#440 na kioscima

17.6.2013.

Maša Majer  

Sunce je skočilo pod pazuh neba


Parizer

Nikad nije bilo lakše

očistiti sobu

 one denk mit na kraju reda,

 limun žute.

Moje tijelo je maramica

zgužvano u odbačenoj sobi,

ja nisam završila fakultet

i ne radim



Preružna sam da prodajem tijelo. Moje tijelo

 je maramica. Zgužvano.

To je od lošeg parizera

i one rupe na duši koja postaje lopoč

 skoro pa nešto lijepo.



Ne izlazim napolje

i trudim se da nožnim prstima dohvatim zid

meni treba neki rat,

 prirodna katastrofa

 nešto što će učiniti

da se on i ja

 

 nađemo među hladnim masnim zidovima



Instrument pod vratom

ruke na leđima



 temeljita obdukcija

da ustanove od čega živim mjesecima

 

Da gledamo tv

Opterećena sam

on hoće da gledamo tv, samo da gledamo

 kako se pali ljudsko meso na rubovima svijeta

i onda si napravi sendvič, onako baš dobar,

 cijedi se po njegovim teškim rukama

 on voli stabla i životinje,

 inače je duševan, stvarno.



Oči mu se ukotve u grimase umiranja

i onda hoće da raspravljamo o svakoj sudbini posebno

 s puno detalja,

 da rida nad bezimenim leševima

tjeram ga da prvo opere ruke, bar.

I donese nam dvije čaše vode.



Onda se tupo zagleda u moj stomak

i kaže da ovo nije svijet za djecu

 očima bi ga izvadio da može



 tim očima što gledaju ljudske glave kako se puše

i broje račune na kraju mjeseca.



On me nikad nije volio

on samo hoće da gledamo tv

 

Opsjednuta

Krv.

Jesi li sada sretan?

Okupala sam livadu

 pala na hrapavu dušu

evo ti moje crvene livade

nosi ih

 u majčin vlažni dom.



Niz bradu

i u očima svi ti ubijeni ljudi

iz mojih snova,

ja ubijam zaboravila sam ti reći,

cure, kližu, oni su sad samo

 krv.



Nečista sam jer te volim

operi mi zube

 u potoku

i ostavi s drugim kamenjem.



 Zakolji, dušo

 

Paolo

Plavi komadi mesnatog neba

to su šnicle kojima sam hranila

 Paola



On je volio bijelo

tamo gdje se oblaci stanjuju u spermije

i oplođuju tugu

 kad gledaš u njedra u koja upada Sunce,

 spržila sam nebo

 za Paola



Paolo nije volio biti sam

i nije volio more

mrzio je jata ptica i moje ruke

hranila sam Paola

 čistim nebom

 gurala mu prljave oblake u grkljan

 pune smoga i krivnje



Kričao je

Sunce je skočilo pod pazuh neba

kao tvrdoglava upaljena žlijezda





Udavila sam Paola,

iščupala mu kljun



Ne volim jata ljudi

a ni ptice mi nisu strane.

preuzmi
pdf