Dobrodošli u Twin Peaks. Moje je ime Margaret Lanterman. Živim u Twin Peaksu. Poznata sam kao Log Lady. Postoji priča iza toga. Ima mnogo priča u Twin Peaksu — neke od njih su tužne, neke smiješne. Neke su od njih pripovijesti o ludilu, o nasilju. Neke su obične. Ali sve su obavijene misterijom — misterijom života. Katkad, misterijom smrti. Misterijom šume. Šume koja okružuje Twin Peaks. Za početak, recimo da se priča odnosi na Sve— ona je onkraj "Vatre", premda rijetki razumiju što to znači. To je priča o mnogima, no započinje jednom — i ja sam je poznavala. Ona koja vodi k mnogima je Laura Palmer. Laura je ta. (Log Lady, Uvod u pilot epizodu Twin Peaksa, 1990)
"Dobrodošli u Twin Peaks"
Uvodno izlaganje pripada Log Lady, jednom u nizu ekscentričnih likova televizijskoga serijala Twin Peaks autora Davida Lyncha i Marka Frosta, emitiranoga u dvije sezone, od 8. travnja 1990. do 10. lipnja 1991, na američkoj televizijskoj mreži ABC. Taj najavni ekskurs, nastao 1993. kao dodatak repriznoj verziji Twin Peaksova pilota, vrlo dobro sažima radnju čitavoga serijala, sačinjenog od 30 epizoda temeljenih na životima čudnovatih stanovnika istoimena američkog gradića. Već je od samoga početka njegova emitiranja bilo jasno da se radi o ostvarenju koje nije bilo nalik ničemu što se dotad prikazivalo na televiziji: djelovao je kao žanrovski hibrid detektivskog serijala i sapunice na tragu Gradića Peytona (Peyton Place, SAD, 1964–1969), s upečatljivim stilskim elementima nadrealizma, tipičnima za tada već kultnoga filmskog redatelja Lyncha, i pravom dozom detekcijske napetosti, u čijem je stvaranju Frost, suscenarist inovativne policijske TV serije Hill Street Blues (SAD, 1981–1987), bio posebno vješt. "Tko je ubio Lauru Palmer?", lokalnu srednjoškolku s dvostrukim životom, čije su se tajne počele razotkrivati po pronalasku njezina mrtva tijela, pitanje je koje je opterećivalo obožavatelje serijala. Među njima se, prema knjizi Reflections: An Oral History of Twin Peaks (2014) Brada Dukesa, navodno nalazio i predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov, ne ustručavajući se iskoristiti političke veze u (neuspjeloj) potrazi za odgovorom na tu zagonetku. Premda je i prije bilo TV ostvarenja koja su se smatrala kultnima, poput znanstvenofantastičnih serija Star Trek (SAD, 1966–2005) ili Doctor Who (Ujedinjeno Kraljevstvo, 1963– ), nijedno nije doživjelo pozitivnu recepciju tako brzo kao Twin Peaks. Osim publike, taj je serijal od prvih epizoda cijenila i kritika, kao i ocjenjivački sud Zlatnih globusa, koji mu je u siječnju 1991. dodijelio nagradu za najbolju TV seriju u kategoriji drame. Štoviše, mnogi stručnjaci vjeruju da je Twin Peaks potaknuo daljnju proizvodnju visokokvalitetnih televizijskih ostvarenja, pridonio priznavanju pojma tzv. "kreatora serije", kao i izravno utjecao na razvoj još jednog tzv. Zlatnog doba televizije, koji traje od 2000-tih do danas.
"Diane, ako te put ikada nanese ovamo, ta je pita od višanja vrijedna zastajanja."
