Dezintegracija Eurozone i posljedično urušavanje Europske unije ili promptna rješenja za razrješenje krize eura
Nekoliko dana prije njemačkih parlamentarnih izbora, američki komentator Bob Kuttner pozvao je njemačku kancelarku Angelu Merkel da iskoristi izbornu pobjedu, koja se jasno nazirala na horizontu, za promjenu stava prema europskoj periferiji. Usredotočivši se na Grčku, Kuttner se pridružio zboru komentatora koji zagovaraju Marshalov plan, popraćen velikodušnom razinom oprosta duga, kao “drugom fazom” programa proračunske štednje i reformi nametnutih Grčkoj u protekle tri godine. Kuttner je čak predložio da se taj plan nazove “Merkel planom”, kako bi kancelarki dao vječno nasljeđe istinske “grube ljubavi”, za razliku od toga da je se navijeke pamti, barem u mediteranskim zemljama, po nepopustljivoj tvrdokornost prema građanima bankrotiranih zemalja u trenutku kada je Eurozona bila potrebitija no ikada ranije.
“Merkel plan” Problem s Kuttnerovim plemenitim prijedlogom leži u tome da si Njemačka ne može priuštiti takvu velikodušnost. Naime nije moguće zamisliti da će se Grčku izliječiti kombinacijom smanjenja duga i krupnim investicijama bez pokretanja sličnih pregovora s Portugalom i Irskom, drugim dvjema “posrnulim” zemljama-članicama Eurozone koje su, mora se reći, zaglibile pliće u dug od Grčke te su u međuvremenu pokazale daleko više “moralnog entuzijazma” za provođenje mjera štednje.
Kako bi Merkel ikada mogla pogledati Ircima u oči i objasniti im zašto bi Grci trebali primiti, prvenstveno od Njemačke, novi paket pomoći vrijedan više milijardi dok Irska i dalje ostaje u mraku štednje? Kako bi im mogla reći da – dok se grčkoj vladi opraštaju ogromni zajmovi koje je atenski parlament odobrio u potpunosti svjestan njihovog opsega i prirode – Irci, koje nitko nije ništa pitao o odvratnim pismima namjere njihove vlade korumpiranim privatnim bankama, moraju nastaviti otplaćivati u potpunosti te nezakonite zajmove?
Slična je situacija i s Portugalcima: smije li Merkel pokazati portugalskom narodu tako velikodušnu promjenu stava prema Grcima nakon što je tri godine bila oduševljenja predanošću svih portugalskih stranaka Merkeličinoj ideji napretka kroz štednju? Ne, ako ne ponudi Portugalu slično smanjenje duga i investicijske injekcije.
Merkel zna sve to. Također zna da ako pokrene “Merkel plan” za Grčku, Irsku i Portugal, reperkusije po Španjolsku i Italiju će biti znatne i dalekosežne. Italija, zemlja koja je uspjela ostati blizu Mastriške granice zaduživanja (3 posto BDP-a) i koja je izvoznik robe s visokom dodanom vrijednošću, već je sada pod pritiskom briselskih fiskalnih ograničenja koja vode u recesiju. Bi li Italija pristala na njih, u isto vrijeme dok se “Merkel plan” koji podsjeća na Marshallov, provodi u Grčkoj, Portugalu i Irskoj? A što je sa Španjolskom? Hoće li Madrid, ili španjolsko glasačko tijelo, prihvatiti ideju da dok nezaposlenost u Španjolskoj prelazi 30 posto, susjedni Portugal doživljava bum zbog “Merkel plana”?
Kuttnerov dobronamjerni prijedlog će tako pronaći zagovornike u Berlinu, čak i ako se Merkel zagrije za ideju “Merkel plana” i laskavog nasljeđa koje će tako dobiti. Da pojednostavimo, “Merkel plan” bi morao biti ponuđen većini Eurozone, budući da bi većina njenih zemalja-članica mogla i htjela ponuditi Berlinu razumne razloge za pomoć. No Njemačka si to ne bi mogla priuštiti. Da bi mogli financirati plan, Merkel bi morala pronaći barem 300 milijardi godišnje u periodu od otprilike deset godina. Čak i ako bi druge zemlje sa suficitom, uključujući posustalu Francusku, mogli uvjeriti da daju polovicu te sume, to bi značilo da bi Njemačka morala usmjeriti skoro 4,5 posto svog BDP-a ostatku Eurozone, kao državni poticaj u kontekstu Merkeličinog plana. Ako se prisjetimo da je Marshallov plan koštao SAD 2 posto BDP-a godišnje, krajnje je jasno da se podesan Merkel plan nalazi izvan dosega.
