Zadovoljenje društvenih, kulturnih i bazičnih potreba studenata prepušteno je SC-u koji je, pak, nemilosrdno prepušten logici profita
“Stožerna ustanova studentskog standarda i socijalne sigurnosti studenata”1 Sveučilišta u Zagrebu, Studentski centar, u drugom je sanacijskom postupku čiji pozitivan ishod ne očekuje nitko tko smatra da su obrazovanje i znanost javno dobro koje treba pripadati društvu. Znanost i obrazovanje u kapitalističkim društvenim uređenjima nisu ni na kakvoj listi prioriteta, osim možda na onoj za hitnu rasprodaju javnih dobara. Ma koliko nam se činilo izlizanim započinjati opis problema na makrosocijalnoj razini i dalje je jedino takvom analizom moguće u potpunosti razumjeti zašto se i dalje bavimo ovim temama, a da ne ulazimo u prevladavajući diskurs o korupciji.
Studentski centar ustrojbena je jedinica Sveučilišta u Zagrebu koji je svojim djelovanjem zadovoljavalo intelektualne, kulturne i društvene potrebe studenata i ostale zainteresirane javnosti. Centar je nastao na ideji krovne studentske omladinske organizacije – Sveučilišnog odbora Saveza studenata Jugoslavije u Zagrebu (SOSS) 1957. godine2, a do raspada Jugoslavije ostao je “radnom organizacijom od posebnog društvenog interesa” zbog osobita i osjetljiva područja koje pokriva svojom djelatnosti – studentski standard. Formalno pravno gledano, ta je institucija nasljednik Uprave za socijalnu i zdravstvenu zaštitu studenata, a studentski standard je krovni termin za skupinu nekoliko socioekonomskih prava (smještaj, prehrana, studentski rad, kultura, sport te “društveni i osobni standard studenata”) koja su nužna da bi se sveučilišna funkcija – ona visokog obrazovanja – mogla ispunjavati. Godine 1973. SC osniva OOUR-e, “osnovne organizacije udruženog rada” i najniže poslovne pravne subjekte u Jugoslaviji, koji preuzimaju brigu o tim funkcijama studenata. OOUR-i su bili asocijacije slobodnih proizvođača, mehanizam povećanja efikasnosti privrede u društvenom sektoru. To je bio osnovni oblik udruženog rada u kome radnici, neposredno i ravnopravno obavljajući privrednu ili drugu društvenu djelatnost i radeći sredstvima u društvenom vlasništvu, ostvaruju svoja društveno-ekonomska i druga samoupravna prava i odlučuju o drugim pitanjima svojeg društveno-ekonomskog položaja.
Obrat po Univerzijadi
Uspjesi i značaji koje je u prošlosti ostvarivao SC, u prvih 30 godina svog postojanja, izravno su povezani s društveno-ekonomskim ustrojstvom koje je tada bilo dominantno i koje je omogućavalo i poticalo razvoj djelatnosti koje su izgradile kultna mjesta SC-a. Jedina djelatnost SC-a koja od osnutka donosi značajne prihode jest Studentski servis, osnovan 1958. godine, pripajanjem dotad samostalnog Biroa za zapošljavanje. Zbog sveprimjenjivanog načela solidarnosti od zarade koju je ostvarivao financiralo se “intelektualne, znanstvene, kulturne, duhovne i društvene potrebe studenata”. Iz zarade se financiralo i izgradnju novih smještajnih kapaciteta, novih restorana te kulturnih i sportskih objekata. Najveći procvat ulaganja u SC dogodio se za vrijeme Univerzijade. Tih godina SC još uvijek, usprkos krizi s početka osamdesetih, ostvaruje veliku zaradu od Student servisa i dijelom tih sredstava financira i izgradnju kapaciteta za Univerzijadu. S gašenjem svjetala Univerzijade, gasi se i svijetla budućnost SC-a.
U to vrijeme najvećih ulaganja, velike zarade i velike kulturne važnosti SC-a događa se i prvi po redu prosvjed studenata radi prehrane koji iz današnje perspektive financijskih problema SC-a označava simboličku prekretnicu u njegovom poslovanju, ali i u odnosu države spram SC-a. Iako su optužbe na račun studenata da se uključuju u politički život samo kad se radi o pitanjima prehrane i cijena u menzi zasnovane na površnim uvidima, veze između rasta cijena prehrane i kriza na makroekonomskom planu treba propitati, kao i učinke instrumentalizacije studentske populacije. Prema arhivskim podacima SC-a prikupljenima u knjizi Pola stoljeća Studentskog centra u Zagrebu (1957.-2007.) autora arhivara SC-a Tomislava Ćorića, zagrebački SC broji minimalno četiri prosvjeda zbog prehrane. Drugi prosvjed protiv povećanja cijena prehrane dogodio se 1986. kad su pripreme za Univerzijadu već debelo napredovale, a oči javnosti već bile usmjerene ka SC-u.
