Stanko Dvoržak  

Studentski dani

18. X. 1933. Kako je počelo. Počelo je vrlo jednostavno i nezanimljivo. Upisao sam se na filozofiju. [...] Kovčeg u jednoj, kišobran u drugoj ruci, i eto me za Zagreb. [...]



28. XI. 1933. Prvi proboj. Danas je izašao, konačno, Almanah periferija. Moja reportaža je na prvom mjestu. Ima u njem nekoliko vrlo loših stvari (pjesme većinom slabe); ostalo dobro. Dvije, tri stvari odlične.



29. XI. 1933. I prva tuga. Čujem da je Almanah zaplijenjen.



28. IV. 1934. Dr. Reich i Referat Krleža. Ujutro sastanem pred Knjižnicom Vučetića. Ispriča mi kako Žilić s još nekim ljudima namjerava pokrenuti biblioteku koja će obrađivati opća pitanja o državi, umjetnosti, seksusu itd. On im je predložio da će im za seksualni problem prevesti Reichovu Seksualnu borbu mladeži. Opomenem ga da pazi što radi, jer tko je Žilić znamo. Ako bez njega ne mogu dobiti nakladnika, odnosno kredit, neka ga na zgodni način izigraju. On se u tome saglasi sa mnom i, pozdravivši se, odemo svaki na svoju stranu: on slušati francuskog matematičara Borela, a ja u Knjižnicu da radim referat o Krleži.



25. V. 1934. Seoske smicalice. [… Z]apitam Kranjčevića za Hrvatsko selo. Ispriča mi da je odaziv dosta slab, ali da se nadaju da će se vremenom popraviti. Onda mi ispriča da su napadnuti od Nedjelje i da su dali izjavu: da nisu nikakovi marksisti, da on ne prevodi nikakve komunističke pisce s ruskog (Gorkova, Gladkova), već rusku beletristiku.

- Dakle vi niste marksist? – upitam ga.

- Pa naravno da nismo – kaže. – Vi znate da ja nikada nisam bio marksista, da sam ja radićevac – i nasmije se.

- Da, "opasan" marksista nikada niste bili – odvratim u smijehu. – Dakle vi niste marksisti!? Ali, jeste li vi spremni povući iz svega toga konzekvence? – upitam ga.

- Pa naravno! Što će nama marksizam!? Mi imamo svoje gledište, a ako je Marx imao isto gledište kao i mi, što smo mi tome krivi? Pa evo čujte! [...]

- Vi ste kadri da se držite na vlastitim nogama!? – popunim ga.

- Pa naravno. [...]



10. IX. 1934. U borbi za brata: dan nakon atentata. Brat nije dolazio čitavu noć. Sigurno je morao ostati na aerodromu. Mati sva uplašena govori:

- Bit će rata! Bit će rata!

Već rano izjutra zvone zvona. Novina, koje obično dolaze prije 7 h, danas nema. Uzmem stvari potrebne za upis na Univerzu i odem prema gradu.

Na Jelačićevom trgu val glasova: Treće izdanje Jutarnji list! Kupim ga. Tek sada doznam pravu istinu. Čitajući pođem prema Univerzi. Zatvorena je.

- Danas nema upisa! – objavljuje podvornik meni i mnogima koji su uzalud došli. 

- Kada će biti? – upitam.

- Ne znam. Danas nema – glasio je odgovor.

Na mnogim zgradama viju se crne zastave. Dva policajca s puškama šeću pred Univerzom. Nekoliko civilista, sigurno agenata, raspršuju grupice što čitaju novine. Sastajem jednog prijatelja i s njim lutam po gradu. U Strossmayerovoj galeriji doznam da će ipak biti otvorena izložba slika. Grupe ljudi stoje pred redakcijama čitajući velike obavijesti. Bujice đaka napuštaju radosno škole. Kolporteri prave dobru trgovinu. Čujem da su prvoga, koji je izašao s trećim izdanjem, skoro udavili. Navečer se vrati brat. Morao je ostati na aerodromu za slučaj zbora. Ujutro su položili zakletvu novom kralju...



29. IX. 1934. Šucbunderi 1. Popodne sam i opet na Savi kao i svih ovih lijepih popodneva. Izrabljujem bratovu dvokolicu (on je otišao da se kandidira za Pomorsku akademiju u koju, međutim, nije primljen) i lijepu jesen. Sve slučajno sam upoznam se s jednim šucbunderom1 iz Linza, koji se došao kupati ovamo. Priča mi kako živi bijedno i skučeno u jednoj sobi s četiri druga s kojima je prebjegao povodom februrarskih dana. Priča mi o tim danima, o Wallischu, kojega je lično poznavao. Iako sam se borio s jezikom (govorili smo njemački), bio je to jedan od najzanimljivijih i najljepših razgovora u mom životu.