Za matičnu televizijsku mrežu, suradnja s Lynchem i Frostom činila se kao pun pogodak. U doba jačanja kablovskih televizija, komercijalne mreže poput ABC-ja itekako su bile zainteresirane za proizvodnju inventivnog programa koji bi privukao široko gledateljstvo. Kako navodi Jean-Pierre Eskenazi u svojoj knjizi Televizijske serije (2013), Lynch je bio prvi predstavnik američke umjetničke elite kojemu su producenti dali dovoljno slobode za stvaranje nekoga televizijskoga djela. Njegov partner Frost već je stekao priznanje radom na spomenutom serijalu Hill Street Blues, koji je također označavao svojedobnu prekretnicu u povijesti televizije, budući da se radilo o prvom uspješnom spoju kriminalističkoga žanra i melodrame. Projekt je mnogo obećavao. Dvojac je najprije osmislio središnji koncept djela: ubojstvo mlade djevojke dovodi u gradić FBI-jeva agenta koji zajedno s lokalnim šerifom, istražujući slučaj, nailazi na misteriozne događaje u koje je uključena većina stanovnika. Prema Andyju Burnsu i njegovu djelu Wrapped in Plastic: Twin Peaks (2015), razrada uvjerljivog mjesta radnje bila im je od velike važnosti. Naime, prije nego što su razvili likove, iscrtali su fiktivni tlocrt gradića omeđenog šumom, zajedno s njegovim kućama, zalogajnicom, pilanom, školom, bordelom i hotelom, čijeg su zbiljskoga dvojnika potom pronašli u okolici Snoqualmie Fallsa u američkoj državi Washington.
Tijekom sljedećih nekoliko godina Lynch i Frost pobrinuli su se da taj fantazmatski prostor ne bude jedini twinpeaksovski univerzum – uz serijal su lansirali i fikcijske novine Twin Peaks Gazette, dnevnički roman Tajni dnevnik Laure Palmer (Secret Diary of Laura Palmer, 1990) redateljeve kćeri Jennifer Lynch, audiokazetu zvučnih zapisa namijenjenih Diane, tajnici agenta Dalea Coopera ("Diane..." The Twin Peaks Tapes of Agent Cooper, 1990), koje je osmislio sukreatorov brat Scott Frost, ujedno i autor Autobiografije FBI-jeva agenta Dalea Coopera: moj život, moje snimke (The Autobiography of F.B.I. Special Agent Dale Cooper: My Life, My Tapes, 1991). Nadalje, Lynch i Frost zaslužni su i za Twin Peaks: vodič kroz grad (Twin Peaks: An Access Guide to Town, 1991), zbirku koja među ostalim uključuje biografije likova, zemljopisne karte grada i recept čuvene pite od višanja, objavljenu u suradnji s Richardom Saulom Wurmanom, te seriju hipnotičkih glazbenih soundtrackova koje je komponirao Angelo Badalamenti a vokalno izvela Julee Cruise. Valja napomenuti i da je Lynch 1992. režirao i filmski prequel serijalu Twin Peaks: Vatro hodaj sa mnom (Twin Peaks: Fire Walk With Me), a nedavno je najavio i snimanje nove sezone toga TV ostvarenja, čija se premijera očekuje u 2016. Ne računajući niz fanovskih, dokumentarnih i znanstvenih posveta tom djelu, Twin Peaks predstavlja čitav kozmos intertekstualnih i intermedijalnih konstelacija, putem kojih gledatelji dobivaju priliku iscrpno uroniti u njegov fikcijski svijet.
"Harry, ne znam kamo će nas ovo odvesti, ali osjećam da će to mjesto biti i čudesno i čudno."
Unatoč golemom uspjehu prve sezone serijala, prerano otkrivanje Laurina ubojice početkom sljedeće sezone, posredovano pritiscima producenata, oslabilo je interes gledateljstva. Sam po sebi, snažan lynchevski pečat u narednim epizodama nije mogao zadržati melodrami i fantastici nesklone gledatelje te je ABC odlučio ukinuti serijal. Razlog tomu Marc Dolan u svome tekstu "The Peaks and Valleys of Serial Creativity: What Happened to/on Twin Peaks" (1995) vidi upravo u žanrovskim i narativnim formulama serijala, koje su i privlačile i odbijale. Kao što je spomenuto, Twin Peaks je svoj žanrovski uzor pronašao u američkim sapunicama, rado gledanoj vrsti serijala 1980-ih (sjetimo se samo ikoničkih prime time sapunica poput Dallasa /SAD, 1978–1991/ i Dinastije /Dynasty, SAD, 1981–1989/), čiji se narativi mogu odvijati i izmjenjivati unedogled, te popularnoj detektivskoj fikciji koja u pravilu posjeduje ograničenu narativnu strukturu. Također, nadahnut je i narativnim trendom započetim u novom tipu serijala 1980-ih, kao što su Kafić Uzdravlje (Cheers, SAD, 1982–1993), Poroci Miamija (Miami Vice, SAD, 1984–1990) i Kineska plaža (China Beach, SAD, 1988–1991), strukturiranog oko središnje i niza sporednih priča koje se sekvencijalno razvijaju iz epizode u epizodu. Takav žanrovsko-narativni melanž bio je iznimno inovativan u trenutku kada je nastao, s time da se njegova formula sastojala od okvirne, detektivske priče o istrazi ubojstva Laure Palmer, iz koje su se spontano granale sporedne, mahom melodramatske linije radnje (primjerice, ona o ljubavnom trokutu lokalnog mangupa Bobbyja, konobarice Shelly i njezina rabijatnoga supruga Lea, zatim priča o ljubavnom četverokutu Bobbyja, Laure i njihovih srednjoškolskih prijatelja Jamesa i Donne, ili pak narativ o ilegalnim aktivnostima braće Renault). To je međutim bio i jedan od preduvjeta Twin Peaksova "zamora materijala", nastalog nakon što se gotovo neovisno o policijskoj istrazi otkrio Laurin ubojica, utjelovljen u jednom od stanovnika gradića.
