Dugo očekivani album MBV ne donosi značajnu promjenu paradigme, no Shields je svejedno, nakon dvadeset i dvije godine, uspio složiti jako dobar album
Bendovi koje rade velike pauze u diskografiji uvijek ostavljaju jači dojam na slušatelje, možda se i neopravdano poigravajući njihovim očekivanjima. Publika uvijek misli kako njihov omiljeni izvođač rinta u studiju osmišljavajući potpuno nove svjetove, a on možda sadi kupus u kućnom vrtu ili troši budžet snimanja na droge tulumareći na nekom otoku. Treći album My Bloody Valentine se po otezanju s izdavanjem može mjeriti s Chinese Democracy Guns ‘n’ Roses ili s još uvijek neizdanim Detoxom Dr. Drea, no Kevin Shields je naposljetku ispunio obećanje i teškom mukom izrodio nasljednika sad već mitskog Loveless. Njegov problem, odnosno MBV problem, je u tome što je na Isn`t Anyhing i Loveless osmislio kolosalnu, jedinstvenu zvučnu sliku koju je nemoguće odvojiti od benda. Nakon Lovelessa se doduše pojavilo more shoegaze i shoegazeom inspiriranih bendova, no nitko se od njih nije približio njegovoj viziji “bestežinskog popa”. Često oponašana i raspravljana upotreba distorzija i efekata i specifičnog gitarskog tona krije jednu specifičnu orkestralnu crtu ludog genija. Stoga je bilo gotovo nemoguće da sljedeći album MBV bude radikalno drugačiji od prethodnika. U tom smislu, mbv je očekivan potez jer nije u pitanju nikakva promjena paradigme, no s druge strane, držeći se onog što najbolje zna, Shields je nakon dvadeset i dvije godine uspio složiti jako dobar album.
Glavni problem mbv njegova je neujednačenost. Nakon nekoliko slušanja razabiru se očigledni padovi i vrhunci, a pojedine pjesme, poput who sees you, koliko god bile dopadljive, doista zvuče poput b – strana Lovelessa. No, iako Shields ni u jednom trenutku radikalno ne preokreće koncept benda, album je najbolji kada ga najviše propituje. Uvodna she found now prekrasno je suzdržana, ispunjena samo morem gitarskih slojeva i Shieldsovim glasom koji se polagano u njemu utapa, a malo poslije ista ideja ostvarena je drugim sredstvima u is this and yes: gitara je zamijenjena orguljama, Shields Belindom Butcher i njezinim usporenim narkotičko erotiziranim vokalima. Album eksplodira tek u završnici, u kojoj se napokon otpuštaju kočnice. In another time ritmički je žustra poput Soon i tekstualno agresivna poput Shieldsovog rada na fenomenalnom XTRMNTR Primal Screama, što je u suprotnosti s Belindinim eteričnim vokalom i himničkim efektom koji liči na gajde. Nothing is sjajan je instrumental, a njegove tri minute neodoljivo podsjećaju na sabijenu i adrenaliziranu verziju Hallogallo Neua!
Završna Wonder 2 vrlo je vjerojatno najbolja pjesma na albumu, a možda i jedna od boljih u opusu benda. Sonično najekstremnija pjesma na albumu, odvedena u svemirske visine upotrebom Kevinove omiljene zanimacije iz devedesetih – drum ’n’ bass ritma i flangirane, bolesno glasne gitare, ona je vrhunac MBV koncepta – pop odveden do neslućenog i euforičnog zaključka. Sve u svemu, My Bloody Valentine se ovim potezom nisu osramotili, a ostaje samo za nadati se da neće trebati još dva desetljeća za sljedeći album i da će idući put biti možda mrvicu hrabriji.