   

1. X. 1934. Šucbunderi 2. Popodne sam i opet s dvokolicom na Savi. Danas nađem tamo svu četvoricu šucbundera. Stupam u razgovor. Svi, osim mog subotnjeg prijatelja i jednog plavog s iskrenim očima, drže se povučeno i malo govore. Nije ni čudo! Poslije, kad su vidjeli s kim imaju posla, raspričali se, ali i to pažljivo. Razgovarali smo o Španiji. Pričali su mi o nemogućnosti ponovnog ustanka u Austriji, o Njemačkoj, o Jugoslaviji. Kad se sunce, koje je danas grijalo ljetnom toplinom, spustilo naniže, drugarski smo se rastali.



2. X. 1934. Šucbunderi 3. Danas sam nešto svježiji i jutro prođe u čitanju zadnjih stranica Beera2. Popodne sam opet na Savi. I opet sam našao mog prijatelja od subote.

- Wo sind andere? – pitao sam ga.

- Zu Hause. Lesen und schreiben. – glasio je odgovor i započeo se interesantan razgovor o ženama, prostituciji, Londresu i ostalom. Moj prijatelj pričao mi je o prostituciji u Austriji koja je udešena na knjižice, o homoseksualnosti, o skandalima kad je u Grazu otkriveno čitavo jedno gnijezdo u jednom sanatoriju za živčane bolesnike. O mogućnosti privremene sterilizacije otkrivene po jednom austrijskom liječniku, o abortusu. [...]



9. IV. 1935. Kvant na književnoj ljevici. Oko 5 h izađem, bacim na poštu kartu (za Mihalića), odem u Novinarski dom gdje se imalo održati predavanje Zvonka Richtmanna o teoriji kvanta i valu svjetlosti. Skupilo se oko 100 ljudi. Upravo kad je imalo početi, dođe sreski komesar i policijski agent i narede da se predavanje raspusti. Nekoliko tihih fićuka i masa se tromo i sporo raziđe.



19. VIII. 1935. Po Puškinu se dan poznaje. Ujutro kad ustanem, pročitam novine i prevedem jednu Puškinovu pjesmu. Kad osjetim umor u očima, spremim se i izađem do Magjarevića. Zanimalo me šta je s Glasom omladine.

Upravo se dizao iz postelje probuđen dolaskom jednog prijatelja. Sve jednu za drugom otkrivaju mi pogreške i zapreke na koje je naišao nesretni prvi broj lista. U četvrtak, nakon druge "forcenzure", list je ušao u štampu. U petak ujutro šalje glupi i strašljivi tiskar od prve hiljade primjerke za cenzuru. Štampanje se dovršava naveče. Prve brojeve daju u promet, a zadnje pakuju za poštu, umjesto obratno. Nisu imali špage (?) i pošiljka čeka od petka do subote popodne za slanje. U subotu u 2 h nose na poštu. Primijetili su tamo jednog čudnog gospodina koji ih je navodno posmatrao. Tek su se poslije toga sjetili. Naveče u 6 h dolazi agent.

- Vi dobivate izgon – kaže Magjareviću.

- Kako to? – čudi se on.

- Ne! Šalim se – odgovara ovaj – vaš je list zaplijenjen. Imate li koji komad? Magjarević se čudi (dvostruka cenzura), jadikuje za novcem, agent ga tješi (!). Konačno mu, na njegovu molbu, donese jedan komad. Ovaj, ne ulazeći uopće, odlazi. Traži objašnjenje u Državnom tužioštvu.

- Je! Ja ne mogu ništa. Došao je nalog od Centralnog presbiroa. Zašto ste pisali tako? Treba pisati više kulturno, a ne ovako. Uostalom, međunarodna politika vam je slaba.

Što sada mogu? Ni jedan pretplatnik nije primio ništa! Policija je zadržala na pošti 2500 kom. 2500 adresa! Bezobrazluk! Deficit od 1000-2000. Da nemaju mogućnosti rasprodaje ostalih brojeva, propali bi kraj 3000 dinara duga. [...]



8. IX. 1935. Radnice među seljankama. […] Poslije 7 h krenuli smo u grupi od 100 ljudi cestom prema Velikoj Mlaki. Dan je bio vedar, sunčan. Polje se zelenilo u bojama. Daleko pod gorom bijelio se Zagreb. Pjesma i razgovor kao obično.

