Film koji govori puno više od priče o načinu života dvoje nomadskih pastira
Krenuo sam na film Zimski nomadi redatelja Manuela von Stürlera uvjeren da se u filmu radi o Rusima koji žive u Sibiru. Kad sam čuo da se film zapravo odvija u Švicarskoj i Francuskoj, orijentalistički sam dignuo obrvu i zaključio da se film vjerojatno bavi hipijima i/ili možda, čak, ilegalnim imigrantima. Kao i obično kad se pravim pametan bez pokrića, realnost me lupila po nosu: odmah na početku filma upoznajemo dvoje glavnih junaka koje ćemo pratiti do kraja filma, starijeg pastira Pascala i mladu pastiricu Carole. Za razliku od većine svojih sugrađana koji žive sjedilačkim načinom života, Pascal i Carole zbog prirode posla žive kao nomadi. Naime, prehrambena industrija ih svakih nekoliko mjeseci unajmljuje da preuzmu stado ovaca i krenu na višemjesečno putovanje. Cilj takvog putovanja nije odvesti ovce na određenu destinaciju, nego putem iskoristiti izvore vode i hrane kako bi se ovce utovile. Film prati Pascala i Carole na jednom takvom putovanju: tokom zime, Pascal i Carole moraju proputovati 600 kilometara, pazeći pritom na 800 ovaca, četiri psa i tri magarca.
Kapitalistička ekloga
Film se može opisati kao svojevrsno antropološko istraživanje Drugog u vlastitom dvorištu – von Stürler pokušava “prosječnom gledatelju” prikazati specifičnu kulturu nomadskih pastira u Francuskoj i Švicarskoj. Film ipak suptilno uspijeva zauzeti i distancu od takvog antropološkog stava tako što tematizira i ljude koji promatraju pastire kao Drugo – to nisu samo prolaznici koji u razgovoru s Pascalom i Carole izražavaju čuđenje i fascinaciju, nego i sama Carole, mlada pastirica, koja je napustila birokratski posao u gradu kako bi se bavila ovim “egzotičnim” poslom. Film se naročito fokusira na razlike između iskusnog Pascala i mlade Carole. Te razlike upućuju na promjene u pastirskoj profesiji, u ekonomskom i društvenom sustavu uopće, te stvaraju generacijski, rodno i svjetonazorski određeni jaz između dvoje ljudi koji zajedno rade, žive i spavaju (u malenom šatoru).
Prilično je jasno zašto bi netko idealizirao posao suvremenog nomadskog pastira. Život pastira potpuno je drugačiji od suvremenog stresnog urbanog načina života: Pascal i Carole putuju prirodom, vrlo malo komuniciraju s ljudima, mnogo se druže sa životinjama i uče se preživljavanju uz pomoć minimalnih resursa. Takav posao omogućuje razvijanje sposobnosti i potencijala koji su potisnuti u civilizaciji. To je zavodljiva osobina ovog posla, ali i svojevrsno opterećenje budući da Pascal i Carole bivaju isključeni iz civilizacije, kako zbog dugog odsustva iz mjesta stanovanja, tako i zbog utjecaja koji posao ima na njihov svakodnevni način funkcioniranja. Ni Pascal ni Carole nisu u braku, a njihovi odnosi s obitelji i prijateljima ostali su nepoznati.
Ipak, iako na prvi pogled posao pastira djeluje kao nešto izvan suvremene kapitalističke civilizacije, taj posao ne samo što pripada kapitalizmu (naposljetku, pastire plaća prehrambena industrija), nego zapravo podsjeća na ekstremnu verziju jeftinog neoliberalnog rada. Cijeli proces služi kao ušteda na prehrani životinja, budući da se ovce tokom putovanja hrane na javnim livadama. Uvjeti rada samih pastira ispod svakog su nivoa jer pastiri moraju živjeti i noćiti u šatorima uz cestu, grijući se tek pomoću ovčjih koža i pokrivača. Ne postoji radno vrijeme, nego pastiri non stop moraju brinuti o životinjama. A čemu sve to služi? Čemu cijeli taj neugodni, teški, jeftini i nesigurni posao? Da bi ovce bile slasnije na tanjuru i da bi se prodalo više mesa.