Turbulentnost u poslovanju te godine odrazila se negativno na uvjete stanovanja i prehrane studenata (1985. OOUR Prehrana podiže cijene), što je dovelo do prosvjeda u Studentskom domu Stjepan Radić. Kako ništa ne bi poremetilo pripreme za Univerzijadu, studentima je obećano ispunjenje svih zahtjeva. Cijene prehrane vraćene su na staro, a radi poboljšanja usluga zaposleno je 36 novih radnika te doneseno više mjera za kvalitetniju prehranu studenata. Izvješće o radu OOUR-a Društvena prehrana studenata bilježi da nakon ispunjenja zahtjeva i uključivanja studenata u rad OOUR-a nije bilo kasnijih prigovora. Poslovnu 1986. godinu SC završava bez fondova i ostataka što otežava poslovanje u 1987. godini. Velika ulaganja u objekte dovode do povećanja broja radnika, te se broj zaposlenih sa 700 povećava na 900, što dodatno opterećuje financijsku situaciju SC-a. Poslovanje nakon Univerzijade nastavljeno je unatoč financijskim poteškoćama uzrokovanim “kontinuiranim zaostajanjem priznatih cijena za stvarnim cijenama usluga”. Godine 1988. u Student servis bilo je učlanjeno nešto više od 18.000 studenata koji su obavili 120.000 različitih poslova i ostvarili oko 21 milijardu dinara čiste zarade (pri čemu je prosječni mjesečni osobni dohodak za 1988. iznosio 506.184 dinara). Nakon ovog pada poslovanja SC se nikad nije oporavio.
Promjena pravila igre
Od 1990-ih dolazi do promjene društvenog uređenja i promjene društvenih prioriteta. Tranzicija iz socijalizma u kapitalizam mijenja pravila igre, i društveni konsenzusi koji su omogućavali uspješno poslovanje i razvoj SC-a i svog intelektualnog i kulturnog kapitala kojeg je stvarao i dijelio više ne važe. Studentski standard prestaje biti područjem od posebnog državnog interesa, premda će u godinama nakon rata usta nadležnih ministara biti ispunjena upravo sintagmama obrazovanja kao prioriteta.
Obrazovanje je jedna od temeljnih društvenih potreba. Studentski centar rezultat je potrebe da se osim formalnog obrazovanja studentima osigura zadovoljavanje i kulturnih, intelektualnih i drugih potreba. Komodifikacija obrazovanja događa se i komodifikacijom i komercijalizacijom pratećih prava i usluga. U komodificiranom obrazovnom sustavu te njegovim pratećim institucijama i djelatnostima logika kojom se vodi politika prvenstveno je logika zadovoljavanja maksimizacije profita. Odluke o tome koji oblik kulture je potreban SC-u ne ovisi o procjenama o društvenim potrebama, nego o projekciji očekivane zarade. Komodifikacija SC-a znači da se proizvodi rada SC-a distribuiraju isključivo posredstvom tržišta, isključivo u razmjenu za novac. Drugi kriteriji nisu bitni. Usluge koje su služile neposrednoj društvenoj reprodukciji u prethodnom su sistemu imale status socijalnih prava, bile su financirane iz prikupljenih poreza, a profit nije bio motivacija. Privatizacijskim procesima ne poništava se samo institucionalno nasljeđe socijalističkog perioda već se fundamentalno mijenja i unutarnja logika njihova ustroja i konačne svrhe. Sve odluke vođene su isključivo diktatom profitnog imperativa.
Kad se neka djelatnost vrši ne zato što primjerice ispunjava neku javnu funkciju koja bi bila od koristi najvećem broju korisnika, dakle ne radi neposrednog zadovoljenja društvene potrebe, nego s primarnim ciljem zarade, ta djelatnost poprima robni oblik. A to ima dalekosežne posljedice po njezinu organizaciju. Društvena funkcija te djelatnosti biva podređena kriteriju profitabilnosti, što znači da ako iz nje nije moguće crpiti (zadovoljavajuće) profite, s gledišta kapitala najracionalnije rješenje postaje njezina obustava. Komodifikacija tako nužno podrazumijeva podvrgavanja komodificirane djelatnosti profitnom kriteriju – nauštrb svih drugih. Komodifikacija djelatnosti poput kulture i obrazovanja, za koje je donedavno bilo samorazumljivo da služe društvenim ciljevima s onu stranu neposredne profitne računice, ujedno znači da se zadovoljenje društvene potrebe za obrazovanjem ili kulturom uvjetuju njihovom profitabilnošću. Odluka o komodifikaciji stoga uvijek podrazumijeva i političku odluku kojom se redefinira primarni kriterij uvjeta zadovoljenja ili nezadovoljenje određenih društvenih potreba. Ako politički polazimo od uvjerenja da postojeći društveni resursi trebaju biti korišteni na način koji će osigurati što širu dostupnost sredstava za zadovoljenje društvenih potreba svim članovima društva, nužno je njihovu proizvodnju i distribuciju dekomodificirati. Odluka o tome što treba biti resurs koji će služiti zadovoljavanju društvenih potreba neovisno o platežnoj sposobnosti tako nikad nije samo ekonomsko pitanje na koje bi se odgovor moglo dati na temelju uskih kriterija ekonomske “isplativosti” ili “racionalnosti”, nego uvijek uključuje fundamentalno političku dimenziju i odgovor na pitanje u kakvom društvu želimo živjeti.