Na jednoj čistini, gdje smo stali da ručamo, stižu nas ostali. Bilo nas je skoro 200. Poslije nekoliko uputnih riječi krenemo prema selu.

Tamo stignemo s pjesmom. Seljaci su nas izvjedljivo gledali. Neki su nam aklamirali. Na kraju sela, na jednoj čistini, utaborimo se.

Nismo ni odložili, kad stignu grupe seljaka. Odmah im izađemo ususret, pomiješamo se i nasta razgovor. Preko dva sata debatiralo se tu o politici, o gospodi, o savezu seljaka i radnika, o slobodi, o Narodnom frontu.

S početka su se seljaci držali povučeno i bili su nepovjerljivi, ali kad su vidjeli da im nitko neće zlo, raspričali se. Odobravali su potpuno slogu radnika i seljaka, obećavali suradnju, odobravali osudu gospode.

Bilo je tu uistinu komičnih i interesantnih prizora. Neke su grupe izgledale kao bijelci i crnci kod trampa. Jedan je mladi, kuštravi radnik kleknuo i tako zajedljivo i temperamentno govorio kao da prodaje neki novi izum. Seljaci kao da mu nisu vjerovali.

Nadasve su bile interesantne žene među ženama, radnice među seljankama. Ove su bile naročito nepovjerljive. Palo je nekoliko rečenica, pa duga šutnja s rukama skrštenim preko nabreklog trbuha. I opet tako. No za sat već su sve stajale oko jedne intelektualke koja im je sjedeći na travi govorila o ratu, o djeci, o školama. [...]



13. X. 1935. U ludom finišu. Jučer, u jednom ludom finišu od 7-14 h, prelomim list. Izađe devet strana. U 2 i po h predam ga službenom cenzoru. Naruči me za naveče. U 6 h još nije bilo ništa riješeno.

- Otišlo je na Centralni presbiro – kaže on pomalo nervozan.

To nije značilo dobro. Tamo idu tek teži slučajevi. Htio sam silom da imam danas list, da mogu ići sutra na odmor na Sljeme, i do 9 h ga napravim nervoznim dosađujući mu telefonom i pohodima. Onda odlučim doći danas ujutro. U 9 h zovem.

- Još je uvijek u Centralnom presbirou – govori oštar glas. – Urgirat ću.

U 10 h sam lično tamo. Naziva telefonski C P.

- Odmah će ga donijeti.

Čekam dolje na klupi čitajući Pregled. Začas dođe podvornik u sivoj kapi. [...]

Hitam gore (ipak, nije to ono hitanje kao kod prvog broja, mirniji sam). Jedva dočekam, gledajući previnut svoj list na stolu, svršetak cenzorova razgovora na telefonu. Dajte mi list.

- Izvolite!

- Kako je prošlo?

- Bome slabo – govori on podsmješljivo.

Još na vratima ugledam stranice sve išarane crvenom olovkom. Na hodniku stojim naslonjen na prozor. Tri članka čitava, tri smrtonosno okljaštrena, neke bilješke – četiri stranice, polovica lista. Ljut sam i u sebi kunem. Brzo se smirujem i mislim o novoj podjeli. Izdat ćemo šest strana! Ili ne! Driblat ćemo ih. Ne. Ništa još ne znam. Vidjet ćemo još. [...]



18. X. 1935. U ludom finišu. [...] Naveče [...], odlučim da štampam broj bez obzira na poteze crvene olovke. Već unaprijed sam znao da to tiskar neće htjeti i ljutio sam se na ljude koji su donijeli tu "salamonsku" odluku...

Ponedjeljak Već u 8 h ujutro sam u tiskari.

- To ne mogu. Najmanje 1800 dinara globe – kaže mi tiskar.

Dakle, treba preraditi i ispraviti članke. Do sutra neće biti ništa s tiskarom. Čitav dan prođe u neizvjesnom čekanju i ljutnji…

Utorak U 8 h ujutro nije još ništa gotovo. Jučer sam primio poziv od policije za srijedu. Sutra ću valjda biti zaposlen u tiskari, pa odem ujutro tamo.

- Trebaju samo neki podaci. Koliko štampate, tko sarađuje... Ništa drugo – govori mi [...] činovnik kod stola.

Na jednoj klupi na Zrinjevcu dugo se objašnjavam s jednim prijateljem oko lista. Tu je došla do izražaja sva ljutina i sve gluposti zadnjih dana. Postavili smo pitanje, stvorili zaključke i donijeli konačnu odluku. Ili, ili... Već sam gubio volju [...]

