Protagonisti kanadske predizborne kampanje s junacima mjesec dana kasnije održanih hrvatskih izbora imaju jednako toliko toga zajedničkoga koliko imaju i pripadajuće čelnice država Elizabeta II. i Kolinda Grabar Kitarović
U petak, 4. prosinca 2015. konstituiran je novi saziv parlamenta, a njegov je novi predsjednik izabran tajnim glasovanjem između petero kandidata koji su se sâmi kandidirali za tu funkciju – četvero iz redova parlamentarne većine i jedan iz najveće opozicijske stranke. To se, međutim, nije dogodilo u Zagrebu, u kojem se Sabor razišao i prije nego što se propisno i sastao, nego u Ottawi. I, upitat će netko – posve legitimno – kakve to uopće veze, osim puke datumske koincidencije, ima s Hrvatskom i za Hrvatsku. Zaista, veze nema baš previše – Kanada je sređena monarhija, a Hrvatska nesređena republika; Kanada je prosperitetna multikulturalna zemlja Commonwealtha, a Hrvatska kržljava zvjezdica u zviježđu Europske unije koja je nacionalna država jednoga naroda; Kanada ima ogromne i ljudske i prirodne resurse, ali zato nije imala ni pretvorbu ni privatizaciju, a veterani posljednjega rata koji je vodila na svom teritoriju uglavnom su preminuli i prije nego što je ta država u današnjem obliku uopće počela postojati. Protagonisti kanadske kampanje uoči listopadskih federalnih izbora Stephen Harper, Justin Trudeau i Thomas Mulcair s junacima mjesec dana kasnije održanih hrvatskih izbora Tomislavom Karamarkom, Zoranom Milanovićem i Božom Petrovim imaju gotovo jednako toliko toga zajedničkoga koliko imaju i pripadajuće čelnice država Elizabeta II. i Kolinda Grabar-Kitarović. (Zanimljivo je pritom da je kraljičino kanadsko sjedište u Ottawi nešto manja od Predsjedničina u Zagrebu.)
Hereza koalicijske vlasti No, teoretski gledano, Kanadi se mogao desiti i hrvatski scenarij – tijekom većeg dijela predizborne kampanje vodila se manje-više mrtva utrka između triju najvećih stranaka (Konzervativne, Liberalne i Nove demokratske), a usprkos uzletu Liberala u finišu kampanje, nije se očekivalo da će ijedna stranka osvojiti većinu u parlamentu (to jest njegovom donjem domu – članove gornjega se ne bira, nego ih imenuje kraljica ili generalni guverner na premijerov prijedlog). Na kraju su Liberali osigurali natpolovičnu većinu, osvojivši sva mjesta iz četiriju atlantičkih pokrajina i triju federalnih teritorija te većinu u još četirima preostalim pokrajinama – prethodno deset godina vladajućim Konzervativcima uspjelo je zadržati većinu glasova samo u tradicionalno konzervativnoj Alberti i Saskatchewanu.
No, što bi se dogodilo da nijedna stranka nije imala parlamentarnu većinu? Ništa posebno, jer je to nešto što se u Kanadi redovito događa, pa bi se dogodilo i ovaj puta – stranka s relativnom većinom formirala bi manjinsku vladu koja, doduše, vjerojatno ne bi dočekala kraj mandata, ali čiji legitimitet preostale stranke u trenutku imenovanja premijera ne bi dovodile u pitanje. Štoviše, lobiranje čelnice Zelene stranke Elizabeth May (koja je zadržala jedino mjesto svoje stranke u parlamentu) za ideju “protuharperovske” koalicije Liberala i Novih demokrata dočekano je kao gotovo heretično – ta u kanadskom ustavnom pravu legitimna opcija toliko odudara od ustaljenih konvencija da je nitko nije preozbiljno shvatio.
Trgovina vrednotama Kraljica Elizabeta II. – odnosno njezin kanadski opunomoćenik, generalni guverner David Lloyd Johnston – tako se ni u tom slučaju ne bi našla na mukama na kojima se nakon posljednjih hrvatskih izbora nalazi predsjednica Grabar-Kitarović. Ali Grabar-Kitarović nije kraljica, pa ne može tek tako dati mandat Tomislavu Karamarku (koji, uostalom, nije čak ni Stephen Harper, a kamoli Justin Trudeau) – jer, da to učini, riskirala bi da joj padne kruna s glave.
Puno je, međutim, umjesto razglabanja o ustavnopravnim začkoljicama i razlikama između republike kakva je Hrvatska i parlamentarne monarhije Westminsterskoga sustava kakva je Kanada, zanimljivije je promotriti značenjske razlike u konotacijama koje nakon izbora u objema zemljama ima jedna te isto često ponavljana riječ – reforme. I jedna, još bitnija – vrednote.
Stječe se dojam da su u Hrvatskoj vrednote generički pojam, koji se po potrebi puni čas jednim, čas drugim ideološkim i/ili dnevnopolitičkim sadržajem, bilo da je riječ o, recimo, obiteljskim, tradicijskim ili ustavnim. Na dnevnopolitičkom tržištu vrednotama se trguje kao da su vrijednosnice, jednako kao što se (pa još i više!) trguje reformama. Reforme su (p)ostale same sebi svrhom, koje ne samo da nemaju veze ni sa kakvim, pa makar i generičkim vrednotama, nego se, u hrvatskom postizbornom interregnumu, postavljaju ne tek onkraj, nego i – što je puno opasnije, iznad njih. Reforme bi, kako ih vidi Most, trebale, zapravo, dokinuti čak i temeljne vrednote parlamentarne demokracije, kao što je, primjerice, sustav u kojem se različite političke platforme nadmeću za povjerenje birača, a sustav funkcionira u ravnovjesju parlamentarne pozicije i opozicije, kao jednog od (barem teoretski gledano), korektiva vlasti.
Reforma i sadržaj Na kanadskim federalnim izborima Justin Trudeau i njegovi Liberali parlamentarnu su većinu osvojili zahvaljujući nizu faktora – od prezira prema sad već bivšem konzervativnom premijeru Stephenu Harperu, preko većinskog izbornog sustava, sve do uistinu maestralno odrađenog PR-a. No, povrh svega nalazilo se (i još se uvijek, nakon osvojenih izbora, nalazi) obećanje o reformama temeljenima na povratku kanadskim vrednotama. A to nisu vrednote hrvatskoga tipa (Bog, domovina, obitelj), nego, među ostalim, socijalna pravednost, multikulturalnost i održivi razvoj. Nasuprot “nekanadskoj” Harperovoj restriktivnoj imigracijskoj politici, Trudeau osobno dočekuje sirijske izbjeglice; nasuprot Harperovom ignoriranju Protokola iz Kyota, Trudeau je za jedan od svojih prvih državničkih angažmana odabrao vrlo (pro)aktivno sudjelovanje na nedavnoj pariškoj Konferenciji o klimatskim promjenama; naposljetku, nasuprot Harperovoj politici mjera štednje i uravnoteženih proračuna, Trudeau je izbore dobio (i) na obećanju o nekoliko godina “umjerenog proračunskog deficita” (ta se “umjerenost” mjeri u milijardama kanadskih dolara!).
Ali, sve su to mjere (kao i niz drugih koje najavljuje Trudeauova vlada) koje podrazumijevaju, među ostalim, dugoročnu viziju i dugoročno planiranje. I upravo zbog toga Hrvatska nije Kanada, niti će to uskoro postati. Pogotovo ne dok su reforme forma bez sadržaja, a osvajanje vlasti cilj bez svrhe izvan vlasti sâme.