Pjesme sa Zarezovog i Kultipraktikovog natječaja "Na vrhu jezika" za najbolju poeziju autora do 35 godina starosti.
Pod starim krovovima
Žene nijemo plaču
pudraju svoja izbrazdana lica kada prelaze kućni prag
i svoja uvećana stopala guraju u španjolske čizme
koje svakim korakom otvaraju nove rane na starim žuljevima
Odlaze u konzume, šparove, bile i kauflande
i svojim umornim očima skeniraju ponude
kirurškom preciznošću nalaze akcije i biraju jeftine pileće iznutrice
za nedjeljne juhe
Naoštrenim noževima skidaju kože mrtvih pilića
i užurbano prosipaju morsku krupnu sol po porezanim prstima
Pod starim krovovima
Žene hodočaste od perilica do sušilica
i podižu vjetru na balkonima bijele plahte u znak predaje
Neka se suše na zraku, kažu
a miris faxa, nila, denk mita i ariela prelijeva se u susjedna dvorišta
Pod starim krovovima
Žene liježu kad cijelo selo sinkronizirano diše
i oblače svoje zakrpane spavaćice dobivene od umrlih majki
Kale
Obukla sam haljinu i umrla.
Dolaze poznata lica kojima sam nepoznata ja
Donose svoje prospekte, upute, deklaracije i zabrane
A ja čekam smetlare i srijede
Pa sakupljam, sortiram, grupiram i recikliram
Ti prolaziš kraj mene kao na Crvenom trgu
I daleko si na drugoj strani sobe
A samo želim da se još jednom sretnemo u kali
I da se tijelima sudarimo, pogledima razotkrijemo
I da zakrčimo prolaz, onesposobimo fluidnost mase
Da centrifugiramo, levitiramo i apostrofiramo
Onaj slučajan srpanjski susret
Rukavice
jelenja koža na prstima,
proliveno vino na bijelom stolnjaku,
pulsira mislima kao radio-valovi,
odašilju žudnju,
na obalama likvora ljuljuškaju orah
koji, prokleto iskren, ispaljuje oštre slike realnosti,
izoštrava oku
žute gumene rukavice
koje mirišu na ARF.
perem i zamišljam...
Magnolija red
Tek danas u podne rascvjetala se magnolija.
U isto vrijeme rekao si da ih moramo prodati.
Ionako ih ne nosimo.
Muk i bonaca.
Pogled zamagljen i dalek.
Razmišljaš o računima za grijanje
i koliko će grama pokazati.
Razmišljaš o meni, bijeloj haljini i opojnim ljiljanima
i svojem Varteks odijelu
I McDonaldsu u koji smo otišli nakon toga.
Smješkaš se kada se prisjećaš izgovorenih zavjeta u dobru i zlu.
Nisi ni sanjao da će grijanje postati zlo
I struja i plin i smeće
I da će voda biti zlo i da će zlo biti voda.
O čemu razmišljaš, pitam tiho a dovoljno glasno da izoštriš pogled u mome smjeru.
Da te zvuk mog glasa vrati na prijavljenu adresu, na stolac u kuhinji i da pogledom ogradiš magnoliju
koja u pravom trenutku postaje alibi za prvu laž u nizu rezerviranih samo za mene.
Razmišljam o magnoliji, napokon se otvorila.
Uviđam da si kilometrima daleko, dalje od Kuvajta iako osjećam tvoje otkucaje srca
kao što osjećam kraj,
kraj sezone grijanja
Ne brini, rekao si
još uvijek imamo struju, plin i smeće…
***
Irena Nevjestić rođena je 1981. u Koprivnici. Diplomirana je knjižničarka i profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Priče su joj objavljene u Zarezu.