Ujutro preradim u tiskari članak "Otvoreno pismo Tehničkom fakultetu i Njegovanu". U dva sata dobijem novi članak o ratu, članak o Medicinskom i Pravnom fakultetu i dam ih odmah tiskati. Čitavo vrijeme sjedim kraj tiskara[...] Taman do 6 h svršimo. Učinimo otiske; naveče ih kod kuće korigiram i izračunam gradivo. Bit će ga baš nekako dovoljno. Napravim "špigl".

Srijeda Već u 3 h ujutro sam budan. [...] Odlučim danas konačno završiti list.

Već u 7 h sam, slučajno se sastavši s tiskarom Janzonom, došao u štampariju. Odmah se dam s "tatom" (tako zovem starog Lončarića, slagara) na lomljenje. Sve je išlo dobro. U 10 h već je prva forma bila u stroju; u 11 h svršimo s prelomom druge. Telefonom doznam da poštarinu možemo dobiti tek sutra ujutro a ne danas popodne. List će dakle izaći sutra ujutro. [...] Odem na policiju.

[...] Iako sam znao da mi se neće i ne može ništa dogoditi, neobično sam uznemiren. [...] Bilo mi je kao da će mi nešto puknuti u glavi (krv!) i već sam htio izaći, kad on lijeno prihvati poziv i stade ga čitati. Jedva sam se svladao. Onda mu dadem prošli broj lista i on ga stade pregledavati. Sporo i šutljivo. Uznemiren tom njegovom strašnom šutnjom, stadem pričati da list ide na "forcenzuru", da dakle nije ništa opasno i slično. On je šutio. Kad dođe do obavijesti o upisu, podigne glas:

- Sad ja bar vidim koliko ću morati plaćati za moja dva sina školarine. To je zbilja previše!

- Kako previše? – Začudim se ja, razumjevši smisao njegova pitanja, i nastavim dokazivati glasno i jako (trebalo mi je da razbijem strah) protivno.

Nasta kratko natezanje za i protiv i on, uvidjevši da me tu ne može dobiti, uzme neki naštampani spis, komadić papira i ispitujući stade pisati:

[...]

Kad svrši, pusti me da stanem čas, dva u očekivanju (mislio je valjda da ću izlanuti štogod), a onda me otpusti. U hodniku sam popio vode, ovlažio čelo i glavu. S pjesmom na usnama vratio sam se do tiskare.

Do 3 h svrše prvu formu. Učinimo neke korekture u drugoj. U 3 i po h već je "išla". U 6 h sve je bilo gotovo. Razlože da se bolje osuši. Ujutro falcanje i ekspedicija! [...]

Četvrtak. U 8 h sam na glavnoj pošti. Kod vrlo pristojnog g. Kučere uredim sve za poštarinu u gotovom. Odem u tiskaru gdje se naveliko "falca". Polovica je već gotova. S dvojicom prijatelja, koji su došli po list, prihvatim se posla i već u 9 i po h je sve bilo svršeno, sređeno u kupove po 50 komada. Podijelim redom po fakultetima, pošaljem u knjižare, a onda stanem s Pajom spremati za poštu. Do 11 h sve je bilo gotovo i s pomoćnikom odnesem to na kolodvor. [...]

Danas je petak. Ujutro me je digao agent iz kreveta saopćujući mi pristojno (ugodan čovjek!) zapljenu broja. Čuđenje, potpisivanje akta.

- Sigurno ste sve rasturili?- kaže on.

- Pa nisam. Ostalo mi četiri komada. Evo vam! – i dam mu ih.

- Još bolje. Ne trebam puno nositi – kaže on smiješeći se. [...]



21. X. 1935. [...] U 7 i po h digla su me iz kreveta dva agenta (onaj isti kao i u petak) i učinili mi mali pretres stana. dok je jedan pregledavao rukopise, drugi mi je prevrnuo sve džepove i, dakako, nisu ništa našli. [...]



23. III. 1936. Miserae miserarum. Interesantno je da smo upravo svaki dan ove sedmice imali po jedno zanimljivo predavanje. Najprije u utorak Betlheim u priredbi SUPDAP-a ("Studentsko udruženje za debatu aktuelnih problema", novo studentsko udruženje) o psihoterapiji. Izgledalo je baš nešto za mene, ali osim dviju-tri konstatacija nisam na žalost čuo ništa novo (čemu uvijek ono obligatno "popularno" iznošenje psihoanalize kad je već svi znaju?)

U srijedu u "Svjetlosti" opet dr. P. Markovac o umjetnosti gotovo pred istim ljudima, s istim poznatim "borbenim" konstatacijama ("Umjetnost mora da se stavi u službu svagdašnje borbe".) Dakako, o talentu ni riječi, jer to, konačno, nije ni "važno".

