EP2 je majstorski orkestriran materijal, u kojem i najmanji zvukovni ili vokalni detalj posjeduje strahovitu emocionalnu težinu, a FKA Twigs ovdje nudi prije svega izrazito klaustrofobično tumačenje senzualnosti
Mlada Londončanka Tahliah Barnett na EP2 kroz svega četiri pjesme nudi rijetko viđen, podjednako emocionalan i senzualan tour de force. Prva asocijacija na njenu glazbu je bristolska trojka Massive Attack – Portishead –Tricky, no FKA Twigs preuzima od spomenutih daleko više na atmosferskoj nego li zvukovnoj razini, pa EP2, snimljen u suradnji s talentiranim producentom Arcom ne zvuči toliko kao trip hop iz devedesetih, koliko odlično utjelovljuje njegovog suvremenog duhovnog nasljednika. Riječ je o ostvarenju kojem treba par slušanja da se ureže u svijest slušatelja, no kada “klikne”, doista ga se teško riješiti.
Ove četiri pjesme posjeduju rijetko viđenu ljepljivost i teško opisivu sponu između nježnosti i paranoje, nasilnog i erotskog; hipnotički zvučni dizajn koji, premda je iznimno bogat detaljima, ostavlja dovoljno prostora za impresivni vokal. U pitanju je majstorski orkestriran materijal, u kojem i najmanji zvukovni ili vokalni detalj posjeduje strahovitu emocionalnu težinu, a FKA Twigs ovdje nudi prije svega izrazito klaustrofobično tumačenje senzualnosti i to do te mjere da ritmovi i bas linije na pjesmama poput How’s That i Papi Pacify zvuče poput seksualnog odnosa betonskih blokova.
Za razliku od površnog, senzacionalističkog poimanja seksualnosti u suvremenoj pop glazbi, pjesme na EP2 posjeduju složene, ali i jasno opipljive tenzije koje strukturno minimalistička, ali zvukovno maksimalistička konstrukcija jasno naglašava. EP2 je gušenje, smrt, grad i orgazam u jednom, a u njegovom svijetu duboke basovske linije, tupi kickovi i prodorni snareovi znače krvotok života obilježenog požudom koliko i samoćom.
Ukratko: senzualna hipnoza.