Najmračnije strane Europske unije, Slovenije i Hrvatske
Najmračnije strane Europske unije u Sloveniji i Hrvatskoj te neoliberalnog globalnog kapitalizma sastoje se od četiri isprepletene razine nasilnih događaja i procesa:
dva modela života, biopolitika i nekropolitika, bivša Istočna Europa i “bivša” Zapadna Europa
pitanje globalnog kapitalizma i njegovih procesa financijalizacije, razvlaštenja, ponavljanja i neprekidnog procesa kapitalističke humanizacije (postajanja ljudskim) s dehumanizacijom kao njegovom najmračnijom stranom
rasijalizacija kao proces socijaliziranog/normaliziranog sustava diskriminacije, razvrstavanja tijela, rada, života pod politikom nasilnog isključenja, odijeljenosti, nadzora i, konačno, smrti i trajnog rata
pitanje rade, roda, klase, državljanstva (bijeli državljani i crni europski državljani) te odsustva istog: migranti, izbjeglice i tražitelji azila.
Najmračnije strane Europe otkrivaju ekstremne oblike razvlaštenja, kolonijalnosti i rasijalizacije koji se nalaze u pozadini EU; oni su logika koja regulira, određuje i upravlja Europom i politikama EU. Budući da je neoliberalni globalni kapitalizam apsolutna historijska forma kapitalizma, što znači da je “čist” u smislu da na sirov i neposredovan način raspolaže i ostvaruje višak vrijednosti putem smrti, s procedurama rasijalizacije i podčinjavanja, predlažem da koristimo apsolutne usporedbe dok govorimo o kolonijalnosti, rasijalizaciji i razvlaštenju u naličju Europe i neoliberalnog globalnog kapitalizma. Stoga želim da ne govorimo “samo” o mračnijoj strani Europe, već o njezinim najmračnijim stranama. Pritom se referiram na teoretičare dekolonijalnog obrata koji tvrde da naličje modernosti funkcionira kao kolonijalna matrica moći; ta matrica je mračna strana modernosti. Suočeni s mračnijom stranom modernosti (koja je konceptualizirana 2000.), danas možemo govoriti o najmračnijim stranama EU. Situacija ekonomskog, socijalnog i političkog kolapsa u Sloveniji i Hrvatskoj danas, ali i drugim državama bivše Jugoslavije, to samo potvrđuje.
Prazna gesta U Europi postoje dva diskontinuiteta koja su je značajno obilježila u posljednjih nekoliko desetljeća: pad Berlinskog zida 1989. te rušenje nebodera Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku 11. rujna 2001. Posljedica tih dvaju događaja jest da je Europa “ponovno rođena”, ali ne u biopolitičkom, već u nekropolitičkom, globalno-kapitalističkom modusu reprodukcije života i subjektiviteta. Može se ustvrditi da se radi o “kolonizirajućem obratu u zapadnjačkoj misli”, kao što navodi Nelson Maldonado-Torres, čime podrazumijeva “paradigmu otkrića … koje također uključuje postepeno napredovanje kapitalizma, rasizma, modernog/rodnog sustava i oprirođivanje smrtonosne etike rata”.
Nakon pada Berlinskog zida, posthladnoratovska Istočna Europa redefinirana je kao bivša Istočna Europa u 1990-ima, da bi i taj termin zastario 2004. kada se dogodilo dosad najveće proširenje EU: deset bivših istočnoeuropskih zemalja spremno se priključilo EU, da bi, samo nekoliko godina kasnije, i druge krenule njihovim koracima u većem ili manjem broju. Godine 2008., jasno, kroz umjetnost i kulturu (s obzirom da se one danas koriste u neprijatne svrhe pročišćavanja/formaliziranja/prikrivanja kapitalističkih društvenih, političkih i ekonomskih kontradikcija, izrabljivanja, razvlaštenja, itd.), pokrenut je projekt Bivši Zapad (Former West) koji bi trebao završiti krajem 2014. godine. Projekt se odvija pod pokroviteljstvom Europske kulturne fondacije (ECF) i predstavlja konačnu performativno-repetitivnu retoriku pražnjenja povijesti, politike, ekonomije i društva bivše Istočne Europe i posljedično EU. Ovdje je bitno napomenuti da u slučaju Istočne Europe, bivša znači da su povijesni procesi evakuacije, apstrahiranja i izvlaštenja zapravo “završeni” (kao što je Njemačka 2009., slaveći dvadesetu godišnjicu pada zida, proglasila, “Dođite, dođite u zemlju bez granica”, a ja bih dodala i bez povijesti). No, u slučaju bivše Zapadne Europe, bivša implicira čisto performativnu, praznu, spekulativnu gestu. Dok je Istok sve više isključen iz povijesti, znanja i sjećanja, Zapad samo izvodi svoju navodnu zastarjelost.
