomske” vizualne transkripcije ključnog dijela romana Banket u Blitvi. No, ni to ne mijenja činjenicu da je svaka ovakva inicijativa dobrodošla, pogotovo ako je regionalno definirana, i bilo bi itekako zanimljivo ne samo Krležu, nego i druge važne “domaće” književnike nastaviti adaptirati u strip, samo s mnogo više strpljenja i studioznosti. Možda slijede Balade Petrice Kerempuha kao sasvim lokalna varijanta Sedam života kopca ili Tornjeva Boa-Morija? Zašto ne!