Opasna igra u Eurozoni Troškovi plana nisu jedino što ga čine nedostižnim. Njemačka ekonomija se nalazi pred gomilom problema čije će se posljedice osjetiti veoma brzo. Kada dođe do toga, niti jedan njemački kancelar, ma kako zabrinut bio za svoje nasljeđe, neće se usuditi reći Bundestagu da bi Njemačka trebala financirati europski Marshallov plan, k tome nazvan po samoj kancelarki.
Prva prijetnja je očekivano smanjenje kineske potražnje za njemačkim kapitalnim dobrima. Kako se smanjuju kineske investicije – zato što je trenutna razina neodrživa s obzirom na efektivnu potražnju za kineskim outputom – kapacitet Njemačke da nadoknade smanjenu potražnju iz Eurozone (većinom iz Italije i Španjolske) dodatnom potražnjom iz Kine će značajno će pasti.
Također se pomalja kriza zbog visokih troškova energije koji neprestano rastu, motor iza njemačke izvozno orijentirane industrije. U Teksasu, gdje trenutno živim i radim, njemačke korporacije (npr. BASF) izgradili su ogromna nova postrojenja umjesto da su investirali u Njemačkoj. Kako razlika u cijenama energije između Njemačke i SAD-a raste (ali isto tako između Njemačke i ostatka Europe), tako će Njemačka ekonomija sve više osjećati pritisak.
Merkeličini treći mandat će isto tako biti obilježen političkim kontraudarom koji bi se teško moglo obuzdati i bez “Merkel plana “ za Eurozonu. Njemačka demografska slika predstavlja veliko opterećenje na njemački bolnički, mirovinski i sustav socijalnog osiguranja. U međuvremenu, sve veći dio Nijemaca živi u siromaštvu i ima besciljne “mini jobs” koji im izjedaju dušu te ne gledaju s odobravanjem na ogromni “Merkel plan” za zemlje koje je njemački tisak i dio njemačkih političara, uključujući mnoge Merkeličine kolege, tri godine oslikavao kao zadužene, nevrijedne, rasipne partnere u Eurozoni.
S obzirom na to da si Nijemci ne mogu priuštiti da plaćaju za krizu eura, što bi Merkel mogla učiniti tijekom svog trećeg mandata da spriječi dezintegraciju Eurozone i posljedično urušavanje Europske unije koje će zasigurno uslijediti?
Jasno je da Merkel upravo to priželjkuje (tj. nastavak dobroprokušane politike “produživanja i pretvaranja”[1]), ona zna da će se integritet Eurozone prije ili kasnije urušiti pod pritiskom tektonskih ploča koje se pomiču ispod površine.
Jedno od rješenja o kojima razmišljaju Merkel i kolege je da se vrate na ideju mini monetarne unije, da se izbaci zemlje poput Grčke i Portugala i tiskaju dovoljne količine eura da se ostaci Eurozone preplave likvidnošću. To je opasna igra, što i sama Merkel zna, te će vjerojatno prouzrokovati smrt francusko-njemačke osovine, budući da će proces postupnog rezanja zemalja-članica Eurozone kad tad dovesti do odlaska Francuske iz nje. A kako se cijela Europska unija okreće oko te osi, Europa kakvu znamo će izgubiti svaku kontrolu.
Europski New Deal No postoji i druga opciju koju smo predložili Stuart Holland, J.K. Galbraith i ja. Zovemo ju Skromnim prijedlogom za razrješenje krize eura te smatramo da nudi promptna rješenja Merkel, ostvariva unutar trenutnog europskog prava i sporazuma, koji ne iziskuje da njemački porezni obveznici financiraju smanjenje duga ili potrebne investicije na periferiji. Trebalo bi iskoristiti postojeće institucije koje ne zahtijevaju niti jedan od poteza kojima se toliki Europljani protive, poput nacionalnih jamstva, fiskalnih transfera i problematičnih promjena sporazuma što bi glasačko tijelo ovako ili onako odbilo. Te četiri politike zajedno čine europski New Deal – kao i njegov američki preteča urodio bi plodom unutar nekoliko mjeseci, kroz mjere koje su u potpunosti unutar ustavnog okvvira kojemu je njemačka vlada tako predana.