Rekonstrukcija Istoka Zapad se poigrava spekulativnim oblikom sebe; želi da mislimo da je preokupiran fikcijom/fikcionalizacijom, da je na neki način imaginaran ili fiktivan. Riječ “bivša” postavlja spekulativne parametre koji Zapadu omogućuju da repetitivno izvodi svoje vlastito navodno istrošeno ili (bolje reći) zastarjelo stanje povijesnog postojanja. Biti bivši znači biti passé, iz čega slijedi da Zapadna Europa nije dužna biti svjesna vlastitih povijesnih (kolonijalizma, ropstva, antisemitizma, izrabljivanja) i suvremenih hegemonijskih režima moći (koji se temelje upravo na tim vrlo nasilnim procesima prošle kapitalističke akumulacije) – i stoga nije za njih ni odgovorna. U skladu s tim tvrdnjama, riječ bivša – u smislu “bivša” Zapadna Europa – upotrebljavam pod navodnicima, koji ukazuju na performativni trop, dok u slučaju bivše Istočne Europe bivša označava njeno stanje ne/mogućnosti.
Učiniti podjelu na Istok i Zapad nakon pada Berlinskog zida zastarjelom znači otvoriti prostor za ponavljanje i, posljedično, umnožavanje jedne druge podjele, one između Okcidenta i Orijenta. To, kao prvo, predstavlja novo normiranje re/konstrukcije EU kao jedinstvenog entiteta, a kao drugo funkcionira putem izdvajanja novog Drugog u nanovo homogeniziranom EU prostoru. Pitanje koje se postavlja je zašto? Prema Gabriele Dietze (2010.), to omogućuje “uklanjanje” značajnog problema i/migranata, izbjeglica, ljudi bez dokumenata (sans-papiers) i tražitelja azila iz bivših kolonija od Sjeverne Afrike do Pakistana i Indonezije koji stižu u Europu. Danas su oni prikazani kao novi Drugi kroz ponutrenje globalne podjele proizvedene nakon 2001. kao susreta, s jedne strane, zapadnjačkih, okcidentalnih, kapitalističkih, civiliziranih modela života, kulture, društva i politike i, s druge strane, orijentalnog, barbarskog, neciviliziranog života Drugoga/ih.
Na začelju ove genealogije nalazi se Njemačka koja je u 1990-ima svesrdno poticala (odabirala i nagrađivala, u suradnji s mnogim EU agencijama i NGO-ovima) projekte u kojima se tada već nepostojeća bivša komunistička Istočna Njemačka (koja je nakon 1989. integrirana u moćnu kapitalističku i demokratsku Zapadnu Njemačku) neprekidno odražavala u odnosu na i kroz druge bivše istočnoeuropske stvarnosti. Konačno, sve one u “paketu” žurno su bile pročišćene od svoje komunističke (ili bolje reći totalitarne) prošlosti. Razlike između nepostojeće Istočne i vrlo postojeće i vitalne Zapadne Njemačke (koja je nakon 1989. ponovo rođena kao Njemačka) bile su velike i Njemačka je provela proces dekonstrukcije i rekonstrukcije svoje Istočne polovice (kulturno, umjetnički, arhitektonski i društveno). Ususret dvadesetoj obljetnici, ujedinjena Njemačka lansirala je ranije spomenuti slogan “Dođite, dođite u zemlju bez granica” kojim je istovremeno proslavila i zaključila poglavlje zvano Istočna Njemačka (a ujedno i priču o bivšoj Istočnoj Europi).
Katastrofalni model Usporedo s proslavom dvadesete obljetnice pada Berlinskog zida, projekt Former West pokrenut je kako bi predstavio ideju jedinstvene i istovremeno povijesno “pročišćene” Europe ili, točnije, EU. U dokumentarcu Catastroika (2012.) grčki novinari Aris Chatzistefanou i Katerina Kitidi (poznati po filmu Debtocracy iz 2011.) analiziraju procese privatizacije državne imovine. Putovali su svijetom prikupljajući podatke te tražeći naznake ekstremne privatizacije u Grčkoj u nedavnoj prošlosti. Film se bavi osnivanjem agencije Treuhandanstalt 17. lipnja 1990. godine od strane Zapadne Njemačke u svrhu privatiziranja istočnonjemačkih poduzeća koja su do tada bila javno dobro. Dotična agencija nadzirala je restrukturiranje i prodaju osam tisuća tvrtki koje su zapošljavale oko 4,5 milijuna ljudi, i u to vrijeme bila je najveće industrijsko poduzeće na svijetu, kontrolirajući sve od tvornica čelika do filmskog studija Babelsberg.