No, Pascala i Carole ne treba žaliti budući da su svojevoljno odabrali ovaj posao i obavljaju ga iz strasti. Takav način života i rada im odgovara, pri čemu se stječe dojam da nemaju iluzija glede svog posla. Oni ne zanemaruju navedene problematične točke, nego se uče nositi s njima jer se žele baviti baš ovim poslom. Stoga valja imati na umu da, iako posao pastira praktički podrazumijeva namjerno vlastito isključenje iz civilizacije, taj posao ipak ne služi kao pobuna protiv te iste civilizacije. Pascal i Carole su zanimljivi ljudi, ali nisu ekološki i antikapitalistički heroji.
“Tvoje nježne godine”
Pascal i Carole jako malo govore o svojoj povijesti, ali kada to čine, onda njihove priče uistinu imaju važno značenje. Tu se pogotovo ističu priče o tome kako su postali pastiri: one ukazuju na promjene same profesije, kao i na razlike između ovo dvoje ljudi. Pascal je pastir preko 30 godina i zanat je naučio od talijanskih pastira – budući da oni nisu pričali francuski, Pascal je naučio talijanski i poslušno pratio vrhunske, ali veoma okrutne pastire. Proces učenja sastojao se ne samo od stjecanja teorijskih i praktičnih znanja i vještina, nego i od okrutnog macho procesa inicijacije prilikom kojeg su Talijani vrijeđali, maltretirali i ponižavali svog učenika – što je naprosto bio normalan način poduke svakog mladog pastira. Takav ritualni proces pokazuje da je ovo bio “muški” posao, ali i da se radilo o profesiji koja je imala svoje definirane rituale – neformalne, ali ipak rituale – koji su određivali razliku između pravog pastira i autsajdera. Međutim, stari pastiri su otišli u mirovinu, a novih pastira praktički nema. Pascalove naučene vrijednosti stoga pripadaju prošlosti, premda njegove vještine još imaju funkciju. Sudbina je na kraju ipak dodijelila Pascalu jednu osobu koja želi naučiti sve što on zna – ironija je u tome što se radi o djevojci Carole.
Carole je mnogo neobičnija pojava u ovom zanatu od Pascala budući da je žena, i to žena koja je živjela i radila u gradu. Dok je Pascalova odluka da postane pastir u relativnom kontinuitetu s njegovim ranijim životom (i stoga on to gleda kao obični posao), njezina odluka da postane pastirica označava potpuni raskid s ranijim životom (pa tako Carole opravdano izjavljuje da joj se upoznavanjem Pascala “život potpuno promijenio”). Ishod te odluke može se vidjeti u nekoliko stvari. Prvo, Carole ne promatra ovaj zanat tek kao posao, nego kao svojevrsni hobi - ne u smislu da manje profesionalno pristupa poslu, nego u smislu da uživa u svim značajkama tog posla. (Pascal, s druge strane, primarno gleda pastirstvo kao posao i najsretniji je na kraju putovanja kada šef izražava zadovoljstvo obavljenim poslom.) Drugo, zbog toga što je Carole živjela i radila u gradu, uvijek postoji mogućnost da se vrati starom načinu života. Stoga, premda je potpuno posvećena poslu, nikome (pa ni njima dvoje) nije sasvim jasno je li pastirstvo uistinu profesija kojom će se ona baviti ili tek privremena životna faza u odrastanju. Iz toga proizlazi i treća posljedica, a to je Pascalov nejasan odnos prema Carole. Pascal uči Carole vještinama zanata, ali na pitanje jednog od domaćina o potencijalnim budućim pastirima, Pascal ne spominje njezino ime. Tokom putovanja daje joj zadatke i upute, ali pritom razmišlja primarno