Takvim narativnim postupkom, ističe Dolan, iscrpila se detektivska priča, koju je pak naslijedila linija radnje s dominantnim elementima nadnaravnog misterija, melodrame i fantastike, budući da se kao pravi krivac zločina pokazalo samo Zlo, unutar čijeg su se okvira počele nizati kraće sapuničaste priče koje su davale novu dimenziju već uspostavljenim likovima (kao što je npr. epizoda Jamesova ljubovanja s fatalnom bogatašicom ili osvetničkoga pohoda bivšega Cooperova partnera). Sasvim ironično, druga sezona djeluje mnogo strukturiranije i urednije od prve, no očekivanja jednoga dijela gledatelja, oblikovana u prethodnoj sezoni primarnim usmjerenjem na detektivski okvir serijala, bilo je nemoguće iznova zadovoljiti.
"Sove nisu kakvima se čine."
Spajanje visokog i niskog stila jedno je od uvriježenih obilježja pojednostavljeno shvaćenoga postmodernizma, pa se Twin Peaks često spominje kao primjer postmodernističkoga serijala. Na tome tragu, Lynchevo i Frostovo umjetničko koketiranje s prezrenim populističkim poetikama sapunice i fantastike odlikuje i obilje "postmodernističkih" postupaka: ironije, apsurda i autoreferencijalnih momenata. Premda je riječ o stilu kojemu njegovi kritičari predbacuju relativističko poimanje svijeta i filmskoga autorstva, twinpeaksovski se tip postmodernizma može iščitati na znatno drugačiji način, posebice ukoliko se razmotri njegova stalna preokupacija motivima dvojništva i udvajanja. Pa tako likovi serijala prate sapunicu Pozivnica za ljubav (Invitation to Love), čiji se sadržaj poklapa s onim iz njihove "zbilje", skoro svaki od likova ima svoju i dobru i lošu stranu, ime mjesta radnje izravno ukazuje na određenu dvostrukost (engl. twin = dvostruk; peaks = vrhovi, vrhunci), kao što postoje i Bijela i Crna koliba u kojima obitavaju ili dobri ili zli dusi, Laura piše dva dnevnika s dva različita sadržaja, njezina sestrična Maddie izgleda i postupno se ponaša kao njena dvojnica (oba lika tumači glumica Sheryl Lee) itd. Sadržajno takav postupak odgovara romantičnoj tradiciji melodrame koja se temelji na moralnoj polarizaciji dobra i zla, no čestim ironijskim ukazivanjima na sam "tekst" serijala, odnosno njegovu artificijelnost (npr. mudre izjave Log Lady katkad djeluju i kao pretkazanja na razini sadržajne zbilje i kao poetički komentar gledateljima, spomenuti prizori fikcijske sapunice reflektiraju zbiljske postupke likova i dr.), taj se postupak istovremeno i očuđuje. Takvom vrstom formalne dualnosti Lynch i Frost nisu samo pokazali sklonost poigravanju žanrovskim obrascima, nego i njihovoj radikalnoj subverziji. Narušavanje žanrovskih konvencija očituje se osvjetljavanjem spomenute mračne strane svijeta djela, a samim time i svijeta empirijske zbilje, na što su ukazali autori poput Toma O’Connora i dr. Naime, osim što na manifestnoj razini Twin Peaks gledateljima pruža laku zabavu, na latentnoj razara ideal buržujske obitelji (kojoj nisu strani ni zlostavljanje ni incest) te odbacuje vjeru u mehanizme psihološke i socijalne kontrole (u trenutku kada demon BOB, zaslužan za Laurino ubojstvo, useli u dotad psihički stabilnoga i časnoga agenta Coopera), što je rijetko koji TV serijal u povijesti imao hrabrosti učiniti. Kada se tomu pridodaju lynchevske oniričke sekvence smještene u Crnu kolibu, koje ne prate ikakvu logiku, a kamoli sadržajnu logiku serijala, razvidno je zašto se Twin Peaks smatra jedinstvenom pojavom u povijesti televizije.