Agencija Treuhandanstalt preuzela je, dakle, rasprodaju istočnonjemačke javne imovine, pretvorivši desetu najveću industrijsku silu u shopping katalog od 510 stranica. Počela je s radom i prije raspada Istočne Njemačke, ali je bila pod utjecajem zapadnih političara, menadžera i krvoločnih ekonomista. Kako bi to birokratsko čudovište funkcioniralo, koristilo je opremu i mreže istočnonjemačkih oružanih snaga, što je pak dovelo do kaosa i raznih prevara. Puno tvrtki je bankrotiralo. Na kraju procesa od 4,5 milijuna radnih mjesta ostalo ih je samo 1,5 milijun. Kriteriji privatizacije nisu bili isključivo financijski; mnoge odluke donesene su u uredima političara, a neka od poduzeća zatvorena su kako ne bi predstavljala konkurenciju Zapadnoj Njemačkoj.
Kada je kriza pogodila Grčku nakon 2008., model Treuhandanstalta prenesen je u Atenu kako bi spasio gospodarstvo i investicije EU (Njemačka je jedan od glavnih investitora) u Grčkoj. Iako je, kako ističu Chatzistefanou i Kitidi, Treuhandanstalt bio katastrofalan eksperiment za bivšu Istočnu Njemačku, koji je rezultirao milijunima nezaposlenih te uništio industrijsku bazu na tom području, u Grčkoj je implementiran bez puno razmišljanja.
Neki od procesa djelatnih u “nestajućoj Istočnoj Europi” analogni su latinoameričkoj situaciji. Umjesto da budu prepoznate šire društvene, samoorganizacijske i komunalne mogućnosti za novu politiku, Latinska Amerika je “prodana”, žrtvovana infrastrukturi američkog neoliberalnog kapitalističkog modela proizvodnje. Tim potezom zajednicama je oduzeta kritička moć te se odvio brutalni prijenos moći s javnog na privatno – perverzni proces kapitalističke modernizacije koja je izvlastila društveni prostor i ugušila autohtone revolucije i druge sustave znanja.
Neoliberalni kapitalizam od hakera do Afrike “Bivše” zapadnoeuropske države (koje su prve kapitalističke države, kao i izravne ili neizravne kolonijalne te antisemitske države), koje su gurale ideju socijalne države nakon Drugog svjetskog rata, sve više stavljaju pritisak na svoje vlastite građane, gurajući ih u dugove, očaj i prekarni položaj putem normalizacije kontrole. Javna sredstva socijalne nacije-države srezana su ili sasvim nedostupna, što je posljedica manje ili više skrivenih procesa privatizacije u svim mogućim oblicima (ovisno o poziciji iz koje govorimo, tj. u kojoj naciji-državi živimo). Oni koji su državljani EU i koji još nisu došli do ruba još uvijek “uživaju” neke povlastice kao što su pravo na glas ili sigurnost da neće biti deportirani (barem ne još), itd. To je jedna strana globalnog kapitalizma, dok se druga sastoji od nasilnog propadanja života i rada te sve manje mogućnosti mobilnosti za one migrante koji “još nisu sasvim integrirani”, drugorazredne građane, apatride koji nemaju dokumente za legalan boravak u državama EU ili u “oazi dobrog života i mogućnosti” prvog svijeta.
Ovdje možemo shematski, gotovo na militantno bezrezervni način, naznačiti dvije putanje:
A) OD 11.9.2001. DO SNOWDENA: ZVIŽDAČ
Prva putanja započinje 11. rujna 2001., a završava sa slučajem zviždača Edwarda Snowdena. Nakon 2001. zakoračili smo u prostor neoliberalnog globalnog kapitalizma i njegovih višestrukih kapitalističko-diktatorskih državnih sustava koji zahtijevaju neprekidno ratovanje. Kako se navodi u ranije spomenutom dokumentarcu Chatzistefanoua i Kitidi, srž neoliberalne politike čine privatizacija, deregulacija i rezanje javnih izdataka uz porast izdataka za vojsku; što su sve redom mjere koje se donose pod diktaturama.
U ovom desetljeću svjedoci smo velike dostupnosti interneta i mobilne tehnologije. Društveni mediji su za milijune ljudi postali jedini prostor u kojem se prepliću intimnost i Veliki brat. Na kraju desetljeća pojavljuje se “zviždanje” Edwarda Snowdena. Američki računalni stručnjak i bivši zaposlenih CIA-e i NSA-a, Snowden je u novinama objavio detalje nekolicine tajnih programa američke i britanske vlade za masovni nadzor. Američki savezni tužitelji su 14. lipnja 2013. optužili za špijunažu i krađu vladine imovine. Snowden trenutno boravi u Rusiji, gdje mu je odobren privremeni azil.
B) OD OPERACIJE PROLJEĆE U BEČU 1999. DO IZBJEGLIČKOG PROSVJEDNOG KAMPA U BEČU 2012. I BRODOLOMA KOD LAMPEDUSE 2013.