o stanju životinja, a ne o njezinom napretku u zanatu. Nakon završnog razgovora sa šefom, Pascal zaključuje da je “lijepo kad te netko pohvali” pri čemu kamera inteligentno prelazi na kiseli osmijeh Carole koju Pascal nikad nije izravno pohvalio – iz takvih detalja stvara se dojam da je vidi kao privremenu suputnicu, a ne kao svoju učenicu. Naposljetku, naročito je zanimljiv način na koji joj se obraća – ne može je provesti kroz naučeni proces okrutne inicijacije (tj. psovati i omalovažavati je) jer je ona žena, a ne može joj se obraćati ni kao ženi jer je ona pastir. Stoga joj se obraća uglavnom poslovno i impersonalno. Dakle, dvoje ljudi mjesecima boravi i radi zajedno, razvijaju čak određeno povjerenje i uzajamnu privrženost (vidljivu u detaljima kada joj, recimo, Pascal priprema ležaj za spavanje), ali nikada ne uspijevaju u razgovoru prijeći barijeru i otkriti nešto intimno o sebi. (Naravno, ovdje valja zadržati rezervu jer uvijek postoji mogućnost da nisu vodili intimne razgovore pred kamerom.)
Bez stabilne točke
Fascinantno je vidjeti da interakcija između dvoje ljudi koji su svjesno izolirani iz društva, i dalje biva određena društvenim normama i kategorijama: spolom, generacijskom razlikom, normama u odnosu učitelj – učenica i profesionalnim normama. I odnos ljudi i životinja pun je paradoksa: osim spomenute činjenice da pastiri brinu o ovcama na isti način na koji zločesta vještica brine o Ivici, na prvi pogled čini se da pastiri koriste životinje isključivo kao sredstva za postizanje cilja: magarci nose teret, ovca predvodnica služi da predvodi ostale ovce, psi da drže ovce u skupini. Međutim, brojni znakovi nježnosti (poput imena koja pastiri daju životinjama ili načina na koji im se obraćaju ili ih dodiruju) ukazuju da pastiri uistinu stvaraju bliskost sa svojim životinjama.
Priča o načinu života dvoje nomadskih pastira je zanimljiva, ali sama po sebi mogla bi dostajati tek za kakav deskriptivni antropološki rad ili, pak, za reportažu u Globalnom sijelu. Ono što čini ovaj film posebnim je Carole, odnosno napetost između Pascala i Carole. Carole koja pokušava pobjeći od gradske svakodnevice u prirodu tako ne uspijeva pronaći stabilnu točku: sa sjedilačkim načinom života je raskinula, a među nomade očito još nije prihvaćena. Bilo bi krajnje zanimljivo otkriti hoće li Carole naposljetku postati profesionalna nomadska pastirica, koliko će to utjecati na njezin karakter i odnos s Pascalom. Međutim, to pitanje moglo bi se jednostavno riješiti ako se njezin posao naprosto ukine – bitno manji broj ljudi ima priliku i motivaciju baviti se ovim načinom posla i nomadskih pastira možda uskoro neće ni biti.
U cijelom prikazu slojevitog i zanimljivog odnosa između Pascala i Carole nedostaje tek jedna karika – naime, njih dvoje tokom snimanja nisu bili sami, nego je s njima također bila i snimateljska ekipa. Kako su pastiri reagirali na prisutnost kamere? Kakav je bio njihov odnos sa snimateljem i redateljem? Jesu li svi skupa putovali ili su snimatelj i redatelj dolazili tek povremeno? Taj dio priče nedostaje, što je šteta jer bi se i ovi filmski djelatnici mogli promatrati kao Drugi – na kraju krajeva, trebaš također biti “luđak svoje vrste” da bi mjesecima putovao po zimi i snimao par pastira kako tjera ovce po francuskim šumama i gorama.