"Vidimo se za 25 godina."
U završnoj epizodi Twin Peaksa, Laurina prikaza najavila je agentu Cooperu da će se ponovo vidjeti za 25 godina. Sasvim prigodno, Lynch je prošle godine najavio novu sezonu serijala u suradnji s Frostom, ovoga puta u produkciji američke kablovske i satelitske mreže Showtime, koja bi se trebala emitirati u razdoblju oko 25. godišnjice njegova ukinuća. U zadnje vrijeme oko toga se vode rasprave, a obožavatelji su se posebno uznemirili viješću da Lynch možda neće sudjelovati u njegovoj praktičnoj izvedbi. Pritom zaboravljaju da je on ionako formalno režirao svega šest i sudjelovao u pisanju četiri epizode emitiranoga serijala, usprkos tomu što je cijelo ostvarenje – proizvod niza različitih redatelja (među njima se primjerice nalazi i američka glumica Diane Keaton) i scenarista – pod izrazitim utjecajem njegova autorskoga prosedea. Ono što je u svemu tome zaista bitno jest da su prije 25 godina Lynch i Frost utjecali na šire prihvaćanje pojma kreatora serije, koji označava njezinoga idejnoga autora, dovoljno moćnog da nametne svoju viziju skupini televizijskih suradnika. Od tada, zahvaljujući uspjehu potpomognutom ekonomskom politikom pretplatne mreže HBO i znatnoj komercijalizaciji domaće filmske industrije, američka televizija ulaže mnogo sredstava i pažnje u razvoj kvalitetnog programa, omogućujući kreativnu slobodu istaknutim filmskim stvaraocima kao što su npr. Steven Soderbergh, David Fincher, a uskoro navodno i Woody Allen. U medijima se danas barata konceptom tzv. autorske televizije, koja nasljeđuje tradiciju autorskoga filma, ali i europskih televizijskih proizvoda kao što su miniserije Prizori iz bračnog života (Scener ur ett äktenskap, Švedska, 1973) Ingmara Bergmana, Berlin Alexanderplatz R.W. Fassbindera (Zapadna Njemačka, 1980), Dekalog Krzysztofa Kieślowskog (Poljska, 1989–1990), Kraljevstvo (Riget, Danska, 1994) Larsa von Triera i dr. Hoće li nova sezona Twin Peaksa ostvariti očekivanja brojnih obožavatelja pitanje je, no s obzirom na već zadani koncept različitih formalnih udvajanja možemo očekivati jednako začudan serijal. Ipak, valja uzeti u obzir i da može biti riječ o nečemu što sadržajno nema mnogo veze s onime na što smo navikli – naime, osim što je u zadnjoj epizodi Twin Peaksa u "međuprostoru" Crne kolibe dogovoreno vrijeme ponovnoga susreta, Čovjek S Drugoga Mjesta, patuljasti glasnik "s onu stranu razuma", obznanio je i sljedeće: "Kada ćeš me vidjeti ponovo, to više neću biti ja."
Literatura:
Burns, Andy, 2015, Wrapped in Plastic: Twin Peaks, Toronto: ECW Press
Dolan, Marc, 1995, "Peaks and Valleys of Serial Creativity: What Happened to/on Twin Peaks", Full of Secrets: Critical Approach to Twin Peaks, Detroit: Wayne State University Press
Dukes, Brad, 2014, Reflections: An Oral History of Twin Peaks, Nashville: Short/Tall Press
Eskenazi, Jean-Pierre [Žan-Pjer], 2013, Televizijske serije, Beograd: Clio
O’Connor, Tom, 2007, Poetic Acts & New Media, Lanham: University Press of America