Druga putanja započinje 1999. u Beču Operacijom proljeće, koja predstavlja najbrutalniji niz uhićenja, progona i kriminalizacije crnačke zajednice u Austriji još od 1945. U ranojutarnjim satima 27. svibnja, 850 policajaca upalo je u stanove i izbjegličke spavaonice diljem Austrije. Kodno ime akcije bilo je Operacija proljeće. Uhićeno je i osuđeno stotinu Afrikanaca na temelju slabih i upitnih dokaza. Povezujući svoje iskustvo s razmišljanjima Charlesa Ofoedua, Evelyn Johnston-Arthur izjavila je, “način na koji je akcija provedena, uhićenja, video-zapisi koji su korišteni, anonimni svjedoci i mediji stvorili su duboko nepovjerenje u zajednici” (2005.). Ovaj sramotni događaj, koji nikad nije u potpunosti razjašnjen od strane političara i medija u Austriji, obilježio je novu eskalaciju borbe. Nemiri su ponovo isplivali na površinu 24. studenog 2012. organiziranjem Izbjegličkog prosvjednog kampa u Beču, prosvjeda izbjeglica za pravo na dostojanstven život i rad.
Godine 2010. isprovocirala sam Kwamea Nimaka, predavača međunarodnih odnosa na Graduate School of Social Sciences na Sveučilištu Amsterdam te organizatora Ljetne škole o crnoj Europi u Nizozemskoj (koja se odvija od 2008.) da se osvrne na odnos između Afrike, kolonijalizma i posthradnoratovske Istočne Europe. Oboje smo sudjelovali na radionici “Obrazovanje, razvoj i sloboda” na Sveučilištu Duke u SAD-u u veljači 2010. Nimako je prezentirao oštru kritiku suvremene Europe, tvrdeći da ona sprječava ozbiljno razmatranje kolonijalizma. To ostavlja posljedice na položaju crnih Europljana u smislu da njihovo državljanstvo (ili genealogija istog) treba biti shvaćeno kao: “Mi smo ovdje zato što ste vi bili ovdje!” Nimako nastavlja:
“Kada je pao Berlinski zid, izjavio sam da će Afrika postati problem za Europu,” zbog toga što je “bivša” Zapadna Europa polagala pravo na Afriku kao svoje “stražnje dvorište” u kontekstu Afričko-karipsko-pacifičke (ACP) skupine naroda. G7 smatrao je da se Jugoistočna Azija nalazi pod utjecajem Japana, a Latinska Amerika pod utjecajem SAD-a. To je bio neslužbeni dogovor unutar G7. Unutar same Europe Afrika je bila viđena kao budući dobavljač poljoprivrednih proizvoda. Kako je poljoprivredna proizvodnja “bivše” Zapadne Europe dosegla 94 posto, nije više imala prostora za rast. Azija je dosegla 60 posto, a Afrika samo 25 posto. To je značilo da Afrika ima najviše prostora za poljoprivredni rast, i to je bilo prevladavajuće mišljenje u vrijeme Hladnog rata. Kada je Berlinski zid pao, dobili su Istočnu Europu i mogli su zaboraviti Afriku, koja više nije bila relevantna. Počela je kontrola migracija – što je i danas glavna preokupacija Europe. Istočna Europa postala je izvor cjelokupne poljoprivredne proizvodnje. U tom smislu u pravu si kad kažeš “mi smo ovdje zato što ti želiš ići onamo.” Drugi faktor je civilizacijska misija “bivše” Zapadne Europe u Istočnoj. Oni će civilizirati istočne Europljane kako bi ih naučili demokraciji, kako tretirati Rome, kako se postaviti prema rasnim odnosima i ljudskim pravima. To je ono što donose u Istočnu Europu. To također znači da ne možete zanemariti pitanje rase u “bivšoj” Zapadnoj Europi. Kako je ona “riješila” sve te probleme – probleme obrazovanja, razvoja, slobode – sve ostalo se mora naučiti. Iz perspektive rasnih odnosa, time se marginalizira crnačka zajednica; jer kako Europa postaje veća, tako crnačka zajednica postaje manja.” (Nimako u Gržinić i Šmid, 2010).
S jedne strane, dakle, bijela Europa se povećava, a crna Europa smanjuje; sve više ne-bijelaca se smatra isključivo migrantima, iako su mnogi od njih europski državljani, a ne druga ili treća generacija postkoloniziranih ljudi. Navedeni problemi otvaraju pitanje rasijalizacije u odnosu na pitanja državljanstva, rada i oblika života. Zato smatram da su državljanstvo i bezdržavljanstvo ekstremne povijesne kategorije –pojmovi koje neprekidno trebamo osporavati, propitivati i problematizirati.