1. Bankovni program “slučaj po slučaj” koji bi zaobišao prepreke bankarske unije, tako što bi europeizirao problematične banke koje se trenutno nalaze pod jurisdikcijom fiskalno opterećenih zemalja-članica. Banke na periferiji bi jedna za drugom ušle u Europski stabilizacijski mehanizam koji bi, zajedno s Europskom centralnom bankom, nadgledao njihovu rekapitalizaciju, ukidanje ili spajanje, prije no što bi ih prodao privatnom sektoru. Na taj bi način državni dug mogao biti odvojen od rekapitalizacija banaka dosta brzo, ali također postupno, što bi dozvolilo postojanje prave bankarske unije koja bi bila uspostavljena tek kad Europa bude uistinu sprema za zajednički mehanizma koji bi obuhvatio sve banke. Kada bi proces bio dovršen, a banke očišćene, Europski stabilizacijski mehanizam bi prodao svoje udjele očišćenim bankama (najvjerojatnije s kamatama) čime bi se kompenziralo europske porezne obveznike za sredstva koja su uložili u čišćenje svog bankarskog sektora.
2. Ograničeni program konverzije duga, s ECB-om koji bi provodio jednostavan Program konverzije duga za bilo koju zemlju-članice koja bi odlučila sudjelovati u njemu. Poanta bi bila da centralna banka plaća (a ne kupuje) dio svake državne obveznice što bi bilo u relaciji s javnim dugom zemlje-članice koji je “dozvoljen” pod Sporazumom iz Maastrichta. Kako bi se financiralo te otplate, ECB bi izdavao vlastite obveznice, za koje bi jamčio isključivo ECB, no otplaćivale bi ih u potpunosti zemlje-članice (u čije bi ih ime ECB izdavao). Evo kako: po izdavanju ECB obveznica, ECB bi istovremeno otvorio debitni račun po zemlji-članici koja sudjeluje u programu te bi one bile pravno obvezane polagati sredstva na nj. A tko bi stajao iza obveznica ECB-a u slučaju bankrotirane zemlje-članice? Kao prvo, debitni račun ECB-a bi uživao takozvani status senioriteta u odnosu na svoje druge dugove (tj. otplatile bi ih prvo zemlje-članice, ako ne bi mogli otplatiti sve svoje dugove svim zajmodavcima). Kao drugo, Europski stabilizacijski mehanizam će osigurati otplaćivanje na debitni račun ECB-a. Ukratko, zemlje-članice će uživati značajna smanjenja stopa što se neće odraziti niti na ECB niti na Njemačku. Umjesto da monetiziraju dug, ili da ga otplaćuju Nijemci, ECB će igrati ulogu posrednika između financijskih tržišta i zemalja-članica. K tome, izdavanje obveznica ECB-a će pomoći u stvaranju likvidnog tržišta ta europske obveznice što će poboljšati status europskih valutnih rezervi.
3. Program oporavka i konvergencije potaknut investicijama kako bi se potpomogao pomak neiskorištene europske ušteđevine u produktivne investicije i, općenito gledano, recikliranje globalnih suficita u pothvate koji poboljšavaju produktivnost u dijelovima Europe koji ih najviše trebaju. Da bismo to učinili, na razini usporedivoj s Rooseveltovim New Dealom, sve što Europa treba napraviti je ovlastiti Europsku investicijsku banku (EIB) da omogući takav investicijski program koristeći svoju dugo čuvanu sposobnost izdavanja vlastitih obveznica (na taj način mobilizirajući neiskorištenu ušteđevinu za investiranje) kako bi pokrili 50 posto ogromnog paneuropskog investicijskog programa, dok bi ECB stajao iza preostalih 50 posto invetsicija EIB-a. Tako se može ubrizgati investicije u posustalu Eurozonu, a da se njemačke porezne obveznike ne mora pitati da plate ceh.
4. Program socijalne solidarnosti za hitne svrhe kako bi se namirile osnovne ljudske potrebe narušene krizom i pokrivene sredstvima koja se trenutno akumuliraju u utrobi europskog sustava centralne banke, nastalih iz istih asimetrija koje su prouzrokavale krizu.