Najinteresantniji je bio četvrtak: KUSP referira o Bruxelleskom kongresu. Stari znanac Z. L. referira "pacifistički" mirno o dvama danima kongresa, referira pred punom dvoranom s nešto novih gostiju (tek su se neka od pozvanih društava odazvala) stvarno i objektivno.

S radošću primam na povratku iskrene izjave Ivanke da tek sada uviđa da pacifizam nije "taktika" već duboko uvjerenje. Ova žena se oslobađa svoje tvrdoglave, ukočene "objektivnosti" i ide naprijed, i to me raduje.

U petak u prepunoj dvorani Sv. Jeronima konferencija samostalnih demokrata. Prilično oštri (ali na žalost i prema lijevom krilu) govori Krizmana i Vildera oduševljavaju mnogobrojnu publiku, ali i tjeraju neke (Krleža) u polovici van.

Usprkos svemu: zahtjev demokracije sa svojim najvažnijim zaključcima (amnestija svih političkih kažnjenika, slobodni izbori, sloboda štampe), iako nije baš najbolje iznesen, aktualan je i, što je najvažnije, jedan korak naprijed i stoga ipak bolji od gorega.

U subotu konačno obligatno predavanje "Svjetlosti" sa škakljivom temom "Nacionalno pitanje". Moja skepsa, već s obzirom na samog predavača, bila je opravdana. Izlaganje je bilo "odviše" teoretski ispravno da bi bilo dobro za naše prilike, i to mu je najveća slabost koju su neki u slaboj diskusiji htjeli zahtjevima o pomanjkanju tretiranja seljačkog pitanja, koje da je nacionalno, nadopuniti, ali na žalost nisu uspjeli. Sva je sreća da je druge subote nastavak diskusije jer ovako: Miserae miserarum.



11. VI. 1936. Sam i poražen. Novo uredništvo, koje se formiralo poslije zadnjeg broja (dakle drugo), izabrano po fakultetima i društvima (KUSP, "Svjetlost", itd.), počelo je, usprkos mom protivljenju, da radi bez mene...

Odabrao i priredio Stefan Treskanica.



Bijleške:

1  Šucbunderi su austrijska socijalistička milicija, poražena u “februarskom građanskom ratu” 1934. od strane Dolfussovih austrofašista; Koloman Wallisch, lik iz Brechtove pjesme, bio je jedan od vođa socijalističkog štrajka i ustanka, zarobljen, mučen i pogubljen po porazu (op. S.T.).

2  Max Beer (1864.-1943.), marksistički povjesničar i novinar, autor Opće historije socijalizma i socijalnih borbi, prevedene kod nas 1933. [1919.-1923.] u režiji Božidara Adžije i Milana Durmana; Albert Londres (1884.-1932.), istraživački novinar i "autor knjige o prostituciji u Južnoj Americi, Puta u Buenos Aires" (op. S.T.).

Dvoržakovi Studentski dani objavljeni su 1970. godine, na 35. obljetnicu osnivanja Novoga studenta, jednog od dvaju vodećih zagrebačkih međuratnih omladinskih listova. Drugi je bio Omladinski glasnik, a Dvoržak je u obama periodički surađivao na raznim funkcijama. Listovi su preko pokrajinskog komiteta bili na – zbog čestih provala – nestalnoj vezi sa centralom SKOJ-a, odnosno jugoslavenske kompartije. Glasnik je pritom išao na širu publiku te dosezao – u uvjetima polulegalne i slabo organizirane distribucije – nakladni plafon od 10.000 primjeraka, dok je Student (sa svojih 2.000-2.500 potencijalno rasparčanih komada) bio izraženije lijeva, zatvorenija, ali i dugotrajnija publikacija (izlazi od 1935. do 1940.; Glasnik izlazi od 1935. do 1937. godine). Stanko Dvoržak (1913.-1986.), inače dugogodišnji kulturni i društveni radnik, osim toga dnevnika ostavio je još njih nekoliko: ljetni dnevnik s Kranjske gore, na koju ga je vrbovao Moša Albahari, rukovodilac kamperske sekcije zavičajnog kluba "Triglav" (u ono su vrijeme svi vodeći zavičajni klubovi – Triglav, Lovćen, Vardar, Brazda (BiH), Polit-Desančić (Vojvodina) – bili lijevo nastrojeni); sarajevski i bijeljinski dnevnik jednoga regruta; petrinjske nastavničke bilježnice; te putni dnevnik poznijeg datuma "Od